Gustave Flaubert Gospoda Bovary Esej 683r5z

Gustave Flaubert : Gospođa Bovary Gospođa Bovary je roman francuskog pisca i pripovjedača Gustavea Flauberta. Napisan je u doba realizma sredinom 19. stoljeća. Flaubert je bio jedan od najvećih svjetskih romanopisaca te je strogo slijedio realistični pristup književnosti. Njegov najpoznatiji roman, izvorno Madame Bovary, smatra se remek-djelom realizma. Realistične romane karakteriziraju prikazi tipičnih karaktera u tipičnim okolnostima i realan prikaz društva. Detaljni opisi likova i prostora pomažu pri prikazivanju života kakav on stvarno jest. Ulomak koji je zadan nalazi se u drugoj polovici trećeg, posljednjeg dijela knjige i govori o obnovljenoj vezi Emme i Leona. Njene ljubavne avanture bile su nadahnute ljubavnim romanima koje je čitala kao djevojčica te je kreirala svoje čvrste zamisli o pravom životu. Sve što je imala nije joj bilo dovoljno dobro. Sanjarila je o putovanjima, ljubavnim otmicama i dinamičnim životom. Kada je mlada napustila samostan, jedva je čekala da njen život počne. Mladost je provodila u dosadnom selu te su se njene želje o boljem, nestrpljivom životu samo gomilale. Prvo se htjela rano udati kako bi pronašla sreću. Mislila je da voli svog budućeg supružnika, no nakon udaje je bila sve više nesretna. Osjećala se da je njegova ljubav i karakter guše. U trenucima prije selidbe u novi gradić bila je depresivna. Njenom raspoloženju nije pomogla ni činjenica da je bila trudna s kćerkom koju je voljela, ali željela je sina. Iz ulomka saznajemo da gđa Bovary ponovno želi pobuditi oslabljenu strast u sebi te da gaji nadu da će sada napokon živjeti život kakav je dugo vrijeme htjela živjeti. Leon Dupuis 20-godišnji je pisar i odvjetnički pripravnik iz malog mjesta Yonville. Stalni je gost gostionice Zlatni Lav i tamo prvi puta upoznaje Emmu. Bila je starija od njega, ali su dijelili interese poput sklonosti maštanju te poznavanju umjetnosti i glazbe. Doživljavala ga je kao savršenstvo iako svoju ljubav nisu pokazivali otvoreno. S Leonom je osjetila pravu snagu ljubavi, ali to nije iskazivala. Upravo zbog toga se on bojio iskazati ljubav pa se odlučio odseliti kako bi je zaboravio. To je nju dotuklo. Prolazivši pored samostana prisjeća se mladosti te razmišlja o ljepotama početka svoga braka. Ipak joj se i posljednji trenuci s Leonom nisu činili potpuno sretnima kako je ona to zamišljala. Emma je bila izrazito nezadovoljna svojim životom i na početku i na kraju djela. Rekao bih da je imala više padova nego uspona u svojim

avanturama. Njeno ponašanje ne može se nazvati zrelim. Svako ljudsko biće mašta, ali i maštanje poznaje svoje granice. Da se nije rano udala, možda bi imala više snage, energije i vremena tražiti ispunjenje svojih snova, a ovako joj je brak s Charlesom predstavljao samo negativno. S druge strane, Charles je u Emmi vidio sve ono što je ona tražila drugdje, volio ju je neizmjerno i mislio da ona voli njega jednakom mjerom. Njen najveći problem je bio što se nije mogla zamisliti kao gubitnicom te je polako postajala žrtvom svojih snova. Da nije bila toliko očajna, možda bi i shvatila da je te snove doživjela. Iskreno mi je žao i Emme i Charlesa. Ona je imala iluziju da ne živi život kojeg želi, a on je mislio da živi upravo suprotno. Emmin bovarizam može vrlo negativno utjecati na mlade ljude. Mi stvaramo sliku o nama kojom smo istinski nezadovoljni, a to uopće ne mora biti tako. Upravo zbog tog nezadovoljstva stvaramo snove jer smo ih vidjeli ili čuli stvarnima kod nečijih života. Tada smatramo da je sve moguće iako to nije uvijek točno. Visoko ambiciozni ljudi nerijetko pate jer njihove želje izlaze izvan opsega mogućnosti i baš u tim trenucima netko treba „začepiti“ usta Emme Bovary u nama te pomoći nam da shvatimo ljepotu toga što zapravo imamo. Mihovil Mandić, 3.C 2014./2015.