Dr Ryke Geerd Hamer Nova Njemacka Medicina ln3f

http://www.nova-medicina.net/index.htm

NOVA NJEMAČKA MEDICINA Uvod Rak - bolest duše (uzeto iz knjige RAK - BOLEST DUŠE, Kratki spoj u mozgu, Kompjuter našeg organizma, Gvozdeno pravilo raka, februara 1984, u izdanju "Amici di Dirk", Kln) Ova knjiga je zavještanje moga sina Dirka. Prenosim je dalje kao upravitelj njegovog naslijeđa. Ona ne smije nikad biti uskraćena nekome kome je potrebna da bi preživio. Ali, niko ne smije poučavati Novu medicinu bez mog izričitog odobrenja. Današnji učitelji medicine su ovo zavještanje godinama tlačili iz nepristojnih i nemedicinskih razloga i oni nisu dostojni da o njemu poučavaju. Za vas, dragi moji pacijenti, prvi dio ove knjige trebalo bi da predstavlja osnovu vaše nade. Mnogi među vama moći će da ozdrave ukoliko budu uspjeli da sistem ispravno razumiju i slijede i ako im pri ruci i u pomoći bude jedan od pravih ljekara, toplih ruku i vrelog saosjećajnog srca, kojeg sam ja obučio. Ovaj sistem Nove medicine jednom će biti nazivan najvećim blagoslovom čitave medicine. Sve je ovdje napisano prema najboljem znanju i istini, i prikazano što je moguće vjernije, a promijenjeno samo na mjestima gdje je to iziskivala intimna sfera pacijenta. Molim vas da sačuvate dužno poštovanje prema ljudima i njihovim sudbinama u ovoj knjizi. I u slučaju da povjerujete da znate o kome je riječ, molim vas, zadržite diskreciju. Primjeri dati u ovoj knjizi nisu za razonodu nego da bi vama bili od pomoći. Niko ne može da tvrdi da je imun na zabludu. To važi takođe za mene. Moja izričita želja je da se vi u sistem uvjerite, a ne da mi "vjerujete". Funkcionisanje ovog sistema dokazano je i može se dokazati sa neograničenom vjerovatnoćom. Bojkot Nove medicine je, po dramatici i nipodaštavanju, bio proporcionalan značaju otkrića uzročno-posljedičnih veza kod raka. Ja sam 1978. obolio od raka testisa. To se desilo pošto je moj sin Dirk umro na mojim rukama, skoro četiri mjeseca pošto ga je smrtno ranio italijanski princ u nastojanju da ustrjeli jednog rimskog ljekara. Ono što me je snašlo bio je DHS, DirkHamerov sindrom. Jedan ovako dramatičan događaj mogu da shvate kao doživljaj šoka i ljudi u našoj okolini. Ali većina ovakvih ili sličnih šokantnih doživljaja odigravaju se neprimijećeni od okoline, u samoj unutrašnjosti pacijenta. Oni zbog ovoga nisu ništa manje dramatični i istom jačinom djeluju na organizam pacijenta, jer najvažnije je šta pacijent pri tom osjeća ili je osjećao. On obično o tome ne može ni sa kim da govori, iako bi, u stvari, sasvim rado "olakšao svoju dušu" pričajući o tom konfliktu. Dirk-Hamerov sindrom je tačka okosnica ukupne Nove medicine, svih događanja kod raka i u međuvremenu cjelokupnog nastanka bolesti. Ne radi se o tome da rak polagano izazivaju nagomilani konflikti (kao tzv. "faktori rizika") ili veliki konflikti koji nam idu u susret pa ih vidimo, nego stvar je u tome da samo oni neočekivani, šokantni konflikti koji nas ulove na 1

pogrešnoj nozi, u raskoraku, nanose DHS. Sto puta može lopta da se pošalje na gol, ali samo onaj nepretpostavljeni ili "felširani" udarac, koji golmana zatekne na pogrešnoj nozi, nezadrživo pogađa gol. To je "biološki konflikt" na koji ja mislim i koji nam je zajednički sa životinjama i biljkama. Očigledno je bilo teško da mi živi otkrijemo uzročno - posljedične veze kod raka. Otkrio ih je jedan pokojnik. Njegovo zavještanje prenosim vam dalje. Ne samo da je svojom smrću dao povoda da se pronađu ove uzročno-posljedične veze, nego je on, po mom uvjerenju, još dugo nakon svoje smrti sve dublje prodirao u ovo otkriće, više nego što se do sada može pretpostaviti. To se dešavalo na slijedeći način: Kad sam u septembru 1981. prvi put povjerovao da sam pronašao sistem u genezi raka, naime Dirk-Hamerov sindrom, počela su da mi klecaju koljena, kako se to kaže. Otkriće mi je izgledalo puno moćnije nego što sam mogao da vjerujem. Te noći sam ponovo sanjao svog sina Dirka s kojim sam običavao da se savjetujem u snu. On se smiješi svojim dobročudnim osmjehom, kako je nekad činio i govori: "Geerd, to što si ti pronašao je tačno i to potpuno tačno. Mogu to da ti kažem, jer ja sad znam više od tebe. Pametno si to pronašao. To će da izazove revoluciju u medicini. Možes to da objaviš na moju odgovornost. Ali ne zaboravi da moraš i dalje da istražuješ. Nisi još sve pronašao. Nedostaju ti još dvije važne stvari!" Probudih se; upamtio sam dobro svaku pojedinačnu riječ našeg razgovora. Bio sam smiren i od tog momenta čvrst kao stijena u ubjeđenju da je Dirk-Hamerov sindrom pravo otkriće. Do tada sam bio pregledao oko 170 pacijenata. Nazvao sam gospodina Oldenburga sa Bavarske televizije, koji je već ranije, u maju 1978. uradio jednu malu reportazu o Hamerovom skalpelu sa kongresa hirurga u Minhenu. On je nakon razgovora došao u Oberaudorf i napravio mali film koji je 4.10.81. bio prikazan u Bavarskoj, dok je istovremeno italijanska televizija RAI u jednoj reportaži prikazala rezultat ovog filma. Nakon ovoga sam, kao u zanosu, proučavao dalje slučajeve. Znao sam da će mi za kratko vrijeme u klinici biti zabranjen rad, jer su rezultati mojih pronalazaka kontrirali školskoj medicini. Predstavljajući namjerno kako stare, tako i nadolazeće slučajeve tabelarno, došao sam do moćne konstatacije: karcinom grlića materice je stalno u podlozi imao isti sadržaj konflikta i to seksualne prirode; karcinom dojke uvijek jedan opšteljudski, većinom konflikt na relaciji majka - dijete, dok je rak jajnika imao konflikt gubitka ili genitalno - analni sadržaj konfliktnog doživljaja, itd. Istovremeno sam konstatovao da je svaka vrsta raka imala naročito vrijeme manifestacije prije nego što je mogla biti primjećena od strane pacijenta. Za rak grlića materice to vrijeme je oko 12 mjeseci, za rak dojke je oko 2-3 mjeseca, a za rak jajnika je 5-8 mjeseci. Ove spoznaje su mi s jedne strane izgledale logične i razumne, a s druge strane previše razumne da bih mogao da vjerujem u njih, jer one ne samo da su bile protiv školske medicine, nego su čitavu medicinu postavljale naglavačke. Jer ovo nije značilo ništa drugo nego da psiha definiše mjesto nastanka raka. Moja koljena su ponovo počela da "klecaju" i cijela stvar mi je izgledala za tri broja veća od "moje veličine". Slijedeće noći ponovo sam sanjao i u snu razgovarao sa svojim Dirkom. Hvaleći me, on reče: "Nevjerovatno, Geerd, da si to tako brzo otkrio, vrlo dobro si to uradio", a zatim, smiješeći se svojim neuporedivim osmjehom, reče:

2

"Znači da ti nedostaje još samo jedno i onda si sve pronašao. Još ne smijes prestati, moraš dalje da istražujes, ali i to ćeš sigurno pronaći". Ponovo se probudih potpuno ubijeđen u tačnost mojih rezultata i nastavih da istražujem dalje grozničavo. Svaki slijedeći slučaj ispitivao sam obavezno po meni do sada poznatim kriterijumima i konstatovao da su oni u svakom slijedećem slučaju egzaktno pogođeni. Dirk je, dakle, imao pravo. Ne samo da sam ispitivao protokole svih starih slučajeva unaprijed i unatrag, nego naročito slučajeve"uspavanih" karcinoma kao i nove slučajeve. Bila je to trka sa vremenom. Tačno sam osjetio da mi predstoji zabrana da se uopšte bavim pregledom pacijenata. Posljednji vikend na klinici proveo sam pregledajući danonoćno. I tada sam došao do saznanja od kojeg se gubi dah: u slučajevima u kojima su pacijenti preživjeli, konflikt je uvijek bio riješen, za razliku od slučajeva koji su bili progredijentni i smrtnih slučajeva kod kojih konflikt nije bio riješen. Ja sam već bio naviknut na to da smatram tačnim nešto što kolege sa kojima sam radio smatraju za čistu glupost i ne žele da znaju pobliže o tome. Ali ova spoznaja ne da je bila tri, nego deset brojeva veća od moje veličine. Potpuno sam bio klonuo i moja trema je ovog puta prevazišla svaku dosadašnju. U ovakvom stanju nisam mogao dočekati slijedeću noć da svom učitelju Dirku pokažem svoje domaće zadaće. Ponovo sam ga sanjao isto onako jasno kao prethodnih puta. Doslovno radostan od divljenja, sa osmjehom priznanja reče: "Ne bih vjerovao da je moguće da ćeš tako brzo doći na to. Da, tačno je to što si pronašao, potpuno tačno. Sad imaš sve. Ništa ti više ne nedostaje. Sad možes to sve skupa da objavis na moju odgovornost. Obećavam ti da se nećeš blamirati, jer to je istina!" Kad sam se ujutro probudio i jasno pred sobom vidio san, moje poslednje sumnje su bile nestale. Mome Dirku sam mogao uvijek da vjerujem pa i sad kad je bio mrtav. (uzeto iz knjige RAK - BOLEST DUŠE, Kratki spoj u mozgu, Kompjuter našeg organizma, Gvozdeno pravilo raka, februara 1984, u izdanju "Amici di Dirk", K ln.) / kraj citata Poslednjih godina bilo je mnogo osoba koje su gornje navode smatrali "nenaučnim". Oni i ne pretenduju da budu "naučni", nego samo vjerodostojni. Po mom mišljenju, bitno je da rezultati i otkrića, koja su logički i empirijski obrazložena, uz to se u svako doba mogu reprodukovati, budu ispitana u smislu da li su tačna ili pogrešna. Pa, ako su rezultati i otkrića tačni, onda nije važno ko ih je, kako i kad otkrio. Takođe, nicemu ne koristi da se ličnost pronalazača progoni najgorim zamislivim sredstvima terora i diskreditacije da bi se izbjegle posljedice otkrića i da bi se otkriće prećutalo . Tako samo krivica raste do nevjerovatnih razmjera. I upravo je to ono što se događa poslednjih 17. godina. Današnja vladajuća školska medicina nije nauka u strogom smislu, pa i onda kad nauku veoma naučno oponaša. Ona ima na hiljade hipoteza i dogmi, u koje čovjek treba ili mora da vjeruje, a koje su u stvari pogrešne jer i one počivaju na zagovaranim a ne dokazanim hipotezama (npr. dogma o metastazama, dogma o bolesti kao grešci prirode, dogma o "podivljalim " ćelijama, dogma o metastazama u mozgu, dogma o mikrobima kao izazivačima bolesti, itd.)

3

Postoji jedan akademski vic: Tri studenta (fizike, biologije i medicine) moraju napamet da nauče telefonski imenik. Student fizike pita: Postoji li u telefonskom imeniku neki sistem. Odgovor je da, osim alfabetskog popisa, ne postoji drugi sistem. On odbija da takvu glupost uči napamet. Student biologije pita: Da li u imeniku postoji neki razvoj ili evolucija? Odgovor je da nema evolucije, jednostavno ga treba naučiti napamet. On se opire da takvu glupost uči napamet. Student medicine samo pita: Do kada? Mi medicinari smo za državni ispit u principu morali napamet da naučimo telefonski imenik. To nije mogao pravo da razumije ni student ni profesor. Stvarna kvalifikacija ležala je u broju napamet naučenih strana telefonskog imenika. Posmatrajući dogme tzv. "školske" medicine, može se konstatovati da one u stvari potiču iz polarizovanog načina razmišljanja (dobro - loše) naših velikih religija (jevrejske, hrišćanske i muhamedanske), što opet potiče iz stare Perzije i Zaratustrine slike svijeta. Sve biva podijeljeno na "dobro" i "zlo". Iz ovog na logičan način proizilazi marsijanski "iskorijenjivački mentalitet" savremenih "ratnika medicine", koji u stvari nije ništa drugo do čisti srednji vijek: "Ko ne vjeruje u samozadovoljne dogme, biće spaljen". Zloćudne su npr. bile sve ćelije raka i mikrobi, sve reakcije organizma koje "čine bolest", uz to još i duševne bolesti. Zloćudnost bi trebalo da se sastoji iz stalnih grešaka majke prirode, iskakanja iz kolosjeka, zadesa koji prave rak, jedan nekontrolisani, invazivni rast u susjedne organe kako se vjerovalo, iako se pri tom znalo da takozvane granice organa postoje (npr. između tijela i vrata uterusa). Poznajući danas stvarne veze i odnose, ovo sa zloćudnošću predstavlja glupost u cvatu. Majka priroda, naime, ne pravi "greške". A mi sami bili smo ignoranti. Iza ovog se krije osobina da čovjek ono što ne razumije jednostavno apostrofira kao "zlo" i logično zeli da to odstrani. Tek kad smo razumijeli, što sad možemo uz pomoć pet bioloških prirodnih zakona, nema više potrebe da razaramo, nego fakte možemo da poredamo i integrišemo u jedan biološki, pa i kosmički poredak. U Novoj medicini ima samo pet bioloških prirodnih zakona, koji se mogu u svako doba strogo naučno dokazati. Oni moraju da budu potvrđeni u prirodno-naučnom smislu na svakom pojedinačnom slučaju i simptomu, takođe i u primjerima dodatnih bolesti (koje se u školskoj medicini pogrešno označavaju "metastazama"). Ono najfascinantnije što moramo da uvidimo u Novoj medicini je da su sve ove netačno pretpostavljene greške prirode i zadesi bili u stvari naročiti biološki programi prirode koji imaju smisao (SBS) i da smo ih mi zbog svog neznanja pogrešno shvatali. Znači, sve što smo do sada zvali "bolestima", uvijek je bilo dio jednog takvog naročitog programa (SBS). Takođe, mikrobi koje smo mi smatrali zloćudnim i nečim protiv čega se treba boriti, bili su naši vjerni pomoćnici u poslu , npr. kod razgradnje raka u fazi ozdravljenja (Mykobakterie i bakterije), i prilikom ispunjavanja nekroza i ulceracija (bakterije i virusi), takođe u fazi ozdravljenja.

4

Suština Nove medicine - ograđivanje od dosadašnje takozvane školske medicine Ako govorim o Novoj medicini nasuprot staroj, moram prvo da obrazložim šta je to što je u njoj novo. Radi se o novom razumijevanju medicine, kao i univerzalnog organizma pod kojim se podrazumijeva jedinstvo psihe, kao integrala svih funkcija područja ponašanja i područja konflikata, mozga kao kompjutera upravljača svim ovim funkcijama područja ponašanja i područja konflikata i organa kao sume svih rezultata ovih dešavanja. U stvarnosti je stvar još komplikovanija, jer naš kompjuter -mozak programira programera (psihu), a time sebe samog. I konačno je još teže zamisliti da ovo sve skupa protiče istovremeno i sinhrono. U stvari, ovo zvuči sasvim jednostavno - kako bi i moglo drukčije da bude. Ovim je još neshvatljivije da se tzv. "moderna medicina" uvijek bavila isključivo organima, živeći u uvjerenju da je strašno "pametna", pri tom potpuno nezabrinuta za vlastito nerazumijevanje stvari. Samo se tako može zamisliti nakazno glupa arogancija koja služi tome da se pacijentu bez milosti sruči u lice pesimistička prognoza i da se on surva u najdublji ponor. Čineci to, ljekari ovog kova su kod cijelog svog posla sasvim zaboravili da obrate pažnju na dušu i mozak, kompjuter. Prije svega su moderni medicinari sasvim zaboravili da stvarno pregledaju pacijenta kao jedinku, a ne samo njegove organe. Zbog ovog nikad nisu mogli ni da uoče povezanost između organa i psihe, a naročito između konflikata i organa. Ovaj nedostatak, kao crveni konac, provlači se, sa manjim izuzecima, kroz kompletnu istoriju medicine od antike, s tim da je posebno fatalan u modernoj medicini. Naročito današnja, takozvana školska medicina boluje od tog da se još uvijek klanja potpuno prevaziđenom mehanističkom pogledu na svijet iz 19. vijeka. Virhovljeva celularna patologija, koja je polazila od toga da se svaka bolest može objasniti patoloskim procesima u ćeliji ili na ćeliji, u osnovi je još uvijek na snazi i po želji simptomatskih medicinara tako treba i da ostane. Jer samo sa potpuno jednodimenzionalnim načinom razmišljanja simptomatske medicine, daju se praviti izvanredni finansijski obrti u oblasti farmacije, a pacijent se i dalje smatra slaboumnimkom kome je potreban skrbnik. Bilo je i ostalo da se posmatra samo jedan nivo nivo organa, i stoga, suprotno Novoj medicini, moderna medicina ne može da pruži nikakvo pravo objašnjenje o uzrocima naših oboljenja. Da je tokom svih ovih vijekova samo jedan jedini pacijent bio istinski temeljito pregledan, moralo bi se otkriti kako dolazi do nastanka bolesti. Još su najpametniji bili, mora se retrospektivno dodati, prastari sveštenici ljekari naših predaka, koji su ritualima i čarobnim formulama kao prvo pokušavali da dovedu dušu u red. Čak su mnogo bolji ljekari od nas bili tako rado ismijavani prašumski vračevi. Nijedan od urođeničkih prašumskih ljekara crne Afrike neće svog pacijenta liječiti simptomatski, prije nego što je pokušao da izliječi njegovu dušu. Moje bivše kolege tvrde da hoću kompletnu medicinu došlovno "da posadim na glavu". To je sasvim tačno. Ali bilo je mnogo pametnijih ljekara koji su izrazili misli slične mojima. Ja sam to doveo u jednu sistematiku, u formu koja se u svako doba može ponovo dokazati, iako mi

5

moje bivše kolege nisu ništa ili skoro ništa pomogle, pa sam, gonjen nuždom, morao sam da istražujem pojedinosti i pojedinačna oboljenja. Nova medicina ne samo da je obuhvatila odnose između psihe, mozga i organa, nego ona takođe daje embriološko-ontogenetsko objašnjenje, da bi se razumijelo zašto se pojedini relejni centri nalaze u mozgu na mjestima gdje ih mi nalazimo. Pored ovog, ona objašnjava odnose između različitih klicinih listova i iz njih izraslih različitih histoloških formacija kako raka tako i normalnog tkiva. Jer na svakom mjestu gdje se rak pojavi mi nalazimo histološki obrazac tkiva, koje embriološki tu i pripada. Zato je čitavo tkivo koje potiče od unutrašnjeg klicinog lista endoderma - adeoidno i u slučaju bolesti raka pravi adeno-karcinom, dok sve što potiče od ektoderma, vanjskog klicinog lista (osim mozga koji ne pravi tumore moždanih ćelija), ima tipične ulceracije pločastog epitela, jer polazno tkivo ima pločasti epitel. Takozvani karcinomi pločastog epitela predstavljaju već fazu ozdravljenja, odnosno ponovno ispunjavanje ulceracija. Između ova dva leži tkivo srednjeg klicinog lista (mezoderma), koje, s jedne strane, u mezodermalnim organima kojima upravlja mali mozak kao i moždano stablo, pravi u fazi aktivnosti konflikta "visak tkiva", a s druge strane, u mezodermalnim organima kojima upravlja veliki mozak, pravi defekte (slične defektima pločastog epitela ektoderma) kao što su osteolize, nekroze vezivnog tkiva, depresija krvnih ćelija itd., a u fazi ozdravljenja pravi ožiljne izrasline kod kostiju i vezivnog tkiva, što se naziva sarkomom, iako je u principu bezazleno. Ovo predstavlja jedan sasvim novi način posmatranja, koji još nikad nije uzet u obzir prilikom jednog histološkog razmatranja, ali uprkos tome je tako jednostavan, logičan i mnoge stvari rasvjetljava. Osim ova dva koordinaciona kruga (psiha-mozak-organ i pripadnost obrazaca ponašanja i obrazaca konflikata određenim klicinim listovima i istovremeno određenim histološkim formacijama), Nova medicina obuhvata nadalje još jedan koordinacioni krug. U njemu se ogleda odnos različitih obrazaca ponašanja i konflikata u većim jedinicama (familija, rod, horda, čopor, stado itd.) što proširuje ovu sinopsu na milionima godina izrastao saživot u simbiozi sa ostalim rasama, vrstama i kreaturama u kosmičkom okviru. Koristeći ovaj ugao posmatranja, potpuno je neumjesno govoriti o "proizvodnji mesa i životinja". Ovo je u potpunosti protiv svakog koda naše prirode, tako da se mi u stvari ne bismo smjeli s pravom nazivati ljudima sve dok ovu religioznu deformaciju naše rase ne dovedemo u red. Moji protivnici, u namjeri da me ismiju, kažu: "Kod Hamera čak i životinje imaju dušu, ko još u to vjeruje?", što ja primam sa velikom čašću. Jer stvarno je činjenica da životinja pokazuje kod istog konflikta promjene na mozgu i na organu u principu na istom mjestu kao i čovjek. Ako svoju dušu shvatimo kao integral svih funkcija područja ponašanja i područja konflikata, zašto ne bismo mogli svojim drugarima životinjama, u principu cijelom kosmosu živih bića, takođe odobriti predikat duše. Isto kao što nam je danas nezamisliv status ropstva, nadam se da će za nekoliko godina nezamisliv biti današnji činični status životinja. Nova medicina nije nikakva religiozna doktrina kao što su to dogme danas vladajuće medicine, čije odbacivanje dovodi do zabrane rada, prijetnji zatvaranjem na psihijatriju, hapšenja i prećutkivanja koje vodi u zaborav. Ona je jedan biološki pogled, koji se može u svako doba i na svakom željenom slučaju dokazati i reprodukovati po svim principima prirodnih nauka. I sama misaona diferencijacija između psihe, mozga i organa je samo akademska fikcija.

6

U stvarnosti je, naime, sve jedinstvo i jedno bez drugog gubi smisao. Nova medicina je jedan tako sveobuhvatan i logičan sistem da se većina bolesti, same od sebe i sa punim smislom, priključuje ovoj cjelini, dok mi ranije nismo mogli da otkrijemo nikakav smisao u beskonačno mnogo tzv. sindroma (istovremena pojava više simptoma). Tako je šizofrenija samo istovremeno dešavanje dva ili više bioloških konflikata, čiji su HH postavljeni u različitim moždanim hemisferama. Depresije su revir-konflikti pri "hormonalnom patu", ili seksualni konflikti kod ljevakinja. Takođe, Lupus erythematodes je obična istovremena aktivnost nekoliko određenih konfliktnih sadržaja. Leukemija predstavlja drugi dio, fazu izlječenja kod raka kostiju. Srčani infarkt je epileptoidna kriza za vrijeme faze ozdravljenja nakon revir-konflikta, a giht je istovremeno dešavanje leukemije i aktivnog konflikta izbjeglistva, odnosno karcinoma sabirnih kanalića bubrega itd. Sad kad su nam poznati mehanizmi zajedničkog dejstva pri nastanku bolesti, izliječenje nije uopšte više teško. Tako je šizofrenija potpuno izliječiva. Već nakon konfliktolize samo jednog od dva konflikta, pacijent više nije "podjeljena" ličnost. Nakon rješenja, po mogućnosti, oba konflikta - on je zdrav kao i svaki drugi čovjek. Ovdje moram reći da se neće moći ili smjeti riješiti svi konflikti, čak i ako ih poznajemo, tako da svi bolesni neće moći biti izlječeni, ali većina svakako hoće. Sve ove nove mogućnosti dijagnoze i terapije izvode se iz poznavanja i razumijevanja pet bioloških prirodniih zakona. Peti biološki priodni zakon, tzv." kvintesencija" je proizašao iz četiri prethodna. Tako prvi put sada postoji medicina zasnovana na principima prirodnih nauka, a istovremeno ljudska, toplih ruku i srca, a koja je važeca istovremeno kako za čovjeka tako i za životinju, biljku, staviše za jednoćelijske organizme, odnosno za cijeli kosmos. Ovo znači da mi po prvi put možemo da "razumijemo" životinje i biljke u pravom smislu riječi. Možemo u mislima s njima da komuniciramo, da pričamo bez riječi. Ova nova dimenzija interanimalnog, kosmičkog razumijevanja bazira se na prirodnim zakonima koji se mogu u svako doba reprodukovati. Slijedi tabelarni pregled najvažnijih razlika između Nove i školske medicine: TZV. ŠKOLSKA MEDICINA Mehanicističko-materijalistička slika svijeta 19. vijeka; još danas polazi od toga da uzroci bolesti leže na ili u ćeliji Pogled na (Virchovljeva celularna patologija); svijet specijalizacije; sve manje jedinice, npr.geni, odnosno njihova manipulacija, virusi, odnosno dijelovi virusa. Jednodimenzionalno, poznaje samo jednu ravan, organ odnosno nivo ćelije. Razmišljanje Mozak je u ovom smislu takođe viđen kao "organ". Razmišljanje isključivo linearno.

NOVA MEDICINA Kosmos čovjeka, životinje i biljke; u prirodi se božansko otkriva pomoću pet bioloških prirodnih zakona; sva živa bića imaju dušu; "jer u stvarnosti je sve jedinstvo i jedno bez drugog gubi svoj smisao"; uvid; sinopsa. Višedimenzionalno: poznaje 3 nivoa (psiha, mozak, organ). Razmišljanje u najrazličitijim regulativnim i koordinativnim krugovima = mrežasto razmišljanje.

7

Udes, smetnja, zakazivanje prirode. Podivljale ćelije, besmislene izrasline, samorazaranje organizma, zloćudno. Legitimise simptome za jedan trajni "regulisuci" zahvat u sve procese.

"Bolest" kao dio jednog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode (SBS).

Zahvati

Pomažuci, stajati po strani, motivisati, objašnjavati, davati uvid u uzroke bolesti i njen daljnji tok. Čekati da priroda upotpuni svoje veliko djelo.

Pacijenti

"Strpljivi", treba im staratelj, tu su samo da slušaju, jer i onako od medicine ništa ne razumiju, ljekar navodno preuzima "odgovornost" za pacijenta, u stvarnosti ipak ne.

Voda postupka, "punoljetan", može i mora da razgovara, jer samo on može da preuzme odgovornost za svoje tijelo, može sam da odlučuje.

Terapija

Simptomatska na osnovu statističkih spoznaja, prema internacionalnim "protokolima" (npr. hemo).

Kauzalna, na sva tri nivoa, individualna, slijedi prirodu, odnosno osmišljeni naročiti biološki program.

Uzrok bolesti

Nepoznat, pretpostavlja se da leži u organskom.

Poznat, DHS.

Statistike, vjerovatnoća.

Empirija, biološki prirodni zakoni, svaki pojedini slučaj dâ se egzaktno reprodukovati po principima prirodnih nauka.

Definicija pojma "bolest"

Ljekarsko djelovanje

Osvajanje spoznaja

Gvozdeno pravilo raka Prvi biološki prirodni zakon Nove medicine Gvozdeno pravilo raka je zakonitost do koje se došlo empirijski i koja je do sada potvrđena na 30.000 slučajeva koje sam pregledao. Gvozdeno pravilo raka je jedan predeterminisan sistem tri korelirajuće funkcije, pri čemu je moguće izračunati dvije ostale ukoliko je jedna poznata. Gvozdeno pravilo raka glasi:

I Kriterijum Svaki rak ili ekvivalent raku - "oboljenje" (sad shvaćeno kao dio naročitog biološkog prirodnog programa koji ima smisao) nastaje sa DHS-om, što znači jednim najtežim, akutnodramatičnim i izolativnim konfliktnim, šokantnim doživljajem, istovremeno na sva tri nivoa: 8

1. psiha 2. mozak 3. organ

II Kriterijum Sadržaj konflikta određuje u momentu DHS-a kako lokalizaciju Hamerovog žarišta u mozgu, tako i lokalizaciju raka ili ekvivalenta raku na organu.

III Kriterijum Tok konflikta odgovara jednom određenom toku promjena kod Hamerovog žarišta u mozgu i jednom tačno određenom toku raka ili ekvivalenta raka - naročitog programa na organu. Otkriće gvozdenog pravila raka počelo je smrću moga sina. On je 18.08.1978. u cik zore smrtno pogođen od italijanskog prestolonasljednika, pred ostrvom Kavalo (Cavallo) u Sredozemnom moru kod Korzike. Gotovo četiri mjeseca nakon toga, 7. decembra 1978, u Univerzitetskoj klinici u Hajdelbergu, on je, u veoma strašnim okolnostima, umro na mojim rukama. Tada sam obolio od raka testisa, tačnije rečeno od intersticijalnog teratokarcinoma desnog testisa. Ja sam se tada protivio savjetima profesora iz Tibingena koji su smatrali da bi otekli testis trebalo operisati. Već tada sam imao smjelu pretpostavku da je doživljaj smrti moga sina izazvao kod mene nešto na tjelesnom nivou, jer prije ovog nikad nisam ozbiljno bolovao. Prema histološkom nalazu, radilo se navodno o intersticijalnom teratokarcinomu testisa. Nakon ozdravljenja, riješio sam da se posvetim ovoj mojoj pretpostavci čim se za to ukaže prilika. Ona se pojavila 1981, kad sam počeo da radim na jednoj klinici za rak kao šef internističkog odjeljenja. Na početku 1981, kad je gvozdeno pravilo raka tek otkriveno, činilo se da ono važi samo za ginekološke vrste raka, ali se ubrzo ispostavilo da ono može da se primijeni na sve vrste raka. Konačno sam mogao konstatovati da su sve tzv. "bolesti" u stvari ili rak ili ekvivalenti raku, što znači nešto slično kao rak. Stoga je bilo logično da bi gvozdeno pravilo raka moralo da nade svoju primjenu u svim bolestima tzv. medicine. Kako je ovo pravilo važece za ukupnu medicinu moglo bi se s pravom zvati gvozdeno pravilo čitave medicine.

Prvi kriterijum gvozdenog pravila raka Prvi kriterijum opisuje uslove pod kojima dolazi do jednog biološkog konflikta, pri tom se jasno ograđuje od tzv. psiholoških ili psihičkih konflikata. Psihički konflikti su hronični, dugotrajni problemi, odnosno konflikti kod kojih se ima uvijek nešto vremena da bi se čovjek pripremio i zauzeo stav. Ovo vrijeme ne mora da bude dugo i ponekad traje samo nekoliko sekundi. Sa psihičkim konfliktima i problemima obične vrste na koje se možemo kratko prije toga naštimati, mi ljudi izlazimo na kraj čak kad su u pitanju i gomile ovakvih problema. Sasvim suprotno od ovoga stoji stvar sa biološkim konfliktom kod ljudi i sisara, za koji se pretpostavlja da ima sličan tok kod svih drugih životinja, pa čak i biljaka. Biološki konflikt je težak, akutno dramatični i izolativni konfliktni šok, koji nas zatekne potpuno nepripremljene u raskoraku "na pogrešnoj nozi". Ja sam imao pacijenata kojima su pomrle tri ili čak četiri osobe iz porodičnog kruga za koje su oni bili prilično vezani. Kod jedne pacijentkinje bilo je to naročito upečatljivo: poslednji od četvoro preminulih rođaka, 9

jedan ujak, imao je naročito lijepu, staru, drvenu škrinju koju je on pacijentkinji navodno nekad obećao, a koju je naslijedila po testamentu sestra ove pacijentkinje. Ovo je pacijentkinju zateklo neočekivano "na pogrešnoj nozi", jer je ona čvrsto računala s tim da je škrinja njena i već je za nju bila odabrala počasno mjesto u dnevnoj sobi. Ovo je u njoj izazvalo neprobavljivu sekiraciju i to je imponovalo kao da je u mislima duhovne zalogaje već bila progutala, a poslije je misaono morala ponovo da ih vrati. Ona je obolila od karcinoma pankreasa. A mi ćemo kasnije moći da vidimo da ni karcinom pankreasa nije nezgoda, nego biološki proces sa smislom. Biološki smisao sastoji se u tome da pankreas luči pojačano probavne sokove da bi zalogaj (škrinja) ipak možda mogao da bude probavljen. Psihološki gledano, smrt svakog od ovih rođaka morala bi da bude značajnija od ovakvog doživljaja, ali to nije bio slučaj. Jer za svakog od njih se unaprijed znalo, ma koliko tužno zvucalo, da se više ništa ne dâ učiniti. Rodbina je bila propisno oplakana. Bio je to psihološki konflikt gubitka, ali ne i biološki konflikt. Činjenica da nije naslijedila obećanu škrinju pogodila je pacijentkinju kao grom iz vedra neba. Ovo je prouzrokovalo jedan biološki konflikt i karcinom na pankreasu. Psiholozi su uvijek tragali za konfliktima koji su psihološki izgledali važni, za latentnim konfliktima koji su se dugo izgradivali i poticali iz djetinjstva ili mladosti, a koji tipično nisu mogli biti kauzalno pronađeni nakon smrti jednog od članova porodice. Oni su pravili uvijek isti propust, ispuštajući da u obzir uzmu momenat "neočekivanosti". Zato su sve njihove statistike prema psihosomatskim kriterijumima izgledale besmislene, jer oni nisu nikad naučili da razmišljaju biološki. Bitno je, pored ovog, da se shvati da jedan te isti doživljaj (npr. udes) ne mora kod svakog čovjeka da napravi isti konflikt, i ne mora uopšte da prouzrokuje jedan DHS. Doživjeti jedan biološki konflikt predstavlja nešto izrazito individualno, i odlučuje samo ono što pacijent sam o tom ispriča.

Definicija pojma konflikt u gvozdenom pravilu raka -ERK Jedan konflikt mora biti tako definisan da može imati u principu podjednaku važnost za sva živa bića. Ja definišem riječ konflikt pojmovno kao "biološki konflikt". Jedan univerzitetski profesor psihijatrije, kako je već navedeno, biva upitan od strane sudije kako bi on npr. svojim jezikom definisao seksualni konflikt koji dr Hamer pronalazi u problematičnom događaju kad supruga zatekne svog muža "in flagranti" i pri tom oboli od jednog takvog "Hamerovog žarišta" iznad lijevog uva. Odgovor: "Ja bih to nazvao narcisoidnom povrijeđenošću." Moje protivpitanje: "Da li biste mojoj kerusi odobrili isti kvalitet definicije psihičkog konflikta?" Nema odgovora. Upravo u ovom grmu leži zec: naše definicije konflikata su u etabliranoj medicini bile konstantno u prvoj liniji religiozno-filozofske, psihoanalitičke i dogmatske. Za mene ne postoje dogme koje nauku smiju da guraju u okvire. Ako se ustanovi da ljudi i životinje oboljevaju od istog tipa konflikata, i pri tom se na područjima psihe, mozga i organa mogu posmatrati iste promjene i procesi, onda se zaključci, zakonitosti i pravila moraju ravnati prema činjenicama, a ne obrnuto. Znači, konflikt u sistemu shvatanja Nove medicine treba razumjeti kao biološki, pri čemu shvatanja tzv. psihoanalize o "konfliktnoj konstelaciji" koja je decenijama nadogradivana 10

treba ostaviti po strani. Ovaj biološki konflikt, koji prilikom DHS-a udari poput groma, kako čovjeka tako životinju, i prouzrokuje Hamerovo žarište u mozgu i uvede jedan naročiti program za čitav organizam, konstelacija je jedne sekunde. Naravno da kompletna ličnost biva uvučena u jedan biološki konflikt. Ali ovo u većini slučajeva nije odlučujuće. Strašna svađa sa svekrvom oko djece kod jedne jedine riječi ide u DHS: "Ti, svinjo!". U ovoj sekundi je sadržaj konflikta definisan u razumijevanju pacijentkinje. Ona npr. oboljeva od konflikta markiranja revira, sa Hamerovim žarištem (HH) desno periinzularno, a na nivou organa od ulkusnog karcinoma mokraćnog mjehura. Od ovog momenta cijela svađa se kreće po ovoj "šini konfliktnog sadržaja". Svekrva je takođe mogla reći: "Ti, paničarko!". Onda bi pacijentkinja mogla da zadobije konflikt poljuljanog samopouzdanja, poljuljane vjere u sopstvenu vrijednost, tako da bi se daljnja svađa, prema izjavi pacijentkinje, vrtila oko njene samovrijednosti, odnosno da li je ona stvarno paničarka ili ne. Bila bi to jedna sasvim druga "sina konfliktnog sadržaja". Biološki konflikt se odlučuje u sekundi DHS-a, što znači da se u ovoj sekundi odlučuje o sadržaju konflikta, odnosno na kojoj "šini" će proteći daljnji biološki konflikt. Jedna žena koja svog muža uhvati "na djelu" ne mora bezuslovno da doživi konflikt. Ona će oboliti samo u slučaju ako je sa situacijom konfrontirana neočekivano u jednom ili više smislova. Čak i ako do DHS-a dođe, postoji čitav niz mogućnosti za sadržaj konflikata:

Prva mogućnost: Pacijentkinja osjeća prilikom DHS situaciju kao seksualni biološki konflikt u smislu "neće biti oplođena". Cerebralno će u ovom slučaju dobiti HH lijevo periinzularno, a na nivou organa karcinom grlića materice (ako je dešnjakinja), i uz to još ulceracije koronarnih vena srca.

Druga mogućnost: Pacijentkinja vjerovatno i sama ima ljubavnika i ne voli više svog muža. U momentu DHS-a, ona situaciju osjeća kao uvredu i ljudsku izdaju, jer je muž blamira pred svim komšijama. Ona u momentu DHS-a oboljeva od jednog opšteljudskog partner-konflikta, cerebralno HH u lijevoj polovini malog mozga, na nivou organa rak desne dojke (ako je dešnjakinja).

Treća mogućnost: Pacijentkinja, u momentu DHS-a, osjeća mladu i lijepu ljubavnicu svog muža kao povod za pad sopstvene vrijednosti u smislu "ona mu može pružiti ono što ja više ne mogu". Pacijentkinja u ovom slučaju oboljeva od konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost, HH u okcipitalnom dijelu srži velikog mozga, sa rakom kostiju područja karlice.

Četvrta mogućnost: Pacijentkinja je možda u postklimakteričnom periodu i reaguje muški, tako da cijelu situaciju može da osjeti kao konflikte područja revira sa HH desno periinzularno, jedan koronarni ulkus-karcinom, intrabronhijalni karcinom ili ako se radi o konfliktu markiranja revira sa atributom "kakva svinjarija" onda karcinom mokraćnog mjehura (ako je dešnjakinja).

11

Peta mogućnost: Čest bi bio svakako i karcinom ovarijuma, kao " ružan polugenitalni", i konflikt gubitka sa HH u paramedijalno-okcipitalnom području. Ovdje vidimo da jedan te isti proces ili situacija nisu u stvari jednaki. Samo osjećanje pacijenta u momentima DHS-a odlučuje o konfliktnom aspektu situacije, a time i o "šini" na kojoj daljnji biološki proces protiče. Ovi odnosi takođe vode "ad absurdum" i redovno ignorantne prijedloge tzv. "prospektivnih studija". "Nekonvertibilnost" nekog sistema nije slabost nauke, nego ona automatski proizilazi iz činjenice da je neizvodljivo da jedan istraživač može unaprijed sa sigurnošću da tvrdi u kom pravcu ili na kojoj "šini" će pacijent doživjeti jedan prospektivno zamišljeni konflikt. Čak su i sami najbliži članovi familije često zaprepašteni ako se upuste u istraživanje npr. koji konflikt je mogao da izazove kod pacijenta dijagnosticirani rak. (Želim na ovom mjestu da čitaocu skrenem pažnju da se ne dâ zbuniti opisom lokalizacija HH. Naravno da je laicima teško da ovo sebi do u detalje predstave. Međutim, radi se prije svega o tome da se kasnije nauči služenje uz pomoć registra tabele konflikata "psiha-mozakorgan"). Oni često kažu: "To može da bude samo ovo ili ono". Ako se zatim postavi pitanje pacijentu, pred članovima porodice, on obično kaže: "Ne, to me uopšte nije dotaklo". Tako da ono što je stvarno izazvalo DHS i konflikt, u početku sve zaprepasti. Kasnije, kad stvar bude shvaćena, često kažu: "Da, naravno, to je moralo biti tako". Jedan upečatljiv primjer za ovako nešto predstavlja slučaj pacijenta koji je ležao na univerzitetskoj klinici i koga sam posjecivao u njegovoj bolesničkoj sobi. On je imao akutni srčani infarkt. Dakle, on je morao zadobiti revir konflikt sa DHS-om. Pitanje je šta je bio taj revir-konflikt. Kad sam ga, u prisustvu odjeljenskog ljekara, upitao kad i kakav revir konflikt je imao, dobio sam odrečan odgovor. On je uspjesan vlasnik restorana koji su posjecivali najviđeniji ljudi cijelog sela, ima dvoje zdrave djece, dobru ženu, nema novčanih problema, sve je u redu, tako da ne može biti govora o revir-konfliktu. Onda sam ga pitao kad je dobio na težini. Odgovor: prije 6 sedmica. Prema EKG-u ocijenio sam da infarkt nije mogao biti naročito težak. Računao sam da je prije 6 sedmica moglo doći do konfliktolize, a sam konflikt mogao je da traje najviše 3-4 mjeseca. Onda sam mu rekao: "Prije otprilike 6 mjeseci moralo se dogoditi nešto za vas jako loše, što vam je priredilo mnogo besanih noći, a prije 6 do 8 sedmica stvar je morala biti završena". "Tja, gospodine doktore, kad vi tako kažete, ali ja ne mogu da zamislim da od tako nečeg može da se dobije srčani infarkt." Ispostavilo se slijedeće. Pacijent je imao veliku kuću za ptice sa egzotičnim primjercima, na koju je bio veoma ponosan. Svi njegovi gosti i prijatelji su joj se divili. On nije škrtario, tako da su veoma rijetki primjerci bili unutra. Svakoga jutra prije doručka obilazio bi i gledao svoje ptice, bilo ih je u međuvremenu oko trideset. Jednoga jutra, kao i obično, on dođe i u momentu ostane bez daha, sve ptice, osim jedne male, nestale su . "Lopovi", bila je njegova prva pomisao koja je i obilježila njegov DHS. Lopovi su provalili u moj revir. Dosle su komšije, kompletan ptičiji dom je pažljivo pregledan dok se nije ustanovilo da je ispod njega prokopana sasvim mala rupa. Jedan iskusni seljak reče samo jednu riječ: "Lasice!" Od tog momenta imao je pacijent samo još jednu jedinu misao u glavi: uhvatiti lasice! Poslije nekoliko neuspjeha, pošlo mu je za rukom da ih uhvati u klopku. Tek tad je mogao da se posveti popravci ptičje kuće, i to tako da se više ne dozvoli mogućnost pristupa lasicama, i da 12

kupi nove ptice. Nakon tri i po mjeseca bilo je sve u redu i konflikt je definitivno riješen. Razmišljajući kasnije, mogao je da se sjeti da je u fazi aktivnosti konflikta bio toliko ponosan na to što je izgubio par kilograma, ali od prije šest sedmica on je sve te kilograme nadoknadio i još dobio preko toga. Odjeljenski ljekar se čudio tokom cijelog našeg razgovora. Sad je ustao i rekao: "Gospodine Hamer, ja sam potpuno poražen. Vjerovatno mi ovdje radimo sve prilično naopako. U svakom slučaju me je vaša demonstracija impresionirala". Staviše i pacijent reče: "Sad kad razmišljam, poslije našeg razgovora, postaje mi jasno da u stvari ništa gore ne bi moglo da me pogodi kao to da mi neko dirne u ptice." Sa psihoanalizom i konfliktom u dosadašnjem psihološkom smislu ovo nema nikakve veze. Kod biološkog konflikta ne radi se o tome da li konflikt kasnije, kad je već odavno sve u redu, izgleda značajan. Jer tada, u momentu nastanka DHS-a, pacijent je to tako doživio i to je bilo odlučujuće, a poslije toga je konflikt razvio svoju sopstvenu dinamiku. Neko je provalio u revir pacijenta, pa ne igra ulogu što je to bila samo mala lasica. Pacijent je mogao odmah da počne sa renoviranjem svoje ptičje kuće, ali kako narod kaže "on nije imao mira". Tek kad je neutralisao protivnika, mogao je "u miru" da ponovo gradi svoj revir. I ovdje se osjeća formalna biološka dramatika ovog revir-konflikta.

Dirk-Hamer sindrom - DHS Dirk-Hamerov sindrom je baza Nove medicine i okosnica cijele dijagnostike. On je za mene uvijek ponovni doživljaj, iako sam to doživio desetine hiljada puta. Znači, konflikti koji prouzrokuju rak nisu oni koji polagano počinju, nego je u pitanju uvijek šokantan neočekivani udar groma, koji ljude pogodi, prenerazi, onesposobi da progovore jednu jedinu riječ, paralizuje.

Ova sportska fotografija iz jednog lionskog časopisa, prikazuje golmana, uhvaćenog "na pogrešnoj nozi," koji pogođeno gleda za felsiranom loptom koja sasvim lagano uvire u lijevi ugao gola. On je očekivao loptu u drugom ćosku gola. Sličnu konstelaciju, u prenesenom smislu, nalazimo u DHS-u, gdje kod šokantnog konflikta pacijent takođe biva uhvaćen "na pogrešnoj nozi". Jer, konfliktna situacija za koju bi se

13

mogao pripremiti neće mu ni napraviti DHS. Isto kao što jedan golman može da izvede najfantastičnije parade i da izvuce loptu koja je skoro usla u gol, ako se ona kreće putanjom koju je on predvidio, tako i mi možemo da podnesemo mnogostruke konflikte, a da pri tom ne obolimo, ako smo imali prethodno vremena da zauzmemo stav. Mi, ljudi, izgubili smo raniju vezu sa našom okolinom i odnos prema životinjama. Samo tako, bez učešća instinkta, i mogla je da nastane predstava o intelektualnim konfliktima, koji nemaju nikakve veze sa biološkim realitetom. Udaljili smo se predaleko od empirije i konstruisali slučajeve koji nemaju veze sa stvarnim čovjekovim doživljavanjem, u svakom slučaju nikakve veze sa nastajanjem bolesti. Čovjek osjeća i doživljava stvarnost shodno arhaičnim biološkim regulacionim krugovima. On doživljava biološke konflikte upravo dok uobražava da razmišlja odvojeno od prirode. U modernoj civilizaciji, koja se ne drži ni najosnovnijih bioloških formacija, mi ljudi dolazimo u strašnu dilemu. Slijedimo li obrasce ponašanja koje nam je priroda zadala, moramo uzeti u obzir sve vrste društvenih konsekvenci, koje bi nas ruinirale. S druge strane, ako slijedimo sve propise politicara, pravnika i crkve koji su većinom upereni protiv naših iskonskih kodova, onda u konflikt upadamo upravo predprogramirano. Različitim zakonima, ljudima se teoretski i može, po želji, prividno manipulisati, ali mi to grozno plaćamo. Prilagođavanje na različite uslove životne sredine postojalo je oduvjek i od tog živi evolucija prirode uopšte, ali ova evolucija (mutacije) traje obično više stotina hiljada godina. Međutim, ova činjenica nam ne pomaže u našoj dilemi ni sad ni za 100.000 godina. Dirk-Hamerov sindrom (DHS) je najteži, akutno dramatični i izolativni doživljaj šoka jednog biološkog konflikta. On onda izaziva naročiti biološki program prirode (SBS) kao logičnu, osmišljenu reakciju na jedan udes ili slučaj nužde, na koji organizam u prvom naletu ne bi mogao da odreaguje. Dakle, u pitanju je šansa koju nam priroda daje. 1. DHS nastaje kao neslućeni šokantni doživljaj jednog biološkog konflikta, praktično u jednoj sekundi. 2. DHS određuje sadržaj konflikta, tačnije rečeno sadržaj biološkog konflikta. Po ovoj "šini" kreće se dalji konflikt. 3. DHS određuje lokalizaciju Hamerovog žarišta (HH) u mozgu preko sadržaja biološkog konflikta. 4. DHS određuje lokalizaciju raka na organu tako što određuje sadržaj biološkog konflikta i lokalizacju HH u mozgu. 5. DHS i konfliktoliza (ako je do nje došlo) su dva najvažnija momenta svake anamneze biološkog konflikta. U svakom slučaju ne propustiti tačno pronalaženje DHS-a, takođe i u slučaju kad je konflikt riješen. Jer recidiv konflikta može biti izbjegnut samo ako je prvobitni DHS tačno poznat. 6. Ne samo da DHS neizbježno mijenja vegetativni tonus prouzrokujući trajnu simpatikotoniju, nego on mijenja takođe i ličnost, što može veoma dobro da se vidi kod tzv. "visećeg konflikta". 7. DHS prouzrokuje od prve sekunde jednu vrstu simpatikotonije u mozgu na mjestu HH. U ovu promjenu je, manje ili više, uvučen i cijeli mozak. 8. DHS prouzrokuje od prve sekunde rak ili ekvivalent raka na organu. Rak na organu ima različite pojavne forme: a. snažno mitotičko bujanje ćelija kod pogođenosti organa unutrašnjeg klicinog lista (endoderm);

14

b. srednji klicin list: c. mezoderm malog mozga - pravi rast bogat mitozama u toku aktiviteta konflikta; d. mezoderm velikog mozga (moždina) - u fazi aktivnosti konflikta prouzrokuje nekroze, dok u fazi ozdravljenja, osmišljeno ispunjavanje nekroza, što se naziva sarkomima; e. gubitak ćelija sa ulcerama kod raka organa ektoderma velikog mozga. Nema gubitka ćelija sa ispadom funkcije kod endokrinog sistema - hipofiza, stitna žlijezda, α i β ćelije ostrvaca pankreasa. 9. Ako je DHS pokrenuo biološki konflikt koji je još aktivan i koji ima svoj HH u jednoj hemisferi velikog mozga i ako pri tom nastupi dalji DHS, koji svoj HH ima u suprotnoj hemisferi kore velikog mozga, onda se radi o šizofrenoj konstelaciji. Pacijent postaje akutno delirantan ili "van sebe" samo u slučaju da je jako akcentiran na lijevoj cerebralnoj, maničnoj strani i ima "agresivno-biomaničnu" konstelaciju. Konstelacija šizofrenije može da nastupi ako se jedan te isti DHS ponovi, "dupli DHS". 10. Pod "duplim DHS" podrazumijevamo konflikt koji ima dvije strane. Npr., jedan revir konflikt sa gubitkom osjećanja za sopstvenu vrijednost (SWE-konflikt) ili majka-dijete konflikt brige sa istovremenim gubitkom osjećanja za sopstvenu vrijednost (npr. dijete kaže majci: "ti nisi nikakva majka"). 11. DHS je biološka šansa, koju individuum dobija od majke prirode da bi jedan ispad ponovo doveo u ravnotežu. Bez DHS-a, npr. jelen ne bi imao šansu da još jednom osvoji svoj revir. U momentu DHS-a, majka priroda već prebacuje na naročiti program, da bi otklonila smetnje u drugom naletu. DHS je startni pucanj za biološku šansu naročitog biološkog programa koji ima smisao (SBS). 12. Ako jedan DHS ima, pored "osnovne šine", i "sporedne šine" (optički, akustični, mirisni, okusni i opažaji drugih čula u momentu DHS-a), koje mi nazivamo rak ili ekvivalent raka (npr. alergija), onda pacijent, doživljavajući ponovo samo jedan od ovih sporednih opažaja, može momentalno ponovo da doživi osnovne opažaje u kompletu i da mu se desi recidiv konflikta. Npr. svaki put kad jedan čovjek osjeti miris određenog losiona za brijanje koji koristi ljubavnik njegove žene, on mora da pomisli na njega i pri tom stalno dobija srčanu bol kao recidiv ondasnjeg revir konflikta sa anginom pektoris.

Drugi kriterijum gvozdenog pravila raka Oboli li neki čovjek (životinja ili biljka) od DHS-a, znači najtežeg, akutno dramatičnog, izolativnog, konfliktno šokantnog doživljaja, onda njegova podsvjest asocira sadržaje DHSom izazvanog konflikta u jedno od područja bioloških predstava. Takva područja su: područje odnosa majka-dijete, područje "revir", područje "voda", područje "strah u potiljku", područje samopoštovanja i sl.. U sekundi nastanka DHS-a, podsvjest je u stanju da tačno diferencira, tako da se nikad ne dešava da gubitak osjećaja za sopstvenu vrijednost u seksualnom području ("ti mlakonjo") dovede do osteolize vratnih prsljenova, nego uvijek do osteolize karlice i raka karlične kosti. Takođe, SWE-konflikt u području odnosa majka-dijete ("ti nisi nikakva majka") neće dati osteolizu karlice nego uvijek rak glave nadlaktične kosti lijevo (kod dešnjaka).Mi mislimo da mislimo, a u stvari je za nas razmišljano. Svakom području bioloških predstava odgovara jedan relejni centar u mozgu, kojeg mi u slučaju oboljenja nazivamo Hamerovo žarište. Dakle, svako područje bioloških predstava ima svoj relejni centar.

15

U momentu DHS-a, iz Hamerovog žarišta šalju se specijalni kodovi u organ koji je dodijeljen ovom Hamerovom žarištu. Ovo slanje se dešava u dijelicu sekunde, tako da događaji na sva tri nivoa, psiha-mozak-organ, protiču praktično sinhrono. Većina pacijenata zna navesti vrijeme DHS-a u minutu, jer je njegov tok uvijek dramatičan. Obično kažu da su bili ukoceni od straha, izgubili moć govora, kao oduzeti, na smrt prestrašeni... Od momenta nastupa DHS se može vidjeti na CT-u mozga i to u vidu oštro iscrtanih koncentričnih prstenova, poput mete (aktivan HH). Istovremeno na organu koji pripada ovom HH nalazi se rak koji od ovog momenta počinje da raste, odnosno nekroza kod organa pod upravom velikog mozga. U trenutku nastanka DHS, sve je predprogramirano. U skladu sa sadržajem biološkog konflikta jedan unaprijed tačno određen areal mozga (HH) biva prebačen na novi program. U istoj sekundi počinju na organu promjene, koje se zahvaljujući iskustvu mogu predskazati, a koje su u tabeli psiha-mozak-organ egzaktno navedene. Radi se o ćelijskom umnožavanju, gubitku ćelija ili promjeni funkcije (kod tzv. ekvivalenata raka). Da određen areal mozga biva prebačen na novi program, rekao sam zbog toga jer DHS u stvari predstavlja "samo" postupak prebacivanja na jedan naročit program ili na program za nuždu da bi organizam mogao da izidje na kraj sa nepredviđenom situacijom. Strogo uzevši, bolesti, u onom smislu u kojem smo ih učili na fakultetu, ne postoje. Mi smo ih uvijek dovodili u vezu sa greškama majke prirode, smatrali da je hipotetički imuni sistem (zamišljen kao odbrambena armija našeg organizma) oslabljen ili slomljen. Ipak, majka priroda ne pravi greške. Bolesti daju privid greške, ali one imaju svoj smisao.

Treći kriterijum gvozdenog pravila raka Treći kriterijum zagovara sinhrono proticanje cijelog tzv. oboljenja, uključujući i fazu ozdravljenja na sva tri nivoa. Ovaj sinhronicitet je tačno definisan: • • •

tipičnim simpomima aktivnog konflikta na sva tri nivoa (psiha-mozak-organ); tipičnim simptomima faze riješenog konflikta, faze ozdravljenja na sva tri nivoa; tipičnim simptomima epileptične ili epileptoidne krize na sva tri nivoa, koja se unekoliko razlikuje kod svake bolesti, ali je isto tako za svaku bolest tipična kako u pogledu cerebralnih i organskih simptoma (npr. srčani infarkt kao epileptoidna kriza kod koronarnog ulkus-karcinoma) tako i u pogledu psihičkih i vegetativnih.

Zakon dvofaznosti osmišljenog naročitog programa (ranije označenog kao bolest) kod riješenog konflikta

16

Drugi biološki zakon Nove medicine

Na ovoj šemi sasvim lijevo predstavljena je eutonija, normalan dan/noć ritam. Zatim, nakon DHS-a vidimo fazu aktivnosti konflikta, stresnu ili trajnu dnevnu fazu u kojoj vlada trajna simpatikotonija. Ako dođe do rješenja konflikta, svako oboljenje, odnosno svaki biološki naročiti program protiče dvofazno, što znači sa: 1. fazom aktivnosti konflikta, hladnom i simpatikotonom koja počinje DHS-om i 2. fazom riješenog konflikta, toplom i vagotonom, zvanom još i faza ozdravljenja ili postkonfliktolitička (pcl-faza). Znači, svako oboljenje sa konfliktolizom ima ca-fazu i pcl-fazu. Svaka pcl-faza, ukoliko nije prekinuta recidivom aktivnosti konflikta, imace epileptičnu ili epileptoidnu krizu na najdubljoj tački vagotonije. Zakon dvofaznosti postavlja naše ukupno dosadašnje prividno medicinsko znanje na glavu. Uzmimo da smo do sada poznavali oko sto bolesti. Ako preciznije pogledamo, utvrdićemo da kod polovine ovih bolesti pacijenti pokazuju hladnoću ruku i periferije, a kod druge polovine toplotu ruku i u većini slučajeva povišenu temperaturu. U stvarnosti postoji oko 500 "tandema" faze aktivnosti konflikta i faze ozdravljenja prikazanih na šemi. Ova šema dvofaznosti je biološki prirodni zakon. Sve bolesti koje su nam uopšte poznate protiču fakultativno na ovaj način ukoliko dođe do rješenja konflikta. Ako sad pogledamo unazad, možemo da ustanovimo da nijedna bolest u dosadašnjoj medicini nije bila tačno prepoznata. Kod tzv. "hladnih bolesti" se obavezno previdala naknadna faza ozdravljenja ili se pogrešno tumačila kao zasebna bolest (npr. gripa). Kod tzv. "vrućih bolesti", koje uvijek predstavljaju drugu ili fazu ozdravljenja, nakon faze aktivnosti konflikta, previdana je obavezno ova prethodna hladna faza ili je takođe pogrešno tumačena kao zasebna bolest. U mozgu obe faze imaju svoje Hamerovo žarište, naravno, na istom mjestu, ali u različitom stanju. U fazi aktivnosti konflikta (ca-fazi) je HH uvijek markiran oštrim koncentričnim

17

krugovima kao meta, dok je u pcl-fazi HH nabubrio i edematozan. Edem centralnog prstena označavamo kao intrafokalni, a edem spoljnog kruga kao perifokalni. Ovo su samo neprecizne oznake za jednu po sebi sasvim jasnu stvar. Od početka faze ozdravljenja HH je manje ili više moguće obojiti kontrastnim sredstvom. Najkasnije na kraju ove faze, u HH nalazimo u manjoj ili većoj mjeri gliju koja je znak reparature nervnih sinapsi. Ovi, po sebi bezazleni, gliomi do sada su smatrani tumorima mozga ili "metastazama". Na sreću, radi se o HH već izlječenim ili u fazi ozdravljenja. Prva faza: Aktivnost konflikta; - prisilno razmišljanje o konfliktu, - stresna inervacija, u cilju rješavanja konflikta, - trajni dnevni ritam. Simpatikotonija: - gubitak apetita, - gubljenje na težini, - suženje krvnih žila: Vegetativni hladne ruke i noge, hladna koža, - nesanica, često budenje neposredno po nivo zaspivanju, - povećan pritisak. Cerebralni HH - konfiguracije mete na mjestima u mozgu koja odgovaraju pojedinom nivo konfliktu i organu. • a) organi kojima upravlja stari dio CNS-a: razmnožavanje ćelija kao osmišljeno dešavanje u cilju rješenja konflkta. Istovremeno se razmnožavaju gljive i bakterije (mykobakterija TBC) sinhrono sa rastom ćelija na organu, iako one smiju da počnu sa svojom zadaćom razgradnje tek nakon konfliktolize; Organski • b) organi kojima upravlja veliki mozak: nekroze ili ulceracije, u nivo zavisnosti od organa. Nestanak ćelija. Osmišljeno dešavanje za rješenje konflikta jedinke ili osmišljeno dešavanje kao suicidalni program za održanje vrste (hrana za lavove). Nivo psihe

Druga faza: Faza riješenog konflikta (pcl-faza) Nivo psihe

1. veliko smirivanje 2. trajni noć 3. ni ritam

*veliki umor, *vagotonija, *dobar apetit, *dobro se osjećati, Vegetativni *temperatura, *smetnje u zaspivanju do 3 sata ujutro (=izlazak sunca, biološki početak dana), nivo za životinju plijen šansa da pri dnevnom svjetlu ne bude iznenađena i lako otkrivena u dubokom snu od grabljivaca), * rašireni periferni krvni sudovi: tople ruke, noge, topla koža, nizak krvni pritisak. Cerebralni Prstenovi mete na HH bivaju edematizovani u pcl-fazi, oni su često potpuno nivo zamućeni od edema (intrafokalni i perifokalni edem). S početkom pcl-faze, HH

18

daju se ofarbati kontrastnim sredstvom I onda su pogrešno protumačeni kao tumori mozga. Ovo bojenje je omogućeno pojačanom razmjenom materija u području HH i taloženjem glije koja je vezivno tkivo mozga i ima zadatak reparacije promijenjenih releja. Nakon reparature oni su manje elastični, rigidni i ukoceni. Kod kasnije ponovljenog procesa na istom mjestu može doći do cijepanja moždanog tkiva (cista). Na kraju pcl-faze, odnosno nakon tzv. "faze mokrenja" (diureze) edem se ponovo spontano povlači, kao znak repariranog HH. • a) Organi upravljani starim dijelom CNS-a. Razgradnja umnoženih ćelija (samo ćelije tumora!) u pcl-fazi pomoću gljiva i bakterija (TBC) do stanja koje je bilo prije oboljenja. Ako mikrobi nedostaju (zbog pogrešne dobronamjerne higijene u civilizaciji), onda tumor ostaje, ali u tom slučaju već od konfliktolize ne pravi više mitoze; biološka razgradnja ćelija izostaje. Nivo organa • b) Organi upravljani velikim mozgom. Ponovna izgradnja ćelija koje su prethodno nestale nekrozom, odnosno ponovno ispunjavanje nekroza i ulceracija uz pomoć bakterija ako su prisutne (organima kojim upravlja moždina velikog mozga) ili virusa (organi pod upravom korteksa velikog mozga).

Nepoznavanje ovih zakonitosti u medicinsko-kliničkom smislu do sada nas je sprečavalo kako u tome da jednu jedinu bolest tačno vidimo tako i da medicinu razdjelimo u područja. Bez poznavanja ovih bioloških zakona nismo ni mogli spoznati uzročno-posljedične veze kod raka, jer smo ga smatrali neizlječivim. Usredsredili smo se na to da simptome raka liječimo na organskom nivou, što je u biološkom smislu i bila najveća greška (to ćemo još da pokažemo). Takođe, nismo imali mogućnosti da razumijemo "infektivne bolesti", jer ih nismo smatrali fazama ozdravljenja, nego smo ih držali za agresivne bolesti u kojima mikrobi pokušavaju da nas unište. Slučaj je bio upravo suprotan. Pacijenti su uprkos mikrobima umirali od cerebralne kome i epileptoidne krize. Ovdje se mora naglasiti da faza ozdravljenja ima svoje opasnosti, kao npr. kod srčanog infarkta, što ćemo kasnije još vidjeti. U nekim bolestima je faza ozdravljenja staviše opasnija nego faza aktivnosti konflikta. Ne poznajući ove biološke zakone, mi ne samo da nismo mogli spoznati i obuhvatiti pojedinačne bolesti, nego takođe nismo mogli nijednog pacijenta savjesno da liječimo, jer smo faze ozdravljenja tumačili kao zasebne bolesti. GNM je 8. i 9. septembra 1998. godine na Univerzitetu Trnava (Slovačka) demonstrirana, testirana i službeno verifikovana. Uzročnik svake takozvane bolesti je uvijek biološki konflikt, jedan visoko dramatičan šokantni doživljaj u subjektivnom univerzumu, zvani DHS.

Simpatikotona faza aktivnosti konflikta - tok konflikta Od sekunde DHS-a, kompletan je organizam u stalnoj simpatikotoniji, pod stalnim stresom. Mi smo već vidjeli da ovaj trajni stres ima svoj biološki smisao. On je način da se opazi "poslednja šansa" za izlazak na kraj sa konfliktom. Za to treba da budu mobilisane sve snage. 19

Ako jedan individuum ne uspije, za određeno vrijeme, da izidje sa konfliktom na kraj, onda je on prokockao svoju biološku šansu. Onda on umire čak i u slučaju ako uspije nekad kasnije da riješi konflikt. Izuzetak čini tzv. viseći aktivni konflikt (sa njim se može doživjeti normalna starost) koji je transformisan ali u principu ostaje aktivan do smrti. Izuzetak su takođe šizofrene konstelacije, kod kojih ne dolazi do gomilanja konfliktne mase i sa kojima se takođe može doživjeti normalna starost. Tokom trajanja faze aktivnosti konflikta, stresne faze, organizam radi na račun odmora sa "povećanim brojem obrtaja". Govoriti na ovom mjestu o bolesti je, u stvari, nerazumno. Kako organizam da izađe na kraj s konfliktom ako ne bi u tu svrhu mobilisao sve snage? Rak na organu nam je prije izgledao kao nepoželjno, neplansko, sporedno dejstvo ovog trajnog stresnog tonusa. Ali mi danas znamo da je tumor na organu upravo neizostavan dio ovog osmišljenog naročitog programa prirode. Ja lično smatram da je tumor na organu u manjoj mjeri takođe jedna vrsta "odabira organa", a time istovremeno i jedan postupak prirodnog odabiranja za odgovarajuća područja bioloških predstava (npr. organ: kosti = biološko područje predstava o samopoštovanju, samopouzdanju, samovrijednosti). Drugim riječima, ako individuum u jednoj oblasti biološkog područja predstava i na njemu pripadajućem organu ne uspijeva duže vrijeme da položi neumoljivi ispit odabiranja, onda on biva izuzet iz konkurencije. U ovom postupku odabiranja "stari organi" su manje osjetljivi od "novih organa". "Stari organi" imaju svoje relejne centre u starom dijelu CNS-a, a "novi" u velikom mozgu. Svakako da su organi kojima upravlja stari dio CNS-a vitalni, dok su oni pod upravom velikog mozga to samo djelimično, dok njihova pcl-faza, upravo u slučaju releja revira, može biti vrlo opasna (lijevi srčani infarkt, plućna embolija). U vrijeme faze aktivnosti konflikta pacijent je sa slabim ili nikakvim apetitom, loše spava, konstantno razmišlja o svom konfliktu, odnosno problemu. Postoji periferna vazokonstrikcija i ukratko svi vegetativni procesi odmora reducirani su na minimum. Tijelo je, radi rješavanja problema, generalno mobilisano. U vrijeme ove faze, u zavisnosti o kakvom je konfliktu riječ, na organu raste rak, nastaje nekroza ili dolazi samo do promjene ćelija organa. U ovom vremenu, od DHS-a do konfliktolize, HH u mozgu stoji pod "specijalnim stresom", odnosno "naročitom inervacijom". Samo za vrijeme ovog "specijalnog stresa" dolazi do ćelijskog rasta, nekroze ili promjena na ćelijama organa. Što je HH razvučeniji utoliko su razvučeniji tumor, nekroza, promjena ćelija. Što je konflikt intenzivniji utoliko brže raste tumor, utoliko je veća nekroza i utoliko je jača promjena ćelija kod raka koji ne daje mitotički rast i nekrozu. Najvažniji anamnestički podaci su DHS i konfliktoliza, ako je do nje došlo. Poznavanjem ovih podataka, kao i podatka o dimenziji DHS-a i intenzitetu konfliktnog doživljaja, možemo donositi zaključke o težini promjena sa kojima moramo da računamo, ako nam ove spoznaje već nije omogućio tumor na organu. Da li su u ovoj fazi aktivnog konflikta alfa ćelije pankreasa konstantno stimulisane, lučeći glukagon, tako da u jetri biva mobilisana glukoza, a zatim je jetra ponovo mobilise iz supstance tijela jer je probava prekinuta ili snažno reducirana, to ne znamo pouzdano. Ali izgleda da je to vrlo vjerovatno. U svakom slučaju, cijeli organizam je u alarmnoj pripravnosti i trošenje energije na probavu bi pri tom samo smetalo. U ovoj fazi aktivosti konflikta, sinhrono sa razmnožavanjem ćelija na organu, dolazi i do razmnožavanja gljiva i bakterija (TBC) odgovornih za organe kojima upravlja veliki mozak.

20

One služe kao rezerva za razgradnju tumora (sirasta nekroza) koja će početi sa konfliktolizom i nastaviti se u fazi ozdravljenja.

Konfliktoliza, rješenje biološkog konflikta Do munjevite promjene svih ovih odnosa dolazi ukoliko je nastupilo rješenje konflikta. Ovdje naročito dobro možemo vidjeti kakva se podmitljiva centralna strategija krije iza toga. Mi, "čarobnjački učenici", bili smo samo glupi i naivni da bi ovaj sistem spoznali. Neposredno nakon konfliktolize organizam konačno može da odspava. Sad hitno mora da bude reparirana i regenerisana opskrbna infrastruktura. Sad su stimulisane ß ćelije pankreasa, a povećana produkcija inzulina stara se za to da je pacijent uvijek gladan. Probavi je data prednost u odnosu na sve. Čitav organizam pada u duboku parasimpatikotoniju ili vagotoniju. Sad kad je konflikt riješen, HH u mozgu počinje da se reparira, pri čemu se u njega obilato lageruje moždano vezivno tkivo - glija, tako da nastaje intrafokalni i perifokalni edem u HH i oko njega. Bujanje tumorskih ćelija na organu zaustavlja se automatski. Tumor takođe postaje edematozan, a u njemu se javlja sirasta nekroza i razgradnja, posredstvom acidorezistentnih mykobakterija, namnoženih u ca-fazi, tako da on biva resorbovan ili odbačen. Na kraju je izliječen. Ožiljak ili kaverna je sve što podsjeća da je na tom mjestu nekad bio tumor. Ali pacijent je ponovo zdrav tek kad je izdržao i ovu fazu ozdravljenja. Kod organa pod upravom velikog mozga, nekroze i ulceracije bivaju ponovo ispunjene, a u velikom mozgu vidimo iste procese kao u starom dijelu CNS-a. Faza ozdravljenja treba da je povod za radost i jedva da bi neko morao u njoj da umre. Jer, za komplikacije koje se očekuju samo u malom broju slučajeva raka, stajale bi nam na raspolaganju optimalne mogućnosti intenzivnih odjeljenja. Ako bi rak bio liječen od pametnih ljekara i sestara po kriterijumima Nove medicine njegova smrtnost bi iznosila samo oko 3%. Pretpostavka za ovo je da su kućni ljekar ili ljekarski personal u klinici, rođaci i prijatelji razumjeli sistem Nove medicine. Jer sve što smo mi do sada smatrali za dobro (npr. "stabilna cirkulacija" = simpatikotonija) sada je loše i ukazuje eventualno na recidiv konflikta ili novu paniku. Sve što je do sada važilo za loše (npr. "slabost cirkulacije" = vagotonija = faza ozdravljenja) sad važi kao dobro. Do sada je pacijent u dubokoj vagotoniji, kratko pred svoje ozdravljenje, bivao "uspavljivan" morfijumom jer su se slučajevi u dubokoj vagotoniji smatrali izgubljenim. U slučaju raka kostiju ova vagotonija redovno se poklapa sa najvećim bolovima koji se pogrešno pripisuju kostima. U stvarnosti, kosti, koje inače u fazi ozdravljenja jako oteknu i rekalcifikuju, uopšte ne bole. Bolovi dolaze od rastezanja hipersenzibilnog periosta koji zbog koštanog edema biva napumpan kao balon. Bolovi periosta su najbolji znak ozdravljenja kostiju. Ovo ozdravljenje se veoma lijepo može posmatrati na kontrolnim rendgentskim snimcima kostiju sa napredujućom rekalcifikacijom, a na mozgu po tamnoj prebojenosti koja daje dubinu srži velikog mozga, a koja je znak edema što može izazivati glavobolje; ovo sve protiče s leukemijom kao najboljim znakom ozdravljenja (a ne bolesti). U stvari, postoji mnogo mogućih komplikacija, kako u području psihe, tako i u području mozga i organa. Ali uvijek mislite na to: samo 3% pacijenata ne uspijevaju izici s njima na kraj, ako ih od početka liječimo pravilno, a ne tek onda kad ih ljekari koji ne znaju odbace, proglasivši ih neizlječivim. Pod okriljem ove nerazumnosti, danas umire više od 95% svih pacijenata oboljelih od raka. Među njima ima mnogo slučajeva inaktivnog raka, koji je protekao nekad prije deset godina.

21

Ontogenetski sistem tumora i naročitih programa ekvivalenata raka Treći biološki prirodni zakon Nove medicine Godinama sam lutao kroz prividne morfološke i histološke sisteme izraslina, tumora, otoka, karcinoma, sarkoma, seminoma, horioepitelioma i glioma, uključujući sve ono što školska medicina vidi kao takozvane metastaze. Sad konačno vjerujem da sam pronašao podjelu koja će, sa manjim ili većim korekcijama, biti koristena još decenijama . To je podjela na osnovu istorije razvoja, odnosno na osnovu embrionalnog porijekla. Ako sve ove izrasline i otekline grupisemo na osnovu njihove pripadnosti klicinim listovima, onda se sve ostalo samo po sebi dovodi u red. Ako je mozak ljudi i životinja stvarno kompjuter organizma, koji se razvijao desetinama miliona godina, onda je logično da organi tijela koji su evolutivno povezani u mozgu-kompjuteru "zajedno žive".

Embriolozi uopšteno dijele embrionalni razvoj na tri takozvana klicina lista: endoderm ili unutrašnji klicin list, mezoderm ili srednji klicin list i ektoderm ili spoljni klicin list. Ovi klicini listovi se razviju u embriju iz prvih ćelijskih nakupina. Većina naših tjelesnih organa može se dovesti u vezu sa jednim od ovih klicinih listova. Na šemi možemo da vidimo da se "ponašanje raka" tkiva nastalih iz različitih klicinih listova fundamentalno razlikuje. Endoderm i ektoderm, odnosno organi koji potiču od njih ponašaju se u ca- i pcl-fazi upravo obrnuto. Mezoderm ili organi mezodermalnog porijekla, po ponašanju u slučaju raka, dijele se na one koji reaguju kao endodermalni i na one koji reaguju kao ektodermalni. Ovo je, u stvari, razlog zašto je potraga za supstancom koja bi djelovala protiv "zloćudnog" tumora do danas morala da ostane bezuspješna. Jer kako bi neki "medikament" mogao da istovremeno djeluje kako na rast ćelija tako i na njihovo nestajanje?! (Da ne govorimo sad uopšte o besmislenosti ovog načina razmišljanja). Dosadašnja medicina se već samo ovim dovodi u sukob sa zdravim razumom.

22

Ontogenetski sistem osmišljenih bioloških naročitih programa prirode

Na gornjoj šemi su predstavljene dvije etaže na isti način kao na tabeli "Psiha-mozak-organ". Žuta etaža odgovara grupi stari-CNS, dok crvena odgovara grupi veliki mozak, što je navedeno na lijevoj strani seme. Na uzdužnom šematskom presjeku mozga stari-CNS je predstavljen kao leptir ili ptica podignutih krila. Tijelo (žuto) je moždano stablo (glava=međumozak, trbuh=pons, rep= međula oblongata ili produžena moždina). Krilo sa narandžastim i žutim štraftama je mali mozak. Žute štrafte ima jer pripada starom CNS-u, a narandžaste jer istovremeno pripada i mezodermu. Ako pogledamo tabelu u prilogu, vidjećemo da su vodoravne etaze ove šeme tu predstavljene kao vertikalne grupe. Lijevo je žuta grupa, predstavlja moždano stablo i endoderm. U sredini je narandžasta grupa, mezoderm i predstavlja: gore - organe kojima upravlja mali mozak; dole - organe kojima upravlja srž velikog mozga (npr. koštani skelet, limfni čvorovi, jajnici, bubrezi itd). Desno je crvena grupa ektodermalnih organa kojom upravlja kora velikog mozga. Vratimo se našoj šemi, na kojoj možemo da vidimo da etaža starog CNS-a u fazi aktivnog konflikta daje rast tumora sa razmnožavanjem ćelija, a nakon konfliktolize u fazi ozdravljenja, (pcl-faza) tumor biva razgrađen pomoću mikobakterija (npr. TBC). Kod crvene etaže velikog mozga, situacija je obrnuta. Ovdje ćelije u fazi aktivnog konflikta bivaju stopljene, što nazivamo nekrozom ili ulceracijama. U fazi ozdravljenja se ove nekroze ili ulceracije ponovo ispunjavaju, odnosno one zacjeljuju. Kako se do sada ništa nije znalo, jer se nije imao nikakav sistem, tako su nekroze ili ulceracije u pcl-fazi ignorantno označavane takođe kao rak ili sarkom, jer se i ovdje javljaju mitoze (dijeljenje ćelija) sa velikim ćelijama i velikim jezgrima, ali ovog puta u svrhu ozdravljenja.

23

Rjesenje zagonetke se sastoji u tome da mi sad poznajemo pripadnost klicinim listovima i lokalizaciju specifičnih releja u mozgu za svaki organ, što igra odlučujuću ulogu u našim razmišljanjima. Pogledamo li ovaj sistem, uviđamo fantastican red i zakonitost za sva oboljenja raka i ekvivalente raku koji su u stvari uvijek predstavljali samo fazu u kompletnom oboljenju (programu) i uz to nalazimo simptome i uzročno-posljedične veze za komplementarnu fazu. Embriolozi dijele embrionalni razvoj u tri takozvana klicina lista: endoderm - unutrašnji klicin list, mezoderm ili srednji klicin list i ektoderm ili spoljni klicin list. Većina naših organa potiču samo od jednog od ovih klicinih listova. Želučano-crijevna cijev (osim rektuma, gornje dvije trećine ezofagusa, male kurvature želuca, žučnih vodova, izvodnih kanalića pankreasa i ćelija pankreasnih ostrvaca) potiče od endoderma. Međutim, kako crijevo takođe ima krvne sudove (koji inače pripadaju mezodermu) i nerve (koji potiču od ektoderma), može se reći da i crijevo ima mezodermalne i ektodermalne dijelove. Ali ako se za jedan organ kaže da je, na primjer, endodermalnog porijekla, pri tom se ne misli na ove mezodermalne i ektodermalne dijelove (krvne sudove i nerve), jer ove dijelove imaju i svi drugi organi. Međutim, takođe postoje organi čiji različiti dijelovi vode porijeklo od različitih klicinih listova. Ovdje spada glava, predio pluća i predio srca, želudac, jetra, pankreas, duodenum, kao i veziko-vagino-analno područje, uključujući bubrežnu karlicu. Neki od ovih prvobitnih organa, što su se kasnije udružili u funkcionalnu cjelinu koju mi danas posmatramo kao jedan organ, imaju svoje relejne centre koji se često nalaze u dijelovima mozga veoma udaljenim jedan od drugog. Na primjer, uterus se u stvari sastoji od dva organa. Jedan je vrat materice, a drugi tijelo materice sa jajovodima. Ova dva različita organa, koja su srasla i čine prividno jedan organ (uterus), potpuno su različiti u pogledu vlastite sluznice jer potiču od različitih klicinih listova i imaju u mozgu releje na sasvim različitim mjestima. Sluznicu grlića materice pokriva pločasti epitel, a relejni centar je u periinsularnom području lijevo, dok sluznicu tijela materice i jajovoda pokriva cilindrični epitel i relejni centar je u ponsu moždanog stabla. Uz ovo dolazi mezodermalna muskulatura materice, čiji je relej u međumozgu. Zbog toga sam u početku imao mnogo muke da spoznam uzročno-posljedične veze. S druge strane, takođe postoje organi koji u tijelu leže veoma udaljeni jedan od drugog, dok u mozgu imaju releje koji tijesno granice jedan s drugim, kao što, na primjer, releji rektuma, vagine, koronarnih vena i pločastiog epitela grkljana leže u području lijevo periinzularno u velikom mozgu ili kao što relejni centri za intrabronhijalni pločasti epitel, epitel koronarne intime, epitel mokraćne bešike leže jedan do drugog u području desno periinzularno. I da nisam stalno nanovo upoređivao različite regione mozga (npr. homunkulus), histološke formacije, rezultate embrioloških ispitivanja drugih knjiga sa mojim CT snimcima mozga i istorijama bolesti mojih pacijenata; ja bih do danas "razbijao glavu" o ovim odnosima, utoliko više što u mnogim knjigama embriologije stoje podaci koji dovode do nesporazuma, ponekad i sasvim pogrešni, što nije ni čudo jer do sada niko nije ni slutio uzročno-posljedične veze. Ja npr. danas znam da sva područja sluznica presvučena pločastim epitelom pripadaju zajedno i imaju ektodermalno porijeklo sa relejima u mozgu jedan do drugoga. Pri tom, tako različiti organi kao što je sluznica usta, sluznica bronhija, sluznica grkljana, sluznica cisti skržnog

24

luka, intima koronarnih arterija, intima koronarnih vena, sluznica rektuma, sluznice cerviksa materice (portio vaginalis i cervikalnog kanala) spadaju u istu grupu. Svi oni imaju u mozgu releje lijevo i desno periinsularno, a odgovarajući konflikti su seksualni, konflikti revira ili markiranja revira. Gvozdeno pravilo raka i zakon o dvofaznosti (kod konfliktolize) svih tzv. bolesti (sada govorimo o osmišljenim naročitim biološkim programima prirode) bili su pretpostavka za otkriće ontogenetskog sistema tumora i ekvivalenata raku. To nam na jasan i logičan način pokazuje unutrašnju povezanost naših konflikata odgovarajućih releja u mozgu i organske pripadnosti u evolutivno relevantnom smislu. Ovim naša kompletna histopatologija uspostavlja red koji se može prozreti i koji je sam po sebi razumljiv. Releji za iste konflikte i histološki iste organe leže u u mozgu postavljeni tijesno jedan uz drugoga. Ovaj ontogenetski sistem nam je takođe pokazao da bez njegovog poznavanja ne bismo bili u stanju da shvatimo oboljenja raka, jer smo u njih, u svom neznanju, svrstavali jednim dijelom tumore organa u fazi aktivnosti konflikta (one koje kontroliše stari dio CNS-a), a drugim dijelom "tumore" organa koji tek u fazi ozdravljenja daju rast ćelija i koji su pogrešno tumačeni kao tumori (oni koje kontroliše veliki mozak). Tako da ako je do sad neko tvrdio da je otkrio sistem oboljenja raka, on je mogao da bude samo pogrešan, kao što je slučaj kod takozvanih tumor-markera, koji su se naknadno pokazali, sami za sebe uzeti, potpuno besmislenim, a većinom su pokazivali suprotnost od onog što smo im mi pripisivali. Međutim, kako nismo poznavali razliku između promjena na organima koje kontroliše stari dio CNS-a od promjena koje kontroliše veliki mozak nismo ni mogli da otkrijemo nikakvu jednakost, pa i ako smo vjerovali da smo je našli - ona je bila pogrešna. Ontogenetski sistem tumora je sveobuhvatan i logičan. On konsekventno proizilazi iz Nove medicine i otkrića Hamerovih žarišta u mozgu, kao i Drugog biološkog prirodnog zakona (dvofaznost).

Podjela tumora Ontogenetski sistem tumora i ekvivalenata glasi: Svakom od tri embrionalna klicina lista odgovaraju specifične vrste histoloških tkiva, koja su međusobno jednaka ili bar slična. Samo mezoderm, unutrašnji klicin list cijepa se nanovo na: stari mezoderm ili mezoderm malog mozga i na novi ili mezoderm velikog mozga. Mezoderm malog mozga se ponaša slično kao endoderm moždanog stabla, dok se mezoderm velikog mozga ponaša slično kao ektoderm velikog mozga. U slučaju DHS-a, kad nastaje Hamerovo žarište, područja organa koja stoje u korespodenciji sa ovim žarištem reaguju odgovarajucom reakcijom klicinog lista: endodermalni organi pod kontrolom moždanog stabla i mezodermalni organi pod kontrolom malog mozga (zajedno: organi pod kontrolom starog dijela CNS-a) reaguju u fazi aktivnosti konflikta (ca-faza) razmnožavanjem ćelija. Mezodermalni organi pod kontrolom srži velikog mozga i organi pod kontrolom korteksa velikog mozga (zajedno: organi pod kontrolom velikog mozga) reaguju u istoj fazi nekrozama i ulceracijama. 25

Faza ozdravljenja nakon konfliktolize je veoma različita kod različitih klicinih listova:

Endoderm: Zaustavljanje rasta tumora, inkapsulacija tumora ili njegova razgradnja pomoću gljiva ili mykobakterija (npr. TBC bacilima).

Mezoderm: a) Mezoderm malog mozga: Zaustavljanje rasta tumora, inkapsulacija ili razgradnja pomoću bakterija, kao kod endoderma, npr. mama-ca i tuberkuloza mliječne žlijezde. b) Mezoderm srži velikog mozga: Restitucija sa oticanjem i rastom koji premašuje potrebe u smislu sarkoma ili kod kostiju sa namnoženim kalusom kao osteosarkom. Pretjerani rast tkiva je u principu potpuno bezazlen i spontano ponovo prestaje na kraju faze ozdravljenja. Bakterije pomažu kod ponovne izgradnje (npr. osteosarkom, cista jajnika, cista bubrega - nefroblastom).

Ektoderm: Tendencija ponovnog ispunjavanja ulkusnih nekroza sa restitucijom ili ožiljnom restitucijom uz pomoćno učešće virusa (npr. virusi hepatitisa). Gvozdeno pravilo raka unijelo je, po prvi put, u medicini u područje tumora jedan jasan sistem, ali su ostala otvorena mnoga pitanja. Vjerujem da mi je sad uspjelo da pronađem sistem koji ne uključuje samo tumore, nego u principu obuhvata čitavu medicinu. Jer smetnje u području našeg ponašanja, nastale biološkim konfliktima, samo su specijalni slučajevi promjene programa jednog područja mozga, koje je prije ovog funkcionisalo sa perfektnom preciznošću. Najveće zaprepaštenje kod ovog prebacivanja programa izaziva činjenica da DHS-om biva mobilisan kompletan organizam, a da ovaj novi program, kojeg sam i ja ranije smatrao poremećenim dirigovanjem relejnog centra, ni u kom slučaju nije bez sistema. On štaviše ima očigledni smisao šanse za preživljavanje, u borbi za opstanak sa svim raspoloživim snagama. Ovo prebacivanje programa je dio osmišljenog dešavanja.

Mezoderm malog mozga i ektoderm velikog mozga Uvijek mi je pravilo izvjesne teškoće kad bih, kao u ovom poglavlju, morao da idem preko spoznaja embriologa. Cini se da određena pitanja za njih nisu bila od važnosti, tako da se njima nisu specijalno ni bavili. Koža je ektodermalnog porijekla, ali naravno samo epidermis bez koriuma, jer on je mezodermalnog porijekla. Dakle, postoje fine razlike u različitim slojevima kože. Naime, postoji donji sloj kože (korium) mezodermalnog porijekla, koji sadrži žlijezde (znojne i lojne) i melanofore. Preko njega dolazi spoljni epidermis sa pločastim epitelom koji je ektodermalnog porijekla. On na svojoj površini sadrži senzibilne taktilne nervne završetke, a na donjoj strani takođe jedan sloj melanofora.

26

Fina razlika se sastoji u tome da su jedne ćelije inervisane od malog mozga, a druge od velikog mozga. Ovo ne samo da određuje njihovu funkciju, nego i njihovu histološku građu, kao i različite "tumorske reakcije" ili formacije.

Mezoderm malog mozga U toku evolutivnog razvoja, otprilike kad su naši preci počeli da vodeni milje zamjenjuju kopnenim, u vrijeme kad je mali mozak bio u izgradnji, individuum je dobio potrebu za kožom koja ne samo da daje stabilnost nego može da odbrani od pretjeranog sunčevog zračenja, da onemogući isušivanje itd. Ovaj organ bih nazvao mezodermalna koža malog mozga. Ova koža malog mozga nije morala da izdržava naročita mehanička opterečenja. Individuum se već mogao pokretati, puzajući naprijed, kako to čine crvi. Koža je imala nespecifični tzv. "protopatični senzibilitet", odnosno imala je osjećaj za ekstremni pritisak i temperaturu, a bila je sposobna da se prilagodi i reaguje ukoliko bi se uslovi okoline ekstremno mijenjali. Ova koža je pravila nakupine melanofora, koje su svojim pigmentom stitile od suncanih UV zraka. Osim toga, znojne žlijezde su mogle da prave film od tečnosti, što je sprečavalo opekotine kože. Dakle, organizam je bio prilično dobro zaštićen od prijetećih opasnosti u vitalnoj sferi. Nakon obrazovanja ove kože malog mozga, čije relejne centre nalazimo u zadnjem medijalnom i u lateralnim dijelovima malog mozga (tema konflikta je "povreda tjelesne nepovredivosti" i u daljem konflikt okaljanosti), javlja se način ponašanja sisara. Pri tom je, logično, mliječna žlijezda premještena u kožu. Posljedično je mliječna žlijezda utisnuće ove kože malog mozga. U malom mozgu sve leži uredno smješteno jedno do drugoga. Prvobitni žljezdani epitel mliječnih puteva očigledno više ne pripada tipu žlijezda probavnog trakta, istovremeno je ovom morfološki bliže srodan nego pločastom epitelu spoljnog sloja kože. Oba su veoma različita, jer je upravo mjesto njihovog porijekla u mozgu veoma različito. Najbolja oznaka za žljezdani epitel mliječnih puteva, znojnih i lojnih žlijezda bi, prema tome, bila: "žljezdano tkivo malog mozga". "Koži malog mozga" takođe pripada "unutrašnja koža" tijela, u trbuhu peritoneum, u grudnom kosu pleura i u medijastinalnom prostoru perikard. U trbuhu razlikujemo parietalni od visceralnog peritoneuma, a takođe parietalnu pleuru od visceralne kao i parietalni perikard od visceralnog. Tumori ovih formacija nazivaju se mezoteliomi. Oni rastu na koriumskom sloju kože, kontrolisani od malog mozga, i vidljivi su. Ova koža malog mozga je takođe odgovorna u fazi ozdravljenja bolesti za edem, u ovim slučajevima za izlive: peritonealni izliv ili ascites, pleuralni izliv i perikardni izliv sa tamponadom. Ovo sve u principu predstavlja nešto pozitivno, ali uprkos tome ima razloga za bojazan od komplikacija u toku faze ozdravljenja bolesti.

Ektoderm velikog mozga U daljnjoj evoluciji su se sposobnosti kože malog mozga pokazale kao nedovoljne. Majka priroda je stoga u novom razdoblju mozga morala da izradi jednu impozantnu konstrukciju za 27

područje kože. Ona je, jednostavno, čitav individuum presvukla drugom, novom kožom "kožom velikog mozga". Ova koža velikog mozga, ektodermalnog porijekla, za razliku od mezodermalne kože malog mozga, imala je pločasti epitel i samim tim je bila mnogo otpornija. Ona je migrirala duž segmenata i potpuno prekrila kožu malog mozga. Donijela je sa sobom fini ili površni senzibilitet velikog mozga (senzibilni centar u Gyrus postcentralis) i time je organizmu omogućila da ima sve one informacije koje su mu neophodne da se kao vrhunski organizovano biće prilagodi velikim zahtjevima borbe za preživljavanje. Formacija pločastog epitela je tipičan morfološki znak za kožu velikog mozga. Ovaj epitel se nije zaustavio na granicama prvobitne kože malog mozga, nego je presvukao npr. endodermalni cilindrični epitel u mokraćnoj bešici i bubrežnoj karlici, zatim endodermalni epitel usne duplje i gornjeg dijela jednjaka, malu kurvaturu želuca, žučne vodove i izvodne kanaliće pankreasa, kao i mezodermalni malomoždani adenoidni epitel mliječnih puteva (intraduktalni). Tako danas nalazimo tipični pločasti epitel velikog mozga ne samo na vanjskoj koži, nego i u sluznici usta, nosa i ždrijela, grkljana, bronhija, ezofagusa, pilorusa, bulbusa duodenuma, pankreasa sa njegovim rukavcima do ćelija pankreasnih ostrvaca i u sluznici žučnih vodova. Istovremeno, ovaj epitel nalazimo u mokraćnom mjehuru, bubrežnoj karlici,vagini, cerviksu materice, mliječnim putevima i rektumu. Sva područja presvučena ovom vrstom epitela su vrlo senzibilna i priključena na senzorični centar velikog mozga. Sva ona imaju "tipične konflikte velikog mozga" (Hamerova žarišta u velikom mozgu). Ovdje takođe spada i raniji "epidermis periosta" koji se sastojao iz pločastog epitela i senzibilnih nerava. Danas se pločasti epitel ovdje ne može naći, jer je u međuvremenu izgubio funkciju, za razliku od njega senzibilni nervi su još tu. Oni su odgovorni za bolove kod rastezanja periosta. Bolovi zbog rastezanja periosta, koji redovno nastaju kad u fazi ozdravljenja kosti prave edem, dobar su znak i važan proces kod biološkog zacjeljivanja kostiju, jer oni pacijenta prisiljavaju da pogođeni dio skeleta štedi kako u slučaju opterečenja postoji opasnost od frakture. Često, npr. u rektumu nalazimo tumore endodermalnog sloja koji prominira kroz ektodermalnu sluznicu pločastog epitela. Tad govorimo o polipu (adeno-ca).

Ulcus ventriculi i ulcus duodeni - Čir želuca i čir dvanaestopalačnog crijeva Nakon ličnog ispitivanja nekoliko vrhunskih embriologa, sasvim sam siguran da kako sluznica rektuma (do 12 cm od anusa) tako i sluznica vagine, uključujući portio i cerviks uterusa, sluznica mokraćnog mjehura i bubrežne karlice, gornje dvije trećine ezofagusa, mala krivina želuca, ćelije ostrvaca pankreasa, jetrini žučni vodovi, ćelije intime koronarnih arterija i koronarnih vena (vrlo senzibilne) imaju ektodermalno porijeklo. Sve one imaju pločasti epitel, sve su urasle spolja, praktično sluznice nastale migracijom (ektodermalna, velikomoždana "seoba naroda").

28

Dolazeći do ovih saznanja, pala mi je na pamet jedna fundamentalna veza, koja se naknadno pokazala kao kristalno jasna, a koja me je u ono vrijeme kostala muke. U pitanju su čir želuca i čir dvanaestopalacnog crijeva. Kao što rekoh, u međuvremenu i naknadno je svima postalo jasno da čir želuca ima psihičke uzroke, što važi i za čir duodenuma. Za mene ovo ne predstavlja naročito saznanje, jer na kraju krajeva sve kontroliše mozak-kompjuter. Ali ono što je naročito jeste činjenica da čir želuca i karakteristični "facies gastrika" (lice čiraša) uopšte ne pasu uz organe trbušnog prostora, kojima upravlja moždano stablo. U ovo se takođe ne uklapaju: ekvivalent raku ćelija pankreasnih ostrvaca (insulom) kako alfa ćelija tako i beta ćelija, kao i izvjesna vrsta karcinoma jetre (ca-žučnih kanalića jetre). Međutim, postoje karcinomi želuca u vidu karfiolastih izraslina, koje mogu da ispune kompletnu šupljinu želuca. Kako objasniti ovu kontradikciju? Prvo ćemo se podsjetiti na neke opštepoznate stvari koje nikad niko nije mogao da objasni: * Jedna mlada feminina žena nikad ne dobije čir želuca ili duodenuma (osim ljevakinja). * Vrlo je rijetko da mlada feminina žena dobije ulkusni karcinom jetre. Ja nisam vidio još nijednu (osim ljevakinja). * Čirevi želuca su smješteni uvijek na istom mjestu: mala krivina želuca ili pilorus/bulbus, a nikad u fundusu ili velikoj krivini. * Gornje dvije trećine jednjako su pokrivene pločastim epitelom, dok je donja više pokrivena crijevnim epitelom. Ali često pločasti epitel seže do želuca iza tzv. kardie. * Ca-rectuma i ulcusni ca-jetre se javljaju neobično često zajedno. Ako se slože svi ovi djelići mozaika, onda sa velikom vjerovatnoćom proizilazi da su dijelovi ovog pločastog epitela, koji je u evoluciji iz sluznice usta (ektoderm) urastao sa svojim izdancima dalje u jednjak, uključujući nervna vlakna do duodenuma, migrirajući, urastao u pankreas (ćelije ostrvaca) i u jetru. Vlakna nisu dalje migrirala i to je objašnjenje zašto može da postoji samo karcinoid tankog crijeva. Tanko crijevo je u evoluciju naknadno izraslo između duodenuma i cekuma.. Ono ima u moždanom stablu relativno mali relejni centar koji ne odgovara njegovoj veličini ili dužini. Sadržaj konfliktnog doživljaja je - "neprobavljivost". Siguran sam da sva nervna vlakna koja senzibilno inervišu malu krivinu i pilorus želuca, područje duodenalnog bulbusa, papile i Ductus pancreaticus, Ductus choledochus cysticus, kao i Ductus hepatici, imaju relejni centar u desnom Gyrus postcentralis lateralno dole. Za želudac i jetru je ovo sigurno, za pankreas takođe, dok senzibilna inervacija ćelija ostrvaca pankreasa dolazi iz Mesencephalon-a. Lijevo paramedijalno leži relejni centar za alfa ćelije ostrvaca za insuficijenciju glukagona (konflikt straha sa gadenjem), dok desno paramedijalno relej za beta ćelije ostrvaca za diabetes mellitus (konflikt "opirati se "). Ja sam, došavši na očigledan trag, ponovo pregledao sve moje snimke CT mozga, da bih ustanovio da sam uglavnom kod lijevog infarkta pravio jednu veliku grešku. Vrlo često su pacijenti imali dva Hamerova žarišta. Jedno tipično za koronarni ulkus karcinom ili intrabronhijalni karcinom i uz to drugo koje ja tada nisam znao kako da svrstam, a za koje

29

sam pretpostavljao da bi moralo da "pripada" svemu ovom. Ovaj drugi je bio uvijek smješten u latero-bazalnom dijelu Gyrusa postcentralis senzoričnog centra u kori velikog mozga desno. Nakon ovog, rutinska je stvar bilo da se pogleda u bolesnička akta i ustanovi da li se pacijent žalio takođe na želudacne tegobe (koje sam ja pogrešno interpretirao kao "propratnu muziku" angine pectoris koronarnog karcinoma). I zaista, u većini slučajeva bio sam notirao da su se pacijenti "takođe" žalili na žestoke bolove u želucu, kolike, povraćanja, stolice kao katran i sl, što je od svih doktora tumačeno kao "gastro-kardialni sindrom" i pripisivano srčanim bolovima. Ulcus je po svojoj suštini defekt supstance. Analognu pojavu nalazimo kod svih karcinoma pločastog epitela (usna duplja, intrabronhijalno, na koronarnoj sluznici, vaginalna i sluznica portio, sluznica vezike i rektuma - kod bešike i rektuma polipima koji pripadaju endodermalnom epitelu crijeva i imaju adenoidno karcinomsko tkivo). Prema tome, nema sumnje da su čirevi želuca i duodenuma ulceracije pločastog epitela, da imaju ektodermalno porijeklo, relejni centar u lateralnom Gyrus postcentralis-u retroinsularno desno, i da predstavljaju jedan tipični atribut muškog ponašanja. Dakle, stvar nije teško razumjeti ako se uzme u obzir da se u donjem dijelu jednjaka, na maloj krivini želuca, pilorusu, bulbusu duodenuma, pankreasnom izvodnom kanalu, holedohusu i jetrinim vodovima, miješaju ili preklapaju dvije vrste epitela. Jedna od njih je crijevni epitel, porijeklom od endoderma: svoj relejni centar ima u moždanom stablu. Druga vrsta je mladi pločasti epitel ektoderma, koji ima relejni centar u velikom mozgu. Otuda bolovi kod čireva želuca i duodenuma i kod žučnih kolika. Otuda inervacija ćelijskih ostrvaca pankreasa od međumozga, koja je skupa migrirala. Ranije su mnogi autori medicinskih knjiga vjerovali da sona kiselina želuca uzrokuje čir na želucu. Ali činjenica je da se čir ne javlja tamo gdje ima najviše želucane kiseline - na velikoj krivini želuca. Osim toga, hiperaciditet želuca je već jedan vagotoni znak, što se može pročitati u svim udžbenicima. Da čir na želucu ima veze sa konfliktima, ne poriče više niko. Samo je na prvi pogled teško razumjeti da se na želucu javljaju dvije vrste raka: jedan "ulcerativni", a drugi "karfiolasti". Kod ulkusa sluznica ulcerira, odnosno ćelije bivaju odbačene da bi lumen (unutrašnji promjer šupljeg organa) postao veći i bio u stanju da propusti više krvi (kod koronarnih sudova), zraka (kod bronha), hrane (kod duodenuma.) i žuci (kod holedohusa.). Ovim se objašnjava defekt supstance. Jednjak i želudac imaju relejne centre skoro na istom mjestu. Sadržaj konflikta je uvijek u vezi sa revirom. Šta je sa karcinomima jetre? (Oni se često javljaju zajedno sa čirom želuca.) U jetri imamo takođe dvije vrste izraslina. Jedne su sa defektom supstance, smještene u žučnim kanalićima do kojih sežu senzibilna nervna vlakna velikog mozga. Druge su smještene u parenhimu jetre u vidu velikih adenoidnih okruglih žarišta (ako je u pitanju samo jedan, govorimo o solitarnom karcinomu jetre), ponekad su u pitanju kvrgasti čvorovi u blizini jetrine kapsule koji se dobro palpiraju. Oni pokazuju sličnost sa slikom tumora crijeva. Solitarni karcinom jetre može da nestane samo ako u fazi ozdravljenja bude kazeozno razgrađen od bakterija TBC. Preostale kaverne tumora obično kolabiraju i induriraju u tzv. solitarnu cirozu jetre (radi se u principu o istom procesu kao kod kazeozno nekrotičnih kaverni kod okruglih žarišta pluća u području alveola).

30

Čirevi želuca i dvanestopalačnog crijeva imaju, dalje, jednu naročitost. Kako relejni centri leže u korteksu, nadolaženjem edema nakon konfliktolize javlja se gastrična epilepsija. Želudacne kolike sa grčevima su često, ako ne većinom, epileptična kriza nakon rješenja konflikta. Kako je "velikomoždani želučani konflikt" očigledno vrlo srodan sa konfliktom revira, često se dešava da oni zajednički nastupaju, tako da slika srčanog infarkta često biva zasjenčena slikom želudačne kolike. U manje dramatičnim slučajevima obično se govorilo o "hepato-gastro-kardialnom sindromu", u zavisnosti od toga šta je bilo pogođeno i kombinovano. Ovo treba razlikovati od crijevne kolike u fazi ozdravljenja, kojoj je prethodila muskularna epilepsija crijeva (paralitički ileus). Konflikt - "ne moći jedan komad peristaltički naprijed gurati, odnosno ne moći probaviti". Poznata je činjenica da karcinomi u ovom području nikad ne mogu da pređu na prividne susjedne organe, ne prelaze tzv. "prag organa". Tako, nikad ne vidamo da karcinom rektuma pređe na sigmu, da karcinom grlića materice pređe na tijelo materice, da ulkusni karcinom bubrežne karlice pređe na sabirne kanaliće bubrega (endodermal) ili odavde opet na glomerule bubrega (mezodermal) ili da karcinom gornjeg jednjaka pređe na veliku krivinu želuca. U ovom istom regionu mozga desno periinzularno leže takođe relejni centri za organe koji takođe imaju sluznicu sa pločastim epitelom, a na prvi pogled ne izgleda da imaju veze sa rekto-vagino-vesikalnim organima. U pitanju je usna duplja, jednjak, sluznica bronha, kao i takozvana intima koronarnih arterija. Ovo su organi koji na prvi pogled nemaju veze, kako jedan s drugim, tako ni sa seksualnim ni sa organima za markiranje revira (rekto-vaginovesikalnim organima). Dok trijas Nove medicine nije postao poznat, za embriologe se nisu otvarale protivuriječnosti. Međutim, kako mi od sada moramo da učimo da pronađemo jasnu evolutivnu korelaciju između bioloških konflikata, lokalizacije u mozgu i zahvaćenih organa, takođe bi trebalo da učimo da evolutivno razumijemo korelaciju između lokalizacije u mozgu i histološke strukture. Moramo da učimo da shvatimo da arterije skržnog luka imaju naročito mjesto među drugim arterijama, jer njihovu intimu pokriva pločasti epitel (veoma senzibilan), da su pridružene periinzularnom području u mozgu, dakle području revira. Sad postaje jasno zašto smo se u prošlosti mogli zbuniti činjenicom da u mozgu glija ćelije, obrazujući glija ožiljke (mezoderm) tzv. "gliome", djelimično podsjećaju na orožale ćelije pločastog epitela. Spoljna koža (epidermis) je u stvari ektodermalna, ali evolutivno razvijena iz dvije različite kože. Jedne starije mezodermalne (koža malog mozga), današnjeg potkožnog tkiva sa znojnim i lojnim žlijezdama i grubim senzibilitetom, i druge mlade (koža velikog mozga - epidermis) sa pločastim epitelom i finim senzibilitetom. Budući istraživači će se pozabaviti detaljima, ali u samom sistemu se time neće ništa bitno promijeniti.

31

Organi kontrolisani od strane velikog mozga i organi kontrolisani od strane starog dijela CNSa ponašaju se obrnuto proporcionalno u pogledu razmnožavanja i nekrotizovanja ćelija za vrijeme simpatikotone i parasimpatikotone faze. Dok organi pod upravom starog CNS-a u fazi aktivnog konflikta prave razmnožavanje ćelija, organi pod upravom velikog mozga u istoj ovoj fazi prave ćelijsku nekrozu i nestajanje tkiva. U vagotonoj fazi ozdravljenja ponašaju se upravo obrnuto. O ovom se do sada nije ni slutilo. Kako je svako razmnožavanje ćelija gledano kao tumor, uključujući i potpuno normalno restitutivno razmnožavanje ćelija u fazi ozdravljenja (crvena grupa = grupa velikog mozga), odnosno ponovno ispunjavanje organskih nekroza (npr. kalus, sarkom nakon raka kostiju) kao i razmnožavanje ćelija žute grupe (stari CNS, npr. rak debelog crijeva) u fazi aktivnog konflikta, naravno da nijedan čestiti naučnik nije mogao u cijeloj stvari da pronađe nikakav smisao ili zajedničku crtu. Najneseriozniji su bili oni koji su se pravili da postoji nešto zajedničko između ove dvije potpuno različite grupe. Osim činjenice da obe grupe u nekom momentu daju dijeljenje ćelija, mada u različitim fazama i iz različitih razloga, ovo dijeljenje ćelija različitog smisla stvarno nema ništa zajedničko, nego su u pitanju isključivo suprotnosti. Ali to nikom nije palo na pamet: * jer se niko nije interesovao za psihu i konflikte u vezi sa rakom, naročito ne za biološke; radije se vjerovalo prividnim histološkim "faktima" (zloćudan-dobroćudan); * jer su se u CT-u mozga dogmatski tražili samo tumori mozga i metastaze, umjesto kompjuterskih releja našeg mozga; o Hamerovim žarištima niko nije htio ništa da zna jer bi ona "cijelu medicinu okrenula na glavu"; * jer oboljelima od raka i ekvivalenata raka nikad nije svjesno dodirnuta ruka. Da je to ikad urađeno, moralo bi se ustanoviti da žuta grupa (stari CNS) uvijek pravi razmnožavanje ćelija sa hladnim rukama, dok, za razliku od nje, crvena grupa (veliki mozak) to čini uvijek u pratnji toplih ili vrelih ruku (ozdravljenje). To bi bilo tako jednostavno. Takođe, kod prividne citostatske hemoterapije nije se znala napraviti razlika između različitih pripadnosti klicinim listovima. Jer bi inače nekad nekom onkologu palo na pamet da, ako hemo uopšte upotrebljavamo, onda se nešto može postići samo u fazi ozdravljenja, naime stopiranje ozdravljenja. U fazi aktivnosti konflikta, hemo-pseudoterapija, koja djeluje snažno simpatikotono, samo pojačava progrediranje raka. Ontogenetski sistem tumora, kao i 5 prirodnih bioloških zakona praktično važe za sve bolesti koje su nam poznate. Oboljenja koja u fazi aktivnosti konflikta ne pokazuju tumore i nekroze nazivamo "oboljenja ekvivalenti raka" (u stvari morali bismo reći "biološki naročiti programi ekvivalenata raka"). Njima se bavi sljedeće poglavlje.

Oboljenja ekvivalenti raka od sada: Osmišljeni naročiti programi ekvivalenata raka Kako rekoh, ontogenetski sistem nije ograničen na oboljenja raka, nego takođe važi za tzv. "ekvivalente raka".

32

Kod žute grupe (stari CNS), sve su bolesti identične sa rakom, uključujući i faze ozdravljenja, ukoliko do njih dođe. To znači da nije obavezno da do njih dođe, nego samo u slučaju rješenja konflikta, inače faza aktivnog konflikta završava sa kaheksijom i smrću pacijenta ili pacijent postiže modus vivendi u formi visećeg konflikta. Dakle, dvofaznost bolesti (druga faza oboljenja) je zavisna od rješenja konflikta. Za organe pod upravom starog CNS-a ne postoje ekvivalenti raka, nego samo rak i, u pozitivnom slučaju, faza ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Za mezodermalne organe pod upravom velikog mozga (kosti, vezivno tkivo, limfni čvorovi itd.) takođe ne postoje ekvivalenti raka, nego rak u formi nekroze, osteolize, rupa u tkivu, ukratko topljenje i nestajanje ćelija, a u pozitivnom slučaju konfliktolize slijedi faza ozdravljenja sa ponovnim ispunjavanjem defekata supstance. Oboljenja ekvivalente raka nalazimo isključivo među ektodermalnim organskim oboljenjima pod kontrolom korteksa, a i tamo samo kod jednog dijela ovih organa. Uprkos tome, ova su oboljenja mnogobrojna.

Definicija: Oboljenja ekvivalenti raka su osmišljeni biološki naročiti programi prirode kontrolisani kortikalno (ektoderm), koji takođe protiču prema 5 bioloških prirodnih zakona, ali umjesto ćelijskog parenhimatoznog defekta supstance, pokazuju osmišljeno smanjivanje funkcije. Ovdje spadaju motorne i senzorične oduzetosti, dijabetes, glukagonska insuficijencija, smetnje sluha i vida sa njima odgovarajućim konfliktima i Hamerovim žarištima u mozgu, kao i faze ozdravljenja (ukoliko dođe do konfliktolize) sa njihovim simptomima i komplikacijama, koje ponekad mogu biti smrtne. Iako u slučaju ekvivalenata raka ne dolazi do topljenja i nestajanja ćelija u organima, ipak se čini da one bivaju u izvjesnom smislu promjenjene, kao što su promjenjeni odgovorni areali mozga (npr. inzulinomi u pankreasu kod dijabetesa ili glukagon-insuficijencije). Uprkos promjenama, takođe se čini da su ove ćelije, nakon konfliktne aktivnosti, koja je trajala godinama u slučaju rješenja konflikta, u stanju da se restituišu u funkcionalnom smislu. Sažetak: Sa 3. biološkim prirodnim zakonom možemo da razumijemo uzrok, odnosno bazu svih prirodnih dešavanja u medicini. Možemo da razumijemo da su osmišljeni biološki naročiti programi prirode pojedinih klicinih listova redovni procesi kod čovjeka i svih bića naše okoline, koji su prije desetine miliona godina uprogramirani u nas mozak i koji, kao takvi, svih ovih desetina miliona godina protiču stalno na isti ili sličan način kao osmišljeni biološki naročiti programi. Možemo da razumijemo da sva tkiva istih histoloških formacija takođe u mozgu imaju releje koji su postavljeni tjesno jedan uz drugi, a i biološki konflikti koji im odgovaraju psihički su usko povezani.

33

Sad možemo da razumijemo zašto osmišljeni procesi mogu biti izazvani različitim sredstvima od strane majke prirode. Upravo zbog tog što postoje različiti klicini listovi. Možemo da razumijemo zašto nismo nikad shvatili nastajanje raka, sve dok nismo uzeli u obzir uzročno-posljedične veze, a prije svega evolutivni mehanizam nastanka programa naših bioloških konflikata. Stoga smo, u našem neznanju, bili skloni da tvrdimo da se rak ne može objasniti, da je on zloćudno, nekontrolisano, divlje bujanje ćelija. Ništa od ovog nije bila istina. Rak, kao i sve druge tzv. bolesti, koje mi sad razumijemo kao dijelove pojedinih osmišljenih bioloških naročitih programa, jesu najrazumljivije, najlogičnije i dešavanje sa tačno određenim smislom.

Ontogenetski uslovljen sistem mikroba četvrti biološki prirodni zakon Nove medicine UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE: MOZAK - KLICIN LIST - MIKROBI

Lijevo na slici je šema mozga, a desno se vide odgovarajući mikrobi, koji, sa konfliktolizom, na naredbu mozga, počinju s radom. Gljive i mykobakterije (bakterije gljive), žuto, najstariji mikrobi našeg organizma, obrađuju tumore kontrolisane od strane moždanog stabla endodermalnih organa (unutrašnji klicin list), odnosno razgrađuju tumore, koji su prethodno imali razmnožavanje ćelija (npr. tumori crijeva). Isto važi i za tumore organa malomoždanog mezoderma (srednji klicin list), kontrolisanih od malog mozga, koji takođe daju razmnožavanje ćelija u fazi aktivnosti konflikta (npr. tumor dojke, odnosno svi tumori kojima upravlja stari dio CNS-a).

34

Virusi, kao najmlađi mikrobi (crveno) obrađuju isključivo ulceracije organa ektoderma (spoljni klicin list) kontrolisane od strane korteksa (npr. ulcus nosne sluznice). Između ovog, bakterije narandžaste grupe razgrađuju jedan dio tumora organa mezoderma (srednji klicin list) pod kontrolom malog mozga, dok kod nekroza organa mezoderma pod upravom srži velikog mozga one pomažu u izgradnji i razgradnji ćelija (npr. u kostima). Ontogenetski uslovljen sistem mikroba nije nekakva teorija ili hipoteza, nego jedno empirijsko otkriće. Princip je, u stvari, bio veoma jednostavan: Pošto sam poznavao ontogenetski sistem tumora i tumorskih ekvivalenata, logično se nametalo otkriće "ontogenetski uslovljenih sistema mikroba". A onda, pošto sam doživio da biologija čovjeka i životinje ni u kom slučaju nije tako besmislena i bez sistema, kako se mislilo, sa neplanskim i besmislenim tumorskim izrastajima i isto tako besmislenim razornim mikrobima, počeo sam svu svoju Novu medicinu da pretražujem po jednom sistemu. Pri tom sam morao da se suočim sa sljedećim zakonitostima: 1. Podjela mikroba prema ontogenetskoj i filogenetskoj starosti: o gljive i mykobakterije (bakterije gljive) o bakterije o virusi d. gljive i mykobakterije (TBC) su najstariji i arhaični mikrobi iz "antičkog doba" evolucije i odgovaraju modelu "starog CNS-a"; e. bakterije su "srednjovjekovni" mikrobi i već pripadaju modelu velikog mozga, tačnije srži velikog mozga; evolutivno, oni pripadaju "Novom dobu"; f. virusi su najmlađi mikrobi, prelazni su oblik između žive i nežive materije; pripadaju "modelu kore velikog mozga", evolucijski u "savremenom dobu". 2. Podjela mikroba prema pripadnosti klicinim listovima organskih područja koje obrađuju . gljive i mykobakterije (TBC) su najstariji i arhaični mikrobi iz "antičkog doba" evolucije i odgovaraju modelu "starog CNS-a"; a. bakterije su "srednjovjekovni" mikrobi i već pripadaju modelu velikog mozga, tačnije srži velikog mozga; evolutivno, oni pripadaju "Novom dobu"; b. virusi su najmlađi mikrobi, prelazni su oblik između zive i nezive materije; pripadaju "modelu kore velikog mozga", evolucijski u "savremenom dobu". 3. Podjela mikroba prema pripadnosti klicinim listovima organskih područja koje obrađuju . Gljive i mykobakterije (TBC) obrađuju sve organe pod upravom starog mozga, odnosno endodermalne organe kojima upravlja moždano stablo i stare mezodermalne organe pod upravom malog mozga. Samorazgradnja ćelija! a. Bakterije obrađuju organe pod upravom srži velikog mozga novog mezoderma. Razgradnja i izgradnja ćelija! b. Virusi obrađuju organe ektoderma pod upravom kore velikog mozga. Samoćelijska izgradnja! 4. Način rada i razmnožavanje mikroba Svi mikrobi, bez izuzetka, "rade" isključivo u postkonfliktolitičkoj fazi ozdravljenja, počevši sa konfliktolizom i završivši na kraju faze ozdravljenja. Oni ne rade, dakle, ni prije ni poslije ovoga. Do sada su u fazi aktivnosti konflikta važili za "apatogene klice", a u fazi ozdravljenja za "virulentne klice", a nakon faze ozdravljenja ponovo za bezazlene "apatogene klice".

35

. Mikrobi unutrašnjeg klicinog lista, koji su kod kefalofora kontrolisani od moždanog stabla, gljive i kod ljudi prije svega mykobakterije (TBC i lepra), kao i mikrobi odgovorni za stari mezoderm malog mozga, razmnožavaju se na sljedeći način: Gljive i kod ljudi prije svega mykobakterije razmnožavaju se u fazi aktivnog konflikta, odnosno u simpatikotonoj fazi u istom taktu i stepenu intenziteta sa mitozama novonastalih tumorskih ćelija naročitog biološkog programa organizma domacina. Oni ostaju u organizmu sve dok ne dobiju znak za dejstvo, odnosno dok se ne završi faza ozdravljenja. One su u ovoj fazi "inaktivne", što smo ranije označavali sa "apatogene" i "avirulentne". U momentu konfliktolize, postoji upravo onoliko mykobakterija ("acidorezistentni stapići" ili TBC-bacili) koliko je potrebno da se do tada izrasli tumor SBS-a brzo i bez problema kazeozno razgradi. Po različitim genetskim strukturama, bakterije tačno razlikuju tumorske ćelije namijenjene za jednokratnu upotrebu od autohtonih ćelija organa, koje tu treba i da ostanu, tako da znaju koje treba da uklone, a koje da ostave. Od ove genetske različitosti tumorskih ćelija su školski medicinari konstruisali genetsku "zloćudnost" tumorskih ćelija - što je čista besmisliča. a. Bakterije odgovorne za organe mladog mezoderma (srž velikog mozga) mogu "razgradnjom" korigovati (Osteomijelitis) i "izgradnjom" pomoći rekalcifikcaciju. Razmnožavanje ovih bakterija slijedi isključivo u pcl-fazi za razliku od mykobakterija koje obrađuju organe kontrolisane starim CNS-om i razmnožavaju se u ca-fazi. Dok se mykobakterije skoro ne mogu uzgajati na agaru, jer za razmnožavanje u ca-fazi dobijaju impuls od mozga, bakterije koje obrađuju mladi mezoderm mogu se razmnožavati na ovoj ili sličnim podlogama, mada ne vjerujem da je to u toj mjeri kao u organizmu. Samo protiv bakterija djeluje penicilin, koji je produkt metabolizma gljiva koje se na ovaj način u odnosu prema bakterijama ograničavaju, škodeci im i ubijajući ih. b. Za najmlađe, ektodermalne, organe kontrolisane korteksom velikog mozga virusi rade isključivo u pcl-fazi i isključivo razgrađujući ćelije. Njihovo razmnožavanje dešava se u pcl-fazi. Oni se ne mogu uzgajati osim na živim kulturama (npr. oplođena kokošija jaja) gdje se pilećem embrionu praktično izazove konflikt i oduševljeno posmatra kako se u pcl-fazi razmnožavaju virusi. Virusi praktično optimiraju tok restitucije ulceroznih promjena kože i sluzokoža. Faza ozdravljenja protiče fudroajantnije, ali u biološkom smislu povoljnije, nego što bi bio slučaj da su one odsutne. Ako jedno "virusno oboljenje", odnosno tačnije jedna pcl-faza SBS-a protiče sa prisutnim virusima, ostaju tzv. antitijela. Takođe, ovaj pojam u slučaju virusa nije korektan. On bi morao glasiti "tijela sjećanja na virus". Naime, činjenica je da virus drugi put od organizma biva radosno pozdravljen kao "stari poznanik", tako da pcl-faza protiče bez puno problema i manje dramatično. 5. Pojedinačni zadaci mikroba Svi mikrobi su specijalisti ne samo u pogledu organa koje obrađuju, nego i u pogledu načina kako to rade. . Gljive i bakterije-gljive (mykobakterije, TBC) su zadužene za "uklanjanje", odnosno one uklanjaju endodermalne tumore kontrolisane od strane moždanog stabla (adenokarcinomi) i tumore starog mezoderma kontrolisane od malog mozga (adenoidne karcinome). Tačnije rečeno, oni izazivaju kazeoznu nekrozu tumora starog CNS-a od početka konfliktolize, ako je do nje došlo. Za vrijeme normotonije i simpatikotone faze aktivnosti konflikta, kao i u "ponovnoj normotoniji" (nakon faze ozdravljenja) su "apatogene", dakle bezazlene.

36

Takođe su za sve ostale organe bezazlene i apatogene. Već smo čuli da se tuberkulozni bacili razmnožavaju dijeljenjem u fazi aktivnog konflikta i to u istom taktu u kojem se množe ćelije tumora koje u pcl-fazi treba da budu razgrađene od naših dobrih pomagaca. Ovo je hirurgija prirode, neprevaziđena u preciznosti. Za razliku od "modela velikog mozga" gdje mogu da postoje "vječno viseći" konflikti, koji staviše omogućavaju biološko-socijalne programe, kod "modela starog CNS-a" (endoderm moždanog stabla i stari mezoderm malog mozga) su konfliktoliza i posljedično uklanjanje tumora upravo pretpostavljeni. Ne postoji primitivni narod u kojem tuberkuloza nije prisutna, ali takođe u ovim narodima ne postoji slučaj karcinoma štitne žlijezde koji zbog nedostatka mykobakterija ne bi bio razgrađen, a pacijent podlegao sa razvijenom slikom Basedow-a. Isto važi za tumore prednjeg režnja hipofize. Sta bi inače ljudski organizam sa ovom količinom preventivno namnoženih bakterija, koje su se razvile u istom taktu kao što su to činile tumorske ćelije, kad one ne bi izvršavale svoj posao uklanjanja. Zašto bi se uopšte do te mjere namnozile? Uostalom, i bilo je jasno da organizam ne može da upotrebljava bakterije tuberkuloze za organe kojima ne upravlja stari CNS. Jer nije poznata tuberkuloza pločastog epitela, kostiju i mozga iako školski medicinari sebi zamišljaju da "zli" mikrobi razaraju skoro sve na šta naidu. Oduvjek je postojao niz ljekara koji su tvrdili da su kod pacijenata oboljelih od raka vidali gljive i bakterije u jednoj kapi svježe krvi. Oni su bili ismijavani mada su imali potpuno pravo. Međutim, svoje navode nisu mogli da dokazu na svakom slučaju, jer su samo stariji pacijenti pokazivali ovako nešto i to ako su imali SBS sa tumorom kontrolisan starim CNS-om. Oni su to imali još u ca-fazi, što je podizalo sedimentaciju. Ranije se to nalazilo u puno većoj mjeri nego danas, jer smo mi, čarobnjački učenici, pokušali da iskorijenimo TBC, satanizujući je u svom nerazumijevanju. a. Bakterije su radnici koji pomažu u uklanjanju i ponovnoj izgradnji u "modelu koji kontroliše srž velikog mozga". One mogu da razgrade kost na jednom mjestu, a odmah do njega da je izgrađuju. Ranije su hirurzi mislili da prelomi kostiju moraju biti "sterilni". Danas se u slučaju preloma spolja uvrće što je moguće više šrafova da bi se unijelo više bakterija koje optimiraju zacjeljivanje kosti. Bar se primjetilo da to ne škodi. Ne samo da bakterije djeluju nakon konfliktolize, nego se one i razmnožavaju tek nakon konfliktolize. Normalno bakterije rade samo ako je najprije postojao odgovarajući konflikt i ako je riješen. Međutim, mezodermalno orijentisane bakterije, kao i vezivno tkivo (i ono kontrolisano od srži velikog mozga) liječe sve povrede u našem organizmu. I tu uvijek postoje bakterije. Ranije smo to zvali "superinfekcijama". b. Virusi su čisti graditelji. Svoje aktivnosti započinju sa konfliktolizom i tad počinju i da se razmnožavaju. U biološki inaktivnom stanju su praktično mrtvi. Tek u organizmu, ukoliko je ovaj u pcl-fazi kontrlisanoj od kore velikog mozga i to sasvim specijalnoj (npr. ulceracije žučnih kanalića jetre u pcl-fazi = hepatitis, odnosno virusni hepatitis A, B ili C), ranije mrtve partikule bjelančevina, po imenu virusi, djeluju kao katalizatori u svrhu optimiranja procesa ozdravljenja, specijalno kod ulceracija pločastog epitela. Da li virusi prave jak otok da bi ubrzali proces ozdravljenja još nije sigurno utvrđeno, ali mnogo šta govori u prilog ovom. Kako su mnogi cjevasti organi iznutra presvučeni pločastim epitelom (kontrolisani od kore velikog mozga), česte su komplikacije u vidu okluzije (neprohodnosti), jer sluznica ovih organa otičući

37

prolazno zatvori lumen (bronhije, koronarne arterije i vene, žučne i pankreasne kanaliće, ostatke skrznog luka). Ovo "prolazno" može da traje mjesecima. U nekim slučajevima, bronh može da ostane zauvijek neprohodan. Nakon mjesta okluzije se obrazuje tzv. atelektaza (bronhijalna grana koja se ne ventilira). Na rentgenskom snimku se ostali zrakom ispunjeni dijelovi pluća pokazuju gušće, odnosno bijelje u odnosu na nju. Ove atelektaze pluća se u školskoj medicini pogrešno smatraju bronhijalnim tumorima. Nažalost da je to tako, jer jedino što je tu pogođeno je sluznica bronha sa ulcerama koje su upravo u ozdravljenju, inače bronh ne bi bio zatvoren i atelektaza ne bi bila vidljiva. Žučni kanalići jetre, koji dobijaju ulcerozne promjene za vrijeme konflikta sekiracije za revir (biološki smisao je da promjer kanalića time bude povećan), takođe se zatvaraju otokom sluznice u pcl-fazi, što ima za posljedicu zastoj žuči koja više ne otiče, ako je istovremeno pogođeno mnogo žučnih kanalića. Pacijent dobija žuticu, braon urin i aholičnu blijedu stolicu zbog nedostatka žučnih pigmenata. Pa i u situaciji kad virusi nisu prisutni (non-A, non-B i non-C hepatitis) takođe imamo hepatitis, ali on ne zacjeljuje "pravilno". Dakle, nisu virusi ti koji izazivaju hepatitis, kao što smo mi, pametni medicinari, u svojoj naivnosti vjerovali, nego se naš organizam sluzi njihovim prisustvom da bi optimirao proces ozdravljenja. 6. Kontrola mikroba Kontrola mikroba se odvija preko mozga. Oni ne rade protiv nas, nego za nas kao naši vjerni pomagači i pratioci u našoj evoluciji milionima godina. Zajedno sa programima naših organa, u različitim relejima našeg kompjutera-mozga su uprogramirani i naši vjerni saradnici mikrobi. Ovdje se može govoriti o "umreženosti". Svaka vrsta mikroba ima svoju specijalnost. Postoje mikrobi usko specijalizovani i oni koji djeluju kao zamjena na širim područjima, ali svi se oni drže granica klicinih listova. Naravno da u graničnim područjima postoje mala preklapanja, ali ona su upadljivo mala. 7. Tok ozdravljenja bez učešća mikroba Ukoliko specijalizovani mikrobi nisu prisutni, ozdravljenje teče uprkos ovom, ali ne i biološki optimalno. Npr. ozdravljenje od konflikta smrtnog straha protiče nakon konfliktolize s bakterijom tuberkuloze koja izaziva kazeozu, iskašljavanje i kavernizaciju ovalnog žarišta. Isto ovalno žarište (adeno-karcinom) biva bez prisustva bakterija jednostavno ožiljno inkapsulirano, ali ne i razgrađeno. Stvaranje kaverne nakon kazeoze i iskašljavanja je biološki funkcionalno očigledno optimalnije. Analogno važi za sve ostale mikrobe. Takođe, ovako zarastaju ulceracije žučnih kanalića jetre bez prisustva virusa (non-A, non-B i non-C virusni hepatitisi). Tok ozdravljenja sa virusima je fudroajantan, ali kraći i očigledno nudi veću biološku šansu za preživljavanje nego bez virusa. 8. Epidemije i zaraze Isto kako nas plaše rakom jer je "zloćudan", tako smo od davnina bili plašeni "zlim mikrobima". Strah od zaraza i nije tako neosnovan, ali za to nisu krivi mikrobi, nego civilizacija, odnosno njene mnoge zablude. U osnovi, kod mikroba postoje dvije mogućnosti. Prva je da svaki region ima endemične mikrobe, dakle niko ne može da dobije "nove " mikrobe jer već ima sve koji se u regionu mogu imati. Druga mogućnost je da se higijenom, separacijom i vakcinama spriječava da čovjek oboli od mikroba, odnosno njegove posljedice kao što su toksini itd... Drugu mogućnost prouzrokuje civilizacija. Vidjeli smo da su nam naši prijatelji mikrobi itekako potrebni, jer bez njih osmišljeni biološki programi protiču nekompletno, što u mnogim slučajevima za nas može biti smrtno. Coli bakterije naših crijeva smo upoznali kao simbiote, ali i drugi mikrobi su u osnovi isto to. To uvidamo i razumijemo svakako tek

38

kad kod nas protiče jedan SBS, odnosno ne može pravilno da protekne u nedostatku mikroba. U prirodi, kod primitivnih naroda i kod životinja se ovako nešto praktično ne dešava. Civilizacija nije ubačena u biološke programe našeg organizma. Što se tiče tzv. opasnosti od infekcije, naročito egzotičnim mikrobima, možemo da kažemo sljedeće. Isto kao što naš organizam, odnosno naš kompjuter-mozak nema biološki program za automobil, avion ili televizor i kao što srna nema program za metak dometa 2 km, tako naš mozak-kompjuter takođe nije spremljen za promjenu mjesta boravka udaljenog nekoliko hiljada kilometara u roku od par sati, ponekad u sasvim drugoj klimatskoj zoni sa sasvim drugim mikrobima. Ono što je sasvim normalno za stanovništvo centralne Afrike, jer su na to naviknuti od malih nogu, za nas posjetioce uopšte nije normalno. Primjer za to su za nas bezazlene morbile, koje mi normalno prebolimo u dječijem uzrastu. U stvari virus morbila biva prenošen, ali oboljeva samo onaj ko je prethodno prošao odgovarajući konflikt i sad je upravo u fazi ozdravljenja. U slučaju morbila, u pitanju je konflikt sluznice usta ili sinusa sa sadržajem " tu nešto smrdi". Kad su morbili odneseni u Ameriku, umrlo je mnogo hiljada odraslih Indijanaca, ali nijedno dijete. Svaki ljekar u Evropi zna da takođe kod nas prva infekcija odraslog morbilima može da se završi smrtno. Kod djece je ona uvjijek bezazlena. Isto važi za koleru i žutu groznicu u Evropi. Mi onda kažemo da su ljudi u Srednjoj Americi "prokuženi". Da su mikrobi tako opasni kao što tvrde naša medicinska higijena i bakteriolozi, nijedan hodočasnik ne bi smio da preživi kupanje u Gangu i ne bi mogao da ostane u životu nijedan žitelj siromašnih gradskih četvrti. Ako se napravi takozvani bris usta i bakteriološki pregleda, onda jedan zdrav čovjek ima skoro sve sorte bakterija koje su kod nas uobičajene. One su onda označene kao bezopasne ili apatogene. U pcl-fazi, koja je do sad označavana kao infektivna bolest, nalazimo namnoženu samo jednu vrstu bakterija iz cijelog ovog ansambla. I onda već kažemo da je ova ista vrsta sad "patogena", da izaziva bolest. Moramo da budemo načisto sa dva pitanja: 1. Sta je to što smo ranije zvali "infektivna bolest"? 2. Sta je epidemija ili zaraza, kod kojih istovremeno mnogo ljudi pokazuje iste tjelesne simptome i tzv. infektivnu bolest? Infektivne bolesti nisu ništa drugo nego različite faze osmišljenih bioloških naročitih programa prirode, koje karakterise: vagotonija, umor, spavanje tek od tri sata po ponoci. Kod tuberkuloze kontrolisane starim CNS-om, ovom svemu se pridružuje i noćno znojenje. Pored ovog, svaka infektivna bolest ima i svoje naročitosti, kao npr. egzantemi na koži kod morbila, rubeole, sarlaha i varicele, zatim otoci sluznice bronhija, tegobe pri gutanju, različiti toksini kao kod difterije, tetanusa itd.. Ovim bolestima stalno prethodi faza aktivnog konflikta, koju nismo primjetili, odnosno koju nismo identifikovali kao bolest. Ova faza se takođe ne može gledati kao "bolest" u strogom smislu. Ako bismo jednom sportisti, koji je par sedmica prije obolio od bronhijalnog karcinoma (cafaza ulceracija bronha kod konflikta straha za revir), i time odjednom mogao brže da trči, rekli da je bolestan, onda bi on prije govorio o poboljšanju svoje fizičke kondicije i sl, a sigurno ne o bolesti. To da on u pcl-fazi nije više u formi jer je "bolestan" i ima temperaturu svima je jasno, pa i njemu samom.

39

U udžbenicima školske medicine na temu infektivnih bolesti imamo opisane ogromne količine simptoma i tokova bolesti. Ovo u suštini nije bilo pogrešno i takođe je korisno o tome znati u Novoj medicini. Ali, uz sve to, nismo razumjeli ništa od principa SBS-a. I sad kad ih razumijemo, simptomi npr. tetanusa i difterije nisu za nas ni u kom slučaju bezazleni. Što se tiče drugog pitanja, šta su epidemije i zaraze: Deseti stih pjevanja prvog Ilijade govori kako bog Apolon šalje kugu na ahejski tabor jer je kralj Agamemnon uvrijedio Apolonovog sveštenika Hrisa, odbivši da mu dâ kćer Hriseidu na otkup, koja je Agamemnonu pripala iz ratnog plijena. Apolon je gnjevan: strašnu bolest baci u vojsku, te ginjahu puči, Stih 48: Zatim podalje sedne od lade te izmetne strelu, srebrni zvekeće luk mu i zlozuko zvižde mu strele Najpre on mazge zgadati uzme i brzu paščad, onda oštrljatu strelu i na ljude odapne same, streljaše: svuda zaplamteše leševa lomače sive. Na zaraze se gledalo kao na kaznu prethodno uvrijeđenog boga. Zaraze su dolazile, mnogi su stradali i one su ponovo odlazile. Ovaj primjer sam izabrao zbog tog jer je tipičan za situaciju koja je nekad bila relativno česta - opsada jednog grada. Ilijada , kako je poznato, govori o desetoj godini opsade Troje. Kuga je često pogađala opkoljene, ali isto tako često i njihove osvajace. Kako se ovakva jedna zaraza može dovesti u sklad sa saznanjima Nove medicine? Bacil kuge, koji se prenosi na čovjeka sa pacova preko buva, očigledno mora doći spolja, dakle nije endemičan. U ovom naročitom slučaju, situaciju možemo uporediti sa unošenjem virusa morbila u Ameriku među Indijance. Ljudi koji nisu umirali nisu više ni oboljevali kod ponovljene epidemije. S druge strane, mora da nam bude jasno da ovakve zaraze nema kod tzv. primitivnih naroda, očigledno zbog tog što kod njih nema putnika iz daleka koji bi mikrobe donijeli. Ali u kakvom odnosu ovo stoji sa konfliktima, odnosno osmišljenim biološkim naročitim programima prirode. Opkoljeni su imali slične ili iste konflikte uvijek kad bi nanovo odbijali napade protivnika. U slučaju zauzimanja grada, ako bi branioci uopšte preživljavali, ovome bi prethodilo porobljavanje kompletnog stanovnistva. Osvajači su takođe imali slične ili iste konflikte ako je opsada trajala, a pokušaji osvajanja mjesecima ili godinama bili uzaludni. Deset hiljada ludi, na jednoj strani, i deset hiljada na drugoj strani je imalo sličan ili potpuno isti konflikt npr. u situaciji kad bi jedan napad bio krvavo odbijen. Mnogi bi pali, još više bi ih bilo ranjeno, životne namirnice su bile na izmaku, hrabrost zatočenika bi porasla, svaki čas se moralo računati sa probojem i pojačanjem koje bi opkoljenima pružilo pomoć.

40

Ono što je za ljude koji stalno žive u centralnoj Africi sasvim normalno, jer su na to prilagođeni od djetinjstva, za nas posjetioce to nije ni u kom slučaju normalno. Mikrofobija, koja je široko rasprostranjena po medicinskim krugovima, jedan je od odlučujućih znakova da naša današnja medicina ne poznaje suštinu. Takođe, ovaj ontogenetski uslovljen sistem mikroba 4. biološkog zakona će iz temelja da promijeni kompletnu medicinu.

Zakon o shvatanju svake bolesti kao dijela jednog evolutivno razumljivog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode Peti biološki prirodni zakon Nove medicine ili biološki smisao svakog od naročitih programa prirode Peti biološki prirodni zakon vodi nas do "pramedicine", jer on potpuno okreće sva dosadašnja nozološka (koja se tiču bolesti) shvatanja. Bolest kao takva, u dosadašnjem smislu, više ne postoji. Naše neznanje nije nam dozvolilo da uvidimo da sve tzv. bolesti imaju naročit biološki smisao, koji nismo prepoznavali. Peti biološki prirodni zakon predstavlja stvarno peti element poslije prethodna četiri prirodna zakona Nove medicine. U izvjesnom smislu, možemo ga nazvati najznačajnijim. On ne samo da obuhvata četiri prethodna prirodna, strogo naučna zakona, nego nam istovremeno otvara i novu dimenziju. On je duša Nove medicine. Ili, pođimo još korak dalje: Ovaj peti prirodni zakon uspijeva jednim jedinim pokretom da uspostavi vezu između onog što smo do sada mogli da istražimo prirodnim naukama, proučavajući činjenice, i onog što nam je do sada izgledalo transcendentno, nadnaravno, parapsihološki ili samo religiozno razumljivo. To je ono što smo nazivali raznim imenima kad smo uspijevali da ga osjetimo i iskusimo, a što nam je, sa stanovista prirodnih nauka, uvijek bilo neobjašnjivo, skriveno ili besmisleno. Jer sa Pet bioloških prirodnih zakona nam se otvara od sada razumljiva povezanost kompletnog kosmosa koji nas okruzuje. Nije ni cudo da su Španci, koji imaju osjećaj za takve dimenzije čulnog razumijevanja, prozvali Novu medicinu "la medicina sagrada". Ovo se desilo proljeća 1995. godine u Andaluziji. "La medicina sagrada" nam otvara jednu novu kosmičku, da ne kažem božansku dimenziju. Odjednom je našim medicinskim razmišljanjem i osjećanjem obuhvaćen i svaki slon, buba, ptica, čak delfin, zajedno sa svakim mikrobom, drvetom i biljčicom. Neko drugačije razmišljanje od ovog "kosmičkog razmišljanja" u okvirima zive prirode uopšte više i nije moguće. Smatrajući bestidno majku prirodu za glupu i faličnu (besmisleni, zloćudni, degenerisani tumorski rast), sad doživljavamo da nam padne mrak sa očiju i da shvatimo da smo u čitavom kosmosu stvarno glupi, ignorantni i umišljeno naduvani samo mi. Prikovani za

41

naše predstave, uopšte nismo mogli više ništa da razumijemo i tako smo obrazovali ovu bezdušnu, besmislenu, glupu i brutalnu medicinu. Mi, ljudi, u svoj svojoj skromnosti možemo po prvi put da vidimo, i da razumijemo, da je ne samo čitava priroda uređena, nego i da je svaki pojedinačni proces u prirodi pun smisla, štaviše i u okvirima cjeline. Pa i procesi koje smo do sada nazivali "bolestima" nisu bili besmislene smetnje, koje treba da repariraju čarobnjački učenici, nego sad sa zaprepaštenjem vidimo da sve ni u kom slučaju nije bilo zloćudno, besmisleno i bolesno. Zašto da ovu osmišljenu igru prirode, cijelog oživljenog kosmosa ne nazovemo božanskom. Zar služba ljekara nije u doba prije nastajanja velikih religija uvijek bila sluzba sveštenika, što poznajemo dobro iz vremena sveštenika boga Asklepijusa. Bezdusna, starozavjetna, na profit orjentisana komercijalna medicina je bila jedna grozna, nemilosrdna zabluda. Kompletna biologija, sa svim pojedinostima, od sada postaje predivno jasna i shvatljiva, s njom takođe humana biologija i medicina. Kao docent na Pedagoskoj visokoj školi u Hajdelbergu, ja sam godinama predavao humanu biologiju i mislim da mi je ovaj posao "docendo discimus"- uveliko pomogao u pronalaženju pet bioloških prirodnih zakona. Šta su dakle bile naše takozvane "bolesti"? Simptomi koje smo poznavali ostaju, ali samo oni. Mi ih moramo nanovo vrijednovati i srediti, jer smo osvojili potpuno drugi način razumijevanja. Već kad posmatramo Drugi biološki prirodni zakon (zakon dvofaznosti SBS-a), moramo da konstatujemo da smo vjerovali da poznajemo puno više prividnih "bolesti" nego što je bilo naročitih programa, jer smo svaku od dvije faze posmatrali kao odvojenu bolest. Osjećali smo se "mlitavi i umorni" u fazi ozdravljenja, pa smo onda ovu pcl-fazu označavali kao zasebnu bolest, a u stvari smo bili na putu ozdravljenja. Jedino kod mezodermalnih organa, kontrolisanih od srži velikog mozga (vidi tabelu psiha-mozak- organ), biološki smisao leži u fazi ozdravljenja: ciste bubrega, ciste jajnika, ciste slezine i čiste limfnih čvorova, kao i bolni otoci periosta (pokozice) sa rekalcifikacijom kostiju nakupinom kalusa. Ali, strogo uzevši, postoje procesi uzrokovani biološkim konfliktima koji u obe faze imaju biološki smisao, kao npr. konflikt krvarenja ili konflikt povrede. Majka priroda u svako doba, u evoluciji, uzima sebi slobodu da svoje vlastite programe optimira ili kompletira. Konflikt krvarenja ili konflikt povrede: 1. ca-faza: trombopenija, zbog tog smetnje koagulacije u krvnim sudovima (istovremeno nekroza slezine); 2. pcl-faza: splenomegalija, da bi kod sljedećeg konflikta krvarenja ili povrede što više trombocita stalo u slezinu (slezina = sabirna luka za trombocite, koji u ca-fazi smiju da budu samo na mjestu povrede, a ne u krvnim putevima). U gornjem slučaju, radi se o programima koji se međusobno kompenzuju i koji zadiru jedan u drugi, a mi tek učimo da ih razumijemo. Sličan sistem programa koji zadiru jedan u drugoga vidimo kod anemije. Biološki smisao raka kostiju (osteoliza kostiju) leži sasvim jasno u pcl-fazi, kad napadnuti dio skeleta biva jače kalcifikovan, da bi ubuduće bio čvršći nego prije. Anemija u ca-fazi se brine za to da osteolizirani dio skeleta, koji je slab, ne doživi frakturu, jer organizam zbog umora (umor od

42

anemije) više ne može da pravi velike skokove. U pcl-fazi, u kojoj i leži biološki smisao, obezbjeđena je još veća imobilnost zbog bolova rastegnutog periosta. Uz to je organizam skoro potpuno inaktiviran, zbog ekstremnog vagotonog umora. Uvijek kad razmislimo o biološkom smislu jednog naročitog programa sa odgovarajućim kompenzatornim programima, shvatimo još više koliko je bila glupa naša terapija u većini slučajeva, kojom smo se toliko ponosili. Obično je u pitanju bila pseudoterapija ignoranata, koji su se naokolo igrali kojekakvim dugmićima, a da pri tom nisu znali šta time izazivaju. Pacijenti su umirali, većinom jatrogeno, zbog terapije, a ne zbog naročitog programa. Naši ljekari će u budućnosti biti sve razumljiviji ukoliko bolje poznaju biološke naročite programe prirode.

Princip oboljenja raka Zakon dvofaznosti svih oboljenja ukupne medicine postavlja na glavu čitavo dosadašnje prividno znanje. Ako smo do sada poznavali otprilike nekoliko stotina bolesti, onda ćemo, ako bolje pogledamo, naći samo polovinu ovakvih prividnih bolesti, kod kojih pacijent ima hladnu periferiju, a druga polovina (otprilike) su tople ili vruće prividne bolesti, kod kojih pacijent ima tople ruke i većinom povišenu temperaturu. U stvarnosti postoji, prema gruboj procjeni, oko 500 "tandema". Prvo (nakon DHS-a) hladna, simpatikotona faza aktivnosti konflikta i kasnije (nakon CL) vruća, vagotona faza riješenog konflikta ili ozdravljenja. Ova šema dvofaznosti je biološka zakonitost. Sve bolesti, koje uopšte poznajemo, fakultativno protiču na ovaj način, ukoliko je došlo do rješenja konflikta. Ako sad pogledamo unatrag, možemo reći da nijedna jedina bolest nije bila ispravno prepoznata u dosadašnjoj medicini. Kod tzv. "hladnih bolesti", previdana je naknadna faza ozdravljenja ili je pogrešno tumačena kao zasebna bolest (npr. grip). Kod tzv. "vrućih bolesti", koje su uvijek druga faza, odnosno faza ozdravljenja nakon prethodne faze aktivnog konflikta, takođe je previđana ova prethodna hladna faza ili je tumačena kao zasebna bolest.

Uključenje naročitog programa DHS-om - početak SIMPATIKOTONE FAZE Bude li životinja ili čovjek pogođen jednim DHS-om, dakle najtežim, visokoakutnim, dramatičnim i izolativnim, konfliktnim šokantnim doživljajem, onda njegova podsvjest asocira konfliktni sadržaj DHS-om izazvanog biološkog konflikta, sa biološkim područjem predstava (npr. područje odnosa majka-dijete, područje revira, područje voda, područje strah u potiljku, područje sopstvene vrijednosti ili slična područja). Takođe, ovdje podsvjest zna da u djeliću sekunde tačno diferencira. Nikad konflikt gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u seksualnom području ("Ti mlakonjo") ne pravi osteolize u vratnim pršljenovima, nego uvijek osteolize karlice, rak karlične kosti. Nikad konflikt gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost u području odnosa majka-dijete ("Ti si nikakva majka") ne pravi osteolize u karlici, nego stalno na glavici nadlaktične kosti lijevo (kod dešnjaka). Svakom biološkom području predstava odgovara određeni relejni centar u mozgu, kojeg mi u slučaju oboljenja nazivamo Hamerovim žarištem. Dakle, svako područje bioloških predstava ima "svoj relejni centar".

43

U momentu DHS-a, od Hamerovog žarišta polaze naročiti kodovi ka organu koji je dodjeljen ovom Hamerovom žarištu. Moze se reći da svako Hamerovo žarište ima "svoj organ". Tako je troslojno događanje (psiha-mozak-organ) u stvari dešavanje sinhronog toka, sa razlikom u djeliću sekunde. Većina pacijenata zna navesti DHS tačno u minutu, jer on uvijek dramatično protiče. Pacijenti najčešće navode da su bili "ukočeni od straha", "ostali bez teksta", "oduzeti". Od prve sekunde, DHS se na CT-u mozga može vidjeti (nešto teze) kao markirurung, dok se na organu od prve sekunde javlja karcinom. U sekundi DHS-a, sve je već programirano. U skladu sa sadržajem biološkog konflikta, unaprijed determinisani areal mozga (HH) biva prebačen na novi program. U istoj sekundi takođe počinju (u tabeli mozak-psiha-organ egzaktno uvedene empirijskim posmatranjem) predvidljive promjene na organu: razmnožavanje ćelija, nestajanje ćelija ili promjena funkcije (kod ekvivalenata raku). Izraz prebaciti koristim jer, kako ćemo vidjeti u jednom od kasnijih poglavlja, DHS je samo postupak prebacivanja na jedan naročit program, da bi organizam mogao da izidje na kraj sa nepredviđenim situacijama.

Osnovni problem Za medicinare dosadašnjih škola, u dešavanja kod raka ne može nikad biti unesen neki sistem, jer je odsustvo sistema podignuto do dogme. Kad bi se dogma smjela odbaciti, postalo bi očigledno "da poslednjih decenija svi mi nismo radili ništa do čiste gluposti". Skoro najveća glupost su bili tzv. " tumori mozga", koji kao takvi uopšte ne postoje. Svi koji govore o njima misle da gledaju "carevo novo ruho", koje je postojalo samo dok mala djevojčica u bajci nije konačno uzviknula: "Pa, car je go!". Kod ovih "tumora mozga" ne štima ništa, baš ništa. Njihovo postojanje je stvarno isto toliko koliko i "metastaza u mozgu", koje su proizvod halucinatorne ignorancije školskih medicinara. Uvijek na početku, kao premisa, stoji da rak predstavlja neplansku, besmislenu izraslinu "podivljalih ćelija raka", bez ikakvog sistema, koja potiče od jedne podivljale ćelije raka. U ovoj dogmi dalje stoji, što nikad nije dokazano ni na jednom jedinom slučaju, da dio podivljalih ćelija arterijskom krvlju otpliva do drugih organa i tu prouzrokuje novi rak, tzv. "metastazu" ili rak kćerku. Ako bi ćelije karcinoma mogle da otplivaju do udaljenih organa, bilo bi neophodno da ih dosegnu arterijskom krvlju, jer venski i limfni sistem vode prema centru tijela, u srce. Pa, napravljeno je već hiljade pokušaja, staviše kod ljudi, da bi se ustanovilo da li se ćelije raka mogu otkriti u arterijskoj krvi. To još nikad nije uspjelo. Nikad nije izolovana nijedna ćelija raka iz arterijske krvi. Na ovoj naučnoj lazi pociva dogma o tzv. metastazama. 44

Druga laž se posljedično nadgrađuje na prvu dogmatsku laz. Tako, putem prve laži svi karcinomi, tzv. metastaze posljedica su prvog karcinoma. Ovim dogmatski dolazimo do avanturističkih metamorfoza ćelija raka, gdje skoro redovno npr. karcinomi pločastog epitela ektoderma mogu da daju adenokarcinome endoderma i, obratno, da adenokarcinomi intestinalnog trakta daju osteolize kostiju i, konačno, tzv. osteosarkomi - "metastaze" mezoderma ili, obratno, da sarkomi prave karcinomske metastaze. To, otprilike, zvuči kao tvrdnja da konj oždrijebi tele, sve je, bez ikakvog kriterijuma, pobrkano, kao babe i žabe. Druga dogmatska laž je takođe konstruisana glupost kao i prva. Moramo se zamisliti šta to sve doslovno znači. Jedna karcinomska ćelija npr. endoderma (adenokarcinom) bi morala tačno znati za vrijeme svog (nikad posmatranog) kratkog puta, npr. u kost, gdje će da stigne i morala bi u ovom kratkom vremenu da doživi metamorfozu, tako da ona sad odjednom postaje potomak mezoderma i može da obrazuje osteosarkom, i obratno. I onda je razumljivo da se ovako šta ne može reprodukovati u epruveti ili kulturi ćelija. In vitro se mogu odgojiti samo sarkomi vezivnog tkiva, koji u osnovi predstavljaju bezazlene izrasline vezivnog tkiva. Prema onkološkim udžbenicima, navedena je 95% uspješnost odgajanja ovih "sarkoma". Vjerovatno se, osim sarkoma i tzv. embrionalnih karcinoma (koji još imaju embrionalni podražaj za rast), u kulturi i ne mogu da gaje nikakvi karcinomi, što bi takođe bilo u skladu sa Novom medicinom. Nasuprot ovom, u skladu je sa ontogenetskim sistemom tumora da ćelije vezivnog tkiva mezoderma imaju snažan potencijal razmnožavanja, koji je neophodan za ozdravljenje, tako da one u kulturi mogu i dalje da daju mitoze, slično kao što bi jedan automobil, kad ga pri najvećoj brzini prebacimo u ler, vozio i dalje nekoliko stotina metara, zahvaljujući inerciji, iako motor više ne pokreće točkove. Nebuloznost tvrdnji oficijelne medicine otkriva nam se potpuno tek kad shvatimo da u tijelu uvijek na istom mjestu raste ista vrsta karcinoma, i to kao sasvim osmišljen biološki naročiti program prirode. Od kada sam ovo uzeo u obzir, što mi je takođe potvrđeno od profesora histologije i histopatologije, kao da mi je pao mrak s očiju i bilo mi je jasno da je histopatologija, arogancijom i dogmatskim lažima, postala "poslednji sud" i "frizirani" džepni trik za najveći broj slučajeva. Kakva radost za histologe, koji se inače osjećaju kao tajni gospodari života i smrti pacijenata, kad ponekad jedna "metastaza" ovalnog plućnog žarišta pokaže skoro isti histološki tip tkiva (adenokarcinom) kao i prividna primarna izraslina npr. karcinom debelog crijeva. Onda se odmah govori o "pravoj metastazi", iako time 90% "dijagnoza metastaza" moraju biti odvedene ad absurdum . Ali histolozima upravo odgovara ovako kako je, ponekad im odgovara samo prividno naročito dobro. Jer ponekad bi bilo interesantno utvrditi gdje pripada tumor u graničnim područjima (npr. sigma-rektum), ukoliko se to ne može lakše razjasniti pogledom na CT-mozga. Vjerovatno bi u pojedinačnim slučajevima bilo još interesantnije razjasniti da li tumor još uvijek obiluje mitozama ili se radi o starom, u smislu mitoza inaktivnom karcinomu, kad anamneza pokazuje nejasnoće, a CT-mozga ne daje sigurno objašnjenje. Ali u osnovi je, u većini slučajeva, potpuno suvišno uopšte raditi histološki pregled, jer i tako se na istom mjestu na organu nalazi uvijek ista tumorska formacija. Vratimo se tzv. "tumorima mozga" i "metastazama u mozgu", koji u ovom smislu i ne postoje. Treća dogmatska laž govori o tome da mozak kao kompjuter organizma ne postoji. Ako, po ovoj dogmi, karcinom potiče od jedne degenerisane, podivljale ćelije, onda bi ove formacije,

45

koje moji protivnici nazivaju "čudnim Hamerovim žarištima", morale biti primarni tumori ili bar "metastaze". Svi studenti medicine uče još u prvim semestrima da se ćelije mozga nakon rođenja više ne mogu razmnožavati. Razmnožavati se može samo "vezivno tkivo mozga" tzv. glija supstanca, slično kao što se u ostatku organizma može da razmnožava vezivno tkivo, da bi obrazovalo ožiljke, osiguralo ishranu i bilo potpora ostalim tkivima. Kažemo da vezivno tkivo u tijelu i glija u mozgu imaju samo funkciju ishrane, potpore i ožiljnu funkciju. Dakle, nikad ne viđamo ni jednu jedinu moždanu ćeliju u mitozi, odnosno nikad ne viđamo razmnožavanje moždanih ćelija, ali, uprkos ovoj činjenici, svi "medicinici" govore o "tumorima mozga" ili staviše o "metastazama u mozgu". Šta se u stvari tačno dešava u našem mozgu kad nastaje jedan tzv. "tumor" ili Hamerovo žarište? U stvari, sve je majstorski konstruisala majka priroda, ali to naši uobraženi školski medicinici uopšte nisu prepoznali. Oni većinu bezazlenih moždanih oteklina operativno odstranjuju, sakateći pacijenta za čitav život, ako ovaj uopšte i preživi (što je izuzetno rijetko, zbog promjena ličnosti i panike koja obavezno nastupa).

U stvarnosti je to ovako: Ako nas pogodi jedan ogroman konfliktni šok, DHS, koji nas istovremeno gurne u psihičku izolaciju, onda se u istoj sekundi obrazuje Hamerovo žarište u mozgu. Za svaku vrstu ovakvog konfliktnog šoka odgovoran je uvijek poseban areal mozga i posebno područje organa. Dakle, kod seksualnog konflikta žene, biološki rečeno konflikt "ne biti oplođen", npr. ako jedna žena svog muža otkrije "na djelu" i pri tom ovu situaciju osjeti kao seksualni biološki konflikt, a ne kao izdaju ili na neki drugi način, u ovoj "šokantnoj sekundi" nastaje HH u lijevom periinzularnom području (ako je u pitanju dešnjakinja). U ovoj sekundi se uključuje novi osmišljeni biološki naročiti program (SBS) mozga. Ovaj naročiti program brine da na grliću materice nastanu ulceracije. Biološki smisao ovoga je, kako se čini, da materica bude još spremnija za oplodnju. Prve erozije na portio ili cerviksu važe u školskoj medicini kao dobročudne, jer ne pokazuju ćelijske mitoze, nego suprotno njima - nestajanje ćelija. Nastajanjem ulceracija, grlić biva proširen na vaginalnom dijelu sluznice, dok vrat materice biva kao izdubljen. Pacijentkinja dešnjakinja odmah, sa DHS-om, gubi sljedeću ovulaciju, koja se sa konfliktolizom (CL = biološki viđeno - oplodnja) odmah ponovo vraća. U korist ovulacije koja je tek nastupila grlić materice je unutra proširen, da bi muška sperma mogla utoliko lakše da prodre u matericu. Nakon konfliktolize (= oplodnja), ulceracije bivaju ispunjene novim ćelijama, što znači da zacjeljuju. Sad vidimo mitoze ozdravljenja, dok školska medicina kuka kako je ranica sad postala zloćudna zbog mitoza. Isto kao što u sekundi konfliktnog šoka deset hiljada ćelija na organu istovremeno raste (organi pod kontrolom starog CNS-a) ili nestaje (organi pod kontrolom velikog mozga), tako i na mozgu nije samo jedna ćelija zahvaćena naročitim programom, nego su milioni moždanih ćelija Hamerovog žarišta prebačeni na novi program, tako da organizam biva zahvaćen trajnom simpatikotonijom.

46

Pogledamo li sadržaj konflikta koji nas je u sekundi šoka "ulovio na pogrešnoj nozi", onda možemo sebi lako predstaviti mogućnost postojanja na hiljade sličnih, manje ili više diferenciranih sadržaja konflikata, koji djelimično na istom mjestu, a djelimično na susjednom mjestu u mozgu stalno uzrokuju različite formacije Hamerovih žarišta. Moraćemo vremenom da učimo da različite naročite biološke programe, koji uzrokuju rak ili ekvivalent raka, posmatramo i diferenciramo. Duša svake životinje i čovjeka je beskonačno složena i različita, iako za neupućene važi da nema razlike između duša pripadnika iste rase. Tako je svaki konflikt uvijek unekoliko drukčiji od drugih sličnih nakupljenih konflikata, koje su doživjele individue pripadnici iste rase u sličnim konfliktnim konstelacijama. Pomislimo samo koja nevjerovatna složenost konstelacija i mogućnost kombinacija daju ćelije mozga kod čovjeka i životinje u odnosu na njihov broj u šahovskoj igri. Jer u našem mozgu, kao i u mozgu najsitnijeg miša, umjesto 64 šahovska polja, ima mnogo milijardi polja, i sve to u tri dimenzije prostora, uz to daljnje električne dimenzije, a da i ne govorimo o dimenzijama koje još ne poznajemo.

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su: 1. 2. 3. 4.

DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u: 1. istoj fazi 2. u različitim fazama Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni. Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može 47

u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".

Predstavljeni su: eutonija, što znači normalan dan/noć ritam, kao i šema idealnog toka konflikta, uključujući fazu ozdravljenja, koja nije prekidana recidivima konflikta i može da se završi sa jednom jedinom epileptoidnom krizom. x-osa=vrijeme(t); y-osa=intenzitet konflikta

Gornja šema pokazuje dva tzv. oboljenja raka (sad identifikovani kao dijelovi osmišljenih bioloških naročitih programa) koji protiču u različitim fazama, kako u smislu vremena nastanka DHS-a, tako i u smislu momenta konfliktolize, a time i epileptoidnih/epileptičnih kriza. Dalje poteškoće se neminovno nameću ako su konflikti (DHS) počeli u različito vrijeme. Najčešći je slučaj, u današnje vrijeme, da pacijent oboli od drugog DHS-a i drugog raka u trenutku kad mu se brutalno saopšte dijagnoza i prognoza njegove bolesti. 48

Stvar se još više komplikuje kad već postignuta konfliktoliza biva zamjenjena novim recidivom konflikta. Pored ovog, svakako može da postoji drugi konflikt koji ostaje u trajnoj aktivnosti, što nam je već poznato kod "visećeg konflikta". U ovim slučajevima pacijent nema zdrave tople ruke, nego je u "polustresu", jer su kod njega simpatikotonija i vagotonija pomiješane. Ovo čudno stanje ne smijemo ni u kom slučaju izjednačiti sa normotonijom, jer je ono po svom kvalitetu potpuno drukčije od nje. Na ovakve stvari ne obraća se nikakva pažnja u našoj današnjoj medicini. Sve što nije normalno u najboljem slučaju naziva se "vegetativnom distonijom" (narodski rečeno: "Mali, ti si pobudalio"). Ali sve ovo bi trebalo da se zna i razumije da bi se uopšte moglo shvatiti šta znači jedna epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja, šta je njena suština uopšte, kad nastupa, u kojoj formi, itd. Strogo uzevši, samo kriza kod motornih konflikata naziva se epileptičnom. Ona tu i pokazuje sliku epileptičnog napada. Zbog jednostavnosti, u daljem tekstu sve epileptične i epileptoidne (= epilepsiji slične) krize nazivaćemo - epileptične krize. ZAPAMTI: 1. Epileptična kriza u toku faze ozdravljenja jednog oboljenja raka predstavlja tačku preokreta kad edem na vrhuncu svog bujanja (faza hidratacije), počinje da se povlači, odnosno istjeruje (faza dehidratacije). Ona predstavlja simpatikotonu međufazu (zubac). 2. Svako oboljenje raka, odnosno osmišljeni biološki naročiti program prirode ima jednu epileptičnu krizu u momentu kad je edem najveći. 3. Ove epileptične krize protiču klinički veoma različito, u zavisnosti od lokalizacije HH u mozgu. 4. Samo kortikalne motorne epileptične krize imaju toničko-kloničke grčeve zbog učešća motornog centra u Gyrus praecentralis-u. Druge, tzv. epi-krize malog mozga, moždanog stabla ili međumozga imaju svaka svoju kliničku sliku i karakteristike, ali su bez kloničko - toničkih grčeva ("hladni dani"). 5. Nakon epileptične krize, edem ozdravljenja se povlači. 6. Takođe, svaki drugi ili treći rak ima u fazi ozdravljenja "svoju" epileptičnu krizu. Zato istovremena konfliktoliza više konflikata može biti s jedne strane opasna, a s druge eventualno povoljna, jer se u tom slučaju odvija više epileptoidnih kriza istovremeno ili jedna za drugom. 7. Stoga epilepsija nije samostalna prolazna bolest, nego je, takođe i u slučaju učestalih epi-napada, hronična "konstelacija ozdravljenja", koja se uvijek ponovo vraća. 8. Srčani infarkt je vid epilepsije kad je u pitanju pogođenost kortikalnih dijelova regiona inzule. Preglednosti radi prikazaćemo dvije od mogućih konstelacija. Prvo normalan slučaj:

49

Ovo znači: površina koju ograničava krivulja toka i intenziteta konflikta, sa osom-x u fazi konfliktolize od DHS do CL, otprilike odgovara površini koju omeđuje krivulja stepena vagotonije (mjerljiva preko jačine stvaranja edema) sa osom-x. Odnosno, ukoliko je veći intenzitet i trajanje konflikta utoliko je edem jači i duže traje. Možemo reći da vertikalna osa y predstavlja intenzitet konflikta, a horizontalna ili x-osa vrijeme trajanja konflikta. Iz ovog proizilazi da je integral, odnosno površina između krivulje konflikta i ose x između DHS-a i CL, jednak integralu između CL i RN (renormalizacija). Dakle, površina konflikta (prema gore) jednaka je površini faze ozdravljenja (prema dolje). Ako pođemo od toga da svaki SBS u fazi ozdravljenja ima "svoju" specijalnu vrstu epileptične krize, koja je naravno zavisna od vrste konflikta odnosno od lokalizacije HH u mozgu, onda je važno da se zna: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Koji je konflikt u pitanju? Kad je bio DHS? Koliko dugo je konflikt trajao? Da li je konflikt već riješen? Kad treba očekivati epileptičnu krizu? Koliko jaku epileptičnu krizu treba očekivati? U kakvoj formi će se pokazati epileptična kriza? Kako se ova epileptična kriza može spriječiti, odnosno ublažiti ili eventualno pojačati?

Srčani infarkt je senzorično-epileptoidna, a ponekad dodatno takođe motorno-epileptoidna kriza, pri čemu je HH smješten u području inzule velikog mozga desno. Da li će pacijent da preživi ili da umre - primjenom današnjih školskomedicinskih metoda, može već da se skoro sa sigurnošću kaže 3-6 sedmica prije, odnosno u vrijeme konfliktolize. Ova prognoza je uslovljena trajanjem i intenzitetom konflikta.

50

U našoj Bečkoj studiji o srčanom infarktu nije preživio ni jedan jedini pacijent (pri dosadašnjoj školsko-medicinskoj terapiji) koji je imao trajanje revir-konflikta duže od 9 mjeseci, pri čemu je pretpostavka "normalna" aktivnost konflikta. Ako je aktivnost konflikta smanjena, mogao bi pacijent da preživi trajanje ovakvog konflikta i više od jedne godine, primjenom dosadašnje terapije. Pacijenti dobijaju epileptične krize stalno 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Neke od ovih kriza, iz svog iskustva, mogao sam skoro u dan da predskažem. Šematski prikaz toka epileptične krize srčanog infarkta:

Sprečavanje jedne epi-krize koja ugrožava život davanjem simpatikotonih medikamenata (između ostalog kortizona) s početkom konfliktolize. Pcl-faza biva prolongirana, tako da se i teška epi kriza produžava da bi se "obezbjedilo" istjerivanje edema. Za profilaksu cerebralnih komplikacija, koje su u sistemu i stoga potpuno normalna pojava, veoma je važno da ljekar zna koje komplikacije i kad mora da očekuje. Ovdje treba da nas prije svega interesuje epileptična kriza, koja ne samo da je obavezna za svaku fazu ozdravljenja, nego zna biti i veoma opasna. Ako je pacijent imao istovremeno više oboljenja raka, onda svako od njih u fazi ozdravljenja ima svoju epileptičnu krizu. Često je ova kriza zasjenjena.

MOGUĆNOST ZASJENJENJA EPILEPTIČNE KRIZE

Istovremenost različitih faza različitih oboljenja raka: Ako do epileptične krize dođe dok još postoji aktivnost konflikta drugog oboljenja raka, onda kriza može biti zasjenjena. U tom slučaju nastupa efekat sličan onom kod davanja kortizona, penicilina ili drugih simpatikotonika.

51

Lokalizacija HH kao kriterijum za vrstu epileptične krize: Neke forme epileptičnih kriza možemo dobro da prepoznamo, npr. one kod kojih je HH u kori velikog mozga. U ovim slučajevima često je u reakciju uključen čitav korteks, tako da se toničko-klonički grčevi izazvani od Gyrus praecentralis-a ne mogu previdjeti. Stvar je puno složenija ako hoćemo da registrujemo epileptoidnu krizu kod konflikta rušenja samopouzdanja i osjećanja za sopstvenu vrijednost, konflikta vode ili konflikta majka-dijete. Što ne znači da ovi konflikti nemaju svoje epileptične krize. Moramo samo da naučimo da prepoznamo simptome ovih epileptoidnih kriza. Kod konflikta rušenja samopouzdanja, simptomi epi-krize sastoje se od blijedila kože i hladnog znoja, koji mogu trajati satima i danima i često su pogrešno interpretirani kao srčano-vaskularni kolaps (u stvari centralizacija). Krvni pritisak ponovo pada kad je kriza prošla, a sudovi se ponovo šire i pune, nakon tzv. centralizacije. Međutim, iste simptome može da pokaže kratkotrajni recidiv ovog konflikta, što je praćeno panikom. Epi-kriza kod konflikta vode može da dovede do jedne vrste bubrežne kolike, pri čemu onda budu izlučeni bubrežni kamenci ili pijesak.

Medikamentozno zasjenjenje: Uzmimo u obzir čitavu bateriju medikamenata koju jedan pacijent dobije u bolnici savremenog tipa, da pri tom ni jedan ljekar ne zna šta, kad, gdje i kako djeluje. Ovdje postoji zabluda u principu. Jer skoro svi medikamenti djeluju isključivo na mozak. Sve vrijeme se uobražava da medikamenti djeluju direktno na organ ili organe, što se uostalom uvijek vjerovalo za tzv. "karcinogene", koji u stvari i ne postoje. Međutim, ako je mozak na koji djeluju medikamenti zbog HH u promijenjenoj inervaciji, onda doživljavamo "paradoksalne reakcije" koje niko ne može da razumije. Sasvim slučajnim sadejstvom ili protivdejstvom mnoštva medikamenata, epi-kriza može biti imitirana ili stvarna epi-kriza može biti zasjenjena. Jedna od najčešćih i najsmrtnijih paradoksalnih reakcija je "šolja kafe s nogu", noću na autoputu, ako je organizam u pcl-fazi jednog SBS-a. Duboka vagotonija ovdje ima mehanizam "spriječavanja spavanja", da životinja-plijen ne bi bila u dubokom snu iznenađena. Ako se ova duboka vagotonija noću ublaži šoljom kafe, organizam može odmah da zaspi. Znači, ovim dobijamo tzv. paradoksalnu reakciju, pa neodložno zaspimo za volanom... sa svim strašnim poslijedicama... Obavezna epileptična kriza u fazi ozdravljenja je jedan od najvažnijih fenomena, koji ima i najteže poslijedice u čitavom sistemu Nove medicine. Ona je najčešći uzrok smrti u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Ona je kao uzrok smrti još češća od edema mozga koji joj prethodi, gdje pacijent umire zbog pretjeranog rasta intrakranijalnog pritiska. Zapamti: Epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja nakon konfliktolize jedan je od najčešćih uzroka smrti i komplikacija ozdravljenja. Njeno ublažavanje je od odlučujućeg značaja. Ovo ima naročit značaj kod srčanog infarkta. "Često" se odnosi na 2-5% pacijenata koji u Novoj medicini ne prežive; 95-98% naših pacijenata preživi.

52

SUŠTINA EPILEPTIČNE KRIZE Nakon ovog iscrpnog pretresa, svi se pitaju: "Pa šta je u suštini epileptična kriza?" Ja želim da to ovako formulisem: 1. Epileptična kriza je tačka preokreta u fazi ozdravljenja, koja donosi sa sobom regulaciju u obrnutom pravcu. 2. Ona je dešavanje osmišljeno od majke prirode, s ciljem da edem mozga i organa ponovo bude "iscijeđen". Što jače dođe do ovoga, utoliko su šanse za preživljavanje veće. Stoga ovu krizu ne smijemo suprimirati, nego je, u nekim slučajevima, još moramo podržavati upotrebom simpatikotonih medikamenata (npr. kortizon). 3. Majka priroda se kod epi-krize poslužila jednim fenomenom na nivou psihe ubrzanim snimkom ili vremenskim sažimanjem kompletnog konflikta. Što znači da pacijent za vrijeme simpatikotone krize još jednom, ali vremenski sažeto, proživi kompletan tok konflikta (npr. zato postoje srčani bolovi kod infarkta srca). Koliko god intenzivno bude proživljen ovaj "psihološki recidiv konflikta", utoliko je veća šansa za pacijentovo preživljavanje.

PRIMJER: voz Pariz-Keln, 06.10.1984, polazak u 7.37 časova Na putovanju od Pariza do Kelna, u društvu mog prijatelja grofa D´Oncieu, desilo se sljedeće. Kad smo polazili, stajalo je na peronu nekoliko dvanaestogodišnjih ili trinaestogodišnjih Francuskinja, plačući u bolu rastanka i mašući svojim prvim ljubavima, njemačkim dječacima koji su bili gosti u njihovim porodicama prethodnih 6-8 sedmica. Jedan cijeli školski razred petnaestogodišnjaka iz Hamburga bio je raspoređen po francuskim porodicama i sad su se zajedno vraćali kuci. Kako sam prethodne noći kratko spavao, ja sam u kupeu uskoro zadrijemao, i bio zatim u 9.30 probuđen kratkim trzajem lakta mog prijatelja. Onako pospan, čuh preko razglasa glas francuskog mašinovođe, koji je molio da se javi ljekar ukoliko slučajno putuje ovim vozom. Obojica smo hitro krenuli. Šest kupea dalje našli smo jednog njemačkog dječaka koji je upravo imao epileptični napad (grand mal napad) i tek dolazio svijesti. U ovakvim situacijama je uobičajeno da se radio-vezom naruči sanitetsko vozilo, koje sačeka na sljedećoj stanici, te pacijenta odveze u najbližu bolnicu. Takva uputa se očekivala i od mene. Ali poslije onoga što sam vidio na stanici, situacija mi je već bila potpuno jasna. Za kompletiranje mi je falio još samo konflikt rastanka, odvajanja sa osjećanjem izolacije i konflikt "ne moći nekoga držati u zagrljaju". Tako sam sjeo pokraj dječaka, istina još uvijek centralizovanog, ali je njegov vaskularni sistem već bio zadovoljavajuće oporavljen. Upitao sam ga od kada ima takve napade. Odgovorio je: "Od prošle godine". Od tada je imao dva ili tri puta jedan ovakav napad. Pitao sam ga dalje šta je bilo prije prvog ovakvog napada. Odgovorio je: "Ništa". (To i jeste i nije bilo istina.) Onda sam pitao šta mu je bilo najgore u životu što je ikad doživio. Primjetih da se trgao na ovo pitanje. Njegova preneraženost bila je znak da sam na dobrom putu. Dječak je rekao: "Ništa", jer tu je bila i učiteljica, a i školski drugovi su stajali na vratima. Kad sam mu rekao da je pomislio na pravu stvar, učiteljica je shvatila i diskretno se povukla, zatvarajući vrata. Bili smo sami. Sad se dječak nije plašio blamaže pred školskim drugovima (dječak u ovom uzrastu nerado priča o sopstvenim slabostima u prisustvu svojih drugova).

53

On mi reče da mu je prvo palo na pamet "ono sa kolima hitne pomoći". Tada je, zbog teške gripe s jako visokom temperaturom, bio upućen u bolnicu. Ono najgore je bila totalna izolacija i paničan strah dok je, sam, bez ikog, sa glavoboljom i gripom, vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima, pun strašne neizvijesnosti šta će tek da mu rade u bolnici. To je bilo prije godinu dana. Dva dana kasnije, kad je svijet ponovo bio na svom mjestu, dobio je u bolnici svoj prvi epi-napad. Ovakva situacija paničnog straha, osjećaja usamljenosti, napuštenosti i izolacije ponovila se još dva puta nešto manje dramatično. Uvijek nakon toga, kad je sve ponovo bilo u redu, on bi dobivao epi-napad. Umirio sam dječaka i objasnio mu da je bol pri rastanku od francuske familije, u kojoj je bio lijepo primljen, a naročito od njegove francuske prijateljice koja ga je, plačući, ispratila i koju je on volio na svoj mladalacki način, da je ta bol u njemu, na kratko, ali žestoko, izazvala ovaj osjećaj napuštenosti i izolacije. Upravo kao onda kad je vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima i zavijajućim sirenama. On reče: "Tačno, takav osjećaj, kao onda, javio se ponovo". U ovom vozu ga je njegov razred ponovo podsjetio na njegov hamburski svijet i konflikt je bio brzo riješen. Francuske mašinovođe su se pojavile s pitanjem da li je dječaku potreban transport. Rekoh: "Ne, sve je u redu." Dječaku sam rekao da sad ode do vagon-restorana i popije kafu ili čaj. On reče da nema više novca. Stavih mu u ruku 5 maraka, dvije drugarice ga zgrabiše pod ruku i cijela mala banda, trijumfalno vrišteći, izgubi se u pravcu vagon restorana. Smisao ove upute je bila u kočenju pretjerane vagotonije, pri čemu opada vjerovatnoća da se napad ponovi. Najgore što se dječaku moglo dogoditi je da ga je pred očima njegovih drugova auto odvezao u bolnicu, i to ovog puta sve to u Francuskoj. Bila bi to praktično repriza njegovog najgoreg doživljaja, tako da bi vjerovatno čitavog života ostao epileptičar. Učiteljici sam objasnio uzročno-posljedične veze i zamolio je da dječaka uzme kod sebe. Vremenom, kako bude stariji, on će osjećati sve manje strah od napuštenosti. Ovo je bila čitava tajna "mladalačke epilepsije". Osim toga, dadoh joj svoju knjigu, ubjeđen da će joj sve biti jasnije nakon što pročita poglavlje o epilepsiji, da će bolje razumijeti slučaj koji se ovdje odigrao i u kojem je, pukim slučajem, za dlaku izbjegnuta katastrofa za dječaka. Ona reče: "Gdje danas još ima ljekara koji se interesuju za dušu i strahove jednog čovjeka i znaju da se ophode s tim". Ja rekoh: "A ko nam na univerzitet i medicinski studij šalje najgore štrebere, koji imaju sve petice zbog puzanja pred nastavnicima, a inače su karakterne nule". Ona se zamisli: "Vjerovatno imate pravo".

PRIMJER: Ordonans-oficir i kadet Pacijent o kome je riječ imao je tzv. epilepsiju ili padavicu. Što je najinteresantnije, ove napade dobijao je, skoro redovno, svake četiri sedmice i to od jeseni '79. godine. Niko nije imao pojma sa čim ovo da dovede u vezu. Inače, pacijent je bio zdrav, maskuln, nizak i snažan muškarac, ranije oficir. On je imao konflikt revira i konflikt sekiracije za revir sa epilepsijom. Odnosno, pacijent je imao konflikt revira, koji je uključivao i motornu koru velikog mozga. Svakog mjeseca dobivao je recidiv konflikta i njegovo rješenje, a uvijek nakon ove konfliktolize, epileptični napad.

54

1979. on je dobio novog šefa. Pacijent ne samo da je bio stariji od njega, nego je u ratu bio oficir, za razliku od šefa, koji je bio samo kadet. Kad su se prvog dana sudarili na vratima i obojica htjeli da produ, pacijent je rekao: "Izvolite, mladost ima prednost!" Ovo mladom šefu nije naročito sjelo i tako je praktično počeo rat između bivšeg oficira, sada podređenog, i bivšeg kadeta, sadašnjeg šefa. Svakoga mjeseca šef je pacijentu dodjeljivao novi zadatak koji je on trebalo da razradi pismeno. U tim momemntima osjećala bi se strašna napetost u zraku među njima i pacijent je uvijek imao utisak da ovaj samo traži priliku da ga izblamira, što se kasnije ispostavilo kao činjenica. Ovo je uvijek bio recidiv DHS-a. Od ovog momenta bi pacijent bivao u stresu, simpatikotoniji, naročito kad bi se približio rok do kojeg je svoj pismeni rad morao usmeno da obrazloži. Svoj govor uvijek bi izveo brilijantno. U tim momentima bi se ponovo osjećao ordonans-oficirom, a šef je izgledao kao kadet, jer bi on svojom izvedbom sve primjedbe kadeta doveo do apsurda. Noć iza toga uvijek bi dobijao jedan mali srčani infarkt, epilepsiju čira na želucu i epileptički napad. I bilo je čudno da se ovo nikad nije desilo za vrijeme godišnjeg odmora. Pacijentu sam otkrio zagonetku, odnosno opisao odnose između njegovog recidiva revirkonflikta koji se redovno vraćao i njegove epilepsije koja se javljala svake četiri sedmice. Igrom slučaja, on je kratko nakon ovog penzionisan. Otišao je do šefa da se oprosti. Šef mu reče: "Do viđenja, gospodine ordonans-oficiru," na što ovaj odgovori: "Do viđenja, gospodine kadet!" Nakon toga je dobio još jedan sasvim veliki završni epileptični napad i nikad više, jer od sada je šef ostao zauvijek kadet. Strelica pokazuje na malo Hamerovo žarište zahvaćeno edemom desno kortikalno u području revira, insule. Moglo bi se reći da ovako izgleda jedna tipična "epilepsija revir-konflikta". Svakog mjeseca, nakon konfliktolize, vidi se ova edematizacija HH, dok edem iščezava za vrijeme faze aktivnosti konflikta. U principu ovako protiču sve epilepsije. U stvarnosti pacijent svaki put ima recidiv revir-konflikta i recidiv motornog konflikta čiji HH nije zahvaćen ovim presjekom na slici.

NAJVAŽNIJE EPILEPTOIDNE I EPILEPTIČNE KRIZE Epilepsija ili padavica predstavlja naravno epileptičnu krizu motornih konflikata. Jedan ovakav napad se ne može previdjeti. On može da se tiče samo jedne grupe mišića (jedne ruke ili noge, lica), tzv. "fokalni napadi", i može da generalizuje, odnosno da predstavlja generalizovani napad grčeva sa ugrizom jezika i pjenom iz usta. Takođe su mogući svi međustepeni. U antičko doba epilepsija je nazivana "morbus sacre" = sveta bolest, jer je viđana na religioznim svečanostima u vezi sa ekstazom. Ovo svakako može cešće da se desi istovremeno čak i pomoću autoprovokacije. Ali u principu epilepsija ne predstavlja nešto jedinstveno. Napadi ili toničko-kloničke konvulzije ne razaraju mozak i moždane ćelije kako se to prije vjerovalo. Kao i kod svakog drugog konflikta ili konfliktne šine, što je češće recidiviranje jednog konflikta utoliko više ožiljno zarasta odgovarajuće mjesto u mozgu. I kako je većinu ovih motornih konflikata moguće relativno lako pronaći i definitivno riješiti, odnosno izbjeći daljnje recidive sa epi-krizom, otuda je većina epilepsija "izlječiva". Već je rečeno da svaki SBS ima svoju specijalnu epileptičnu krizu. Pacijenti ih najčešće zovu "hladni dani".

55

U ovim "hladnim danima" (ili satima) pacijenti ponovo imaju slične ili iste simptome kao u vrijeme aktivnog konflikta, često još koncentrovanije. Kako je većina faza aktivnog konflikta siromašna simptomima ili oni prolaze neopaženo, većina epileptoidnih kriza se primjeti i identifikuje samo kao "hladni dani" ili "hladni sati", kod običnih epileptičnih napada samo kao minute. Stvar izgleda drukčije kod takvih osmišljenih bioloških naročitih programa prirode (SBS) koji u fazi aktivnosti konflikta imaju jake bolove, kao npr. angina pektoris ili čir želuca. U prvom slučaju epileptoidnu krizu, kako je poznato, nazivamo infarkt lijevog srca, koji je praćen veoma jakim bolovima, što je ranije tretirano jakim analgeticima kao što je morfijum, u suludoj predstavi da bol treba eliminisati. Mi smo eliminisali bolove, istovremeno ignorantno prekidajući sve regulacione krugove, čime smo većinom ubijali svoje pacijente. Slična je situacija bila sa čirom želuca, koji inače krvari u pcl-fazi i biva takođe praćen jakim bolovima. Skoro uvijek se sumnja na perforaciju i operiše. Takođe, kod ove sulude akcije unutar kritične faze SBS-a, većina pacijenata je nama pametnjakovićima umirala. I to ne samo zbog operacije u kritičnoj fazi, nego zbog morfijuma i prekidanja prirodnih regulacionih krugova. Od kad, posredstvom Nove medicine, poznajemo uzročno-posljedične veze, možemo pacijente motivisati da na ovakve bolove gledaju kao na nešto normalno i dobro, nešto što je neophodno za renormalizaciju koja slijedi. Jer ako pacijent zna da uzimanjem morfijuma svoje šanse za ozdravljenje spusta na nulu, on ga neće ni uzeti. Uostalom sam doktor ga ne bi nikad uzeo. Kako epilepsije, kore velikog mozga daju najimpresivniju sliku i kako su takođe najopasnije, mi ćemo se u narednom tekstu pozabaviti najvažnijim od njih. Grubo ih možemo podjeliti u 4 grupe: 1. frontalne kortikalne epileptične krize: o napadi migrene 2. epileptične krize motornog kortikalnog centra: a. svi epileptični napadi uključujući i tikove lica b. napad bronhijalne astme c. status asthmaticus d. infarkt miokarda - poprečeno prugastih dijelova srčanog mišića 3. epileptoidna kriza senzoričnog (epitel kože) i postsenzoričnog (periost) kortikalnog centra . absens kod neurodermitisa a. absens kod pogođenosti periosta b. srčani infarkt sa absensom kod ulceracija koronarnih arterija (infarkt lijevog srca) c. epilepsija ulceracija koronarnih vena sa plućnom embolijom i istovremenim ulceracijama grlića materice (desni infarkt) d. epilepsija ulceracija žučnih vodova sa absensom -"jetrina koma" kod hepatitisa 4. epileptična kriza zamućenja staklastog tijela oka: o absens kod neurodermitisa

56

NAPADI MIGRENE Migrena je ranije nazivana "mala epilepsija", jer je svaki dobar ljekar znao da se ona uvijek pojavljuje u fazama mirovanja ili spavanja. Zbog tog niko nije bio načisto kako da je terapijski tretira, da li da dâ simpatikotonike da bi se faza mirovanja oslabila ili da dâ vagotonike, jer je sama migrena jedan simpatikotoni proces. Tako svaki "migreničar" ima sopstvena sredstva i metode. Jedni se kisele u toploj kadi, drugi pokušavaju sa hladnim tušem. Niko nije znao uzročno-posljedične veze. Mi iz Nove medicine znamo da su stalno fronto-kortikalno diktirani procesi, odnosno SBS-ovi ti koji u pcl-fazi, kao epileptoidnu krizu, daju akutne napade migrene. Kako ovdje postoji izvjesna sličnost sa epileptičnim (motornim, odnosno toničko-kloničkim) napadima, migrena je nazvana "malom epilepsijom". U akutnim napadima migrene, koje mi shvatamo kao dobar i neophodan proces, pacijenta nećemo odgovarati od njegovih simptomatskih metoda liječenja. Ali nakon ovoga počinje naš stvarni rad. Jer poslednji napad migrene se javio samo zato jer se pacijent kroz jedan recidiv konflikta ponovo našao na odgovarajucoj "šini". Ovo u principu ne mora više da se ponovi ako pronađemo konflikt i šinu koji leže u osnovi migrene, a zatim u razgovoru s pacijentom uspijemo da ih riješimo. Ovo nije nikakva čarolija. Moramo još da spomenemo "frontalno-kortikalnu šizofrenu konstelaciju", koja ponekad može istovremeno na obe hemisfere da dâ napad migrene (epileptoidne krize). Onda pacijenti pričaju da tako nešto grozno nisu nikad doživjeli. Jednostavno užas. Međutim, napad migrene na jednoj hemisferi može takođe da se desi istovremeno sa motornom ili nekom drugom epileptoidnom krizom, koja nije fronto-kortikalna. Takođe, u ovom slučaju ne samo da su simptomi grozni, nego su pacijenti za vrijeme trajanja simpatikotone obostrane epileptoidne krize u šizofrenoj konstelaciji.

EPILEPTIČNE KRIZE (NAPADI) MOTORNOG CENTRA KORE VELIKOG MOZGA U ove krize, koje smo nekada zvali "epileptičnim napadima", spadaju toničko-klonički napadi koje karakterisu ritmično konvulzivni grčevi muskulature, a koji ponekad mogu da imaju samo toničku (grč mišića) komponentu. Ovi napadi mogu biti kombinovani sa absensom (gubitak svijesti) tipičnim za senzorične konflikte (konflikt odvajanja). Kod svih tzv. motornih epileptičnih napada uvijek je istovremeno u akciji i odgovarajuće Hamerovo žarište (HH) zaduženo za muskulaturu u srži velikog mozga, tako da mi i u najjednostavnijim slučajevima nailazimo na kombinovano dešavanje. Ove pretjerane motorne aktivnosti (epilepsija) u pcl-fazi, kojima je prethodila oduzetost u cafazi, mogu se upoređiti sa poplavom leukocita (leukemija) u pcl-fazi kojoj je prethodila leukopenija u ca-fazi. Oba procesa pripadaju tzv. "luksuznoj grupi" u srži velikog mozga. Bronhijalna muskulatura je djelimično stara peristaltička muskulatura, jer alveole pluća (u slučaju raka pluća adeno-Ca) su, ontogenetski, izrasline crijeva. Međutim, drugi dio muskulature bronha je poprečno prugasta muskulatura doseljena zajedno sa sluzokožom bronhija i njome upravlja motorni centar korteksa velikog mozga u desnoj hemisferi. 57

Dakle, epi-napad bronhijalne muskulature predstavlja toničke (bronhijalni spazam) ili toničko-kloničke konvulzije bronhijalne muskulature, i to u pravcu usta, što označavamo kao vrlo jak kašalj (= tzv. bronhijalni kašalj) i ovdje je tipičan produženi ekspirijum. Slično je kod muskulature larinksa, koji je pod uticajem motornog centra u kori lijeve hemisfere (tzv. laringealni kašalj). Ovdje je pravac konvulzija prema unutra. Zbog toga je za vrijeme epileptičnog napada tipičan produženi inspirijum.

ASTHMA BRONCHIALE Ako je poprečno prugasti dio bronhijalne muskulature pogođen SBS-om, i to u ca-fazi, onda vidimo djelimičnu oduzetost bronhijalne muskulature. Ako se istovremeno kortikalno na lijevoj hemisferi nalazi jedno Hamerovo žarište (HH) u aktivnosti, onda postoji šizofrena konstelacija, ali se klinički ne dâ ništa primijetiti. Sasvim je različita situacija za vrijeme epileptične krize ukoliko je na suprotnoj strani korteksa konflikt aktivan. Upravo ovu konstelaciju: Lijevo kortikalno aktivan konflikt / desno u motornom centru kore epi-kriza sa toničkokloničkim grčevima bronhijalne muskulature nazivamo Asthma bronchiale sa produženim ekspirijumom. Konstelaciju: Lijevo motorno laringealno HH aktivno / desno kortikalno aktivnost konflikta, nazivamo Asthma laryngeale sa produženim inspirijumom. Ako su motorno bronhijalno Hamerovo žarište i motorno laringealno Hamerovo žarište istovremeno u epi-krizi onda govorimo o Status asthmaticus-u koji karakteriše produžen ekspirijum i produžen inspirijum.

INFARKT MIOKARDA Infarkt miokarda (= nekroza poprečno prugaste muskulature srca) treba razlikovati od koronarnog infarkta. Koronarni infarkt predstavlja epileptičnu krizu kod koronarnogulkusnog-SBS-a revir-konflikta (crveni odjeljak tabele, ektoderm odnosno kortikalnoperiinzularno desno). S druge strane, infarkt miokarda možemo shvatiti kao "epilepsiju srčanog mišića" i to njegovog poprečno prugastog dijela. Hamerovo žarište leži kako u motornom centru korteksa tako i u srži velikog mozga, gdje je veliki relej za poprečno prugastu muskulaturu. Dakle, tzv. infarkt miokarda je napad epileptičnih grčeva jednog dijela srčanog mišića sa njegovom nekrozom, čemu je prethodila djelimična oduzetost ovog područja mišića. Školska medicina je to ranije konstruisala sa mnogo hipoteza ovako: srčani infarkt sa nekrozom miokarda nastaje zapušenjem jednog koronarnog krvnog suda, što ima za posljedicu smanjenu snabdjevenost kisikom ovog područja i njegovu nekrozu. Ovo je, kako danas znamo, bila smjela konstrukcija, jer se mnogo toga nije uklapalo. 58

1. Eksperimenti na životinjama su pokazali da se životinji ne dogodi ništa ako joj se podvežu koronarni krvni sudovi jedan za drugim sa vremenskim odstojanjem, jer tzv. kolateralni krvotok bez problema obezbjeduju snabdijevanje srčanog mišića. 2. Niko nikad nije mogao da objasni zašto se srčani infarkt, i pored ovakve predstave o njemu, dešava akutno i dramatično. 3. Koronarna angiografija je pokazala da je hipoteza o zapušenju koronarki u momentu srčanog infarkta umnogome pogrešna. U stvari radi se o tome da od momenta konfliktolize revir-konflikta dolazi do otičanja intime na koronarnim krvnim sudovima, ali ovo u većini slučajeva, odnosno ako nisu prisutni otoci starih ožiljaka ne pravi potpunu okluziju u momentu srčanog infarkta. Pa i u slučajevima kad do okluzije dođe, ovo ne igra presudnu ulogu, kako nam je poznato iz eksperimenata na životinjama, a pogotovo rezultat ovog nije nekroza srčanog mišića, kako je postulirano. Cijela hipotetička konstrukcija je jednostavno bila pogrešna, jer nikad nismo poznavali uzročno-posljedične veze o kojima govori Nova medicina.

EPILEPTOIDNE KRIZE SENZORIČNOG (PLOČASTI EPITEL KOŽE I SLUZNICE) I POSTSENZORIČNOG (PERIOST) KORTIKALNOG CENTRA Absens kod nerodermisa i psorijaze Površina koju zauzima senzorični kortikalni centar za pločasti epitel kože i sluzokože i postsenzorični kortikalni centar za periost (pokosnica), koji je u ranom razvojnom stadijumu takođe bio presvučen pločastim epitelom, mnogostruko je veća u poređenju sa površinom koju zauzima motorni kortikalni centar. Iz ovog proizilazi nevjerovatan biološki značaj senzoričnih konflikata. Ne radi se samo o "nešto malo promjena na koži i periostu" (na periostu se i onako ne vide), nego je u pitanju ogroman biološki značaj ovih konflikata. Na koži su njihove organske posljedice vidljive u formi neurodermitisa i psorijaze. Kod SBS-a konflikta odvajanja je epileptoidna kriza stalno absens koji, u zavisnosti od dužine trajanja konflikta, može takođe da traje satima i danima. Naravno da su pri tom svi maksimalno uznemireni i misle da pacijent treba da bude što prije probuđen. Ovo je pogrešno. Jer poznato je da za vrijeme epileptoidne krize moraju da se regenerišu snage, neophodne da bi se izdržala druga faza ozdravljenja i postigla renormalizacija. Naravno da ovo ne znači da ljekari Nove medicine pri tom smiju da budu lakomisleni i da bagatelišu absens, nego oni moraju kontinuirano da kontrolišu obezbjeđenost vegetativnih funkcija (disanje, krvotok, šećer u krvi itd). Dobar terapeut može već prije pojave absensa da procjeni dužinu njegovog trajanja. Stoga je panika potpuno nepotrebna.

59

Dovedu li se ovi pacijenti u bolnicu, onda se redovno misli da su oni u "šoku" iz kojeg treba da budu što prije izvučeni. Ovo je zabluda. Posljedica ovih zabluda je često smrt pacijenta, u osnovi potpuno nepotrebna samo da je ljekar poznavao Novu medicinu.

Absense kod pogođenosti periosta Absens u epileptoidnoj krizi kod SBS-a sa brutalnim konfliktom odvajanja (periost) skoro da se i ne razlikuje od absensa kod normalnog konflikta odvajanja sa ulceracijama pločastog epitela kože i sluzokože. Ono što je pri tom podmuklo, jeste činjenica da spolja sve izgleda normalno. U stvari partije oko pogođenog periosta pacijent osjeća subjektivno kao hladnije, takođe koža iznad ovih mjesta može da bude hladnija, ali ko prilikom pregleda vodi toliko računa o tom. Još nam najviše pacijent pomogne time što obično kaže: "Desna noga i desna ruka su mi stalno hladne. Naveče uvijek oblačim jednu čarapu jer mi je noga tako hladna, a ruku stavim na stomak da je ugrijem".

Absens kod lijevog srčanog infarkta sa koronarnim ulkusom i komornom bradiaritmijom Koronarna intima takođe pripada senzoričnom kortikalnom centru i zato u fazi aktivnosti konflikta postoje bolovi (angina pektoris) i ulceracije, a u fazi ozdravljenja, osim početnog okluzivnog edema sluznice sa pločastim epitelom (= ostatak skržnog luka), u epileptoidnoj krizi još postoje: 1. jak bol ("super angina pektoris") 2. absens čije trajanje zavisi od dužine prethodnog konflikta. Ne samo kod nekih, nego kod mnogih pacijenata ovaj se absens izjednačava sa smrću. Smatram da u pozadini većine slučajeva kliničke smrti stoji ovo. Nažalost, mnogi od ovih pacijenata u našim bezdušnim klinikama nemaju više šansu da se probude iz ovog biološki normalnog absensa, jer im se već u toku ovog uzimaju organi za transplantaciju.

Epilepsija ulceracija intime koromarnih vena sa plućnom embolijom (infarkt desnog srca) i istovremenim karcinomom grlića materice Kao što je intima koronarnih arterija (otkriće Nove medicine) porijeklom od skržnog luka pokrivena pločastim epitelom sa snažnom senzibilnom inervacijom, takođe je to i intima koronarnih vena, koje svoju vensku krv predaju u desno srce. Iz desnog srca, kao što je poznato, ova krv stiže u pluća. U epileptoidnoj krizi, kruste koje su u prvom dijelu faze ozdravljenja nastale na ulceracijama bivaju strujom krvi saprane i donesene u pluća gdje izazivaju plućnu emboliju. Ovaj proces zaštopavanja malih plućnih arterija koje vode vensku krv iz tijela, tzv. plućna embolija, nastaje zahvaljujući činjenici da za vrijeme epileptoidne krize proces ozdravljenja biva nakratko prekinut. Koronarne vene zahvaćene procesom ozdravljenja i formiranim krastama, u momentu epileptoidne krize počinju najednom ponovo da ulceriraju. Ovim kruste bivaju odbačene i kroz desno srce donesene u plućne arterije. Kod ovog desnog srčanog infarkta sa tahikardijom pacijent ima takođe srčane bolove, ali su oni u većini slučajeva manjeg intenziteta nego kod lijevog srca.

60

Ovo je takođe praćeno absensom koji često biva pogrešno interpretiran kao smrt. Naše pacijentkinje, ukoliko ih gubimo, nikad ne umiru od ulceracija grlića materice nego uvijek u epileptoidnoj krizi od plućne embolije. Ovo svakako važi za slučajeve sa dugim tokom konflikta i u odsustvu šizofrene konstelacije. Kod kraćeg trajanja konflikta (npr. 3 mj.) ili kod šizofrene kortikalne konstelacije male plućne embolije bivaju najčešće previdane ("lakši poremećaji disanja"). Trajanje absensa zavisi i ovdje od dužine faze aktivnog konflikta i od postojanja šizofrene konstelacije. Isto u principu važi, naravno, i za desni srčani infarkt.

Epilepoidna kriza kod ulceracija jetrinih žučnih vodova sa absensom za vrijeme hepatitisa, do sada označeni kao hepatična koma Takođe i ovdje važi na sličan način naprijed opisano - mutatis mutandis. I ovdje za vrijeme tzv. "hepatitisa" zarastanje ulceracija biva prekinuto epileptoidnom krizom koja je inače simpatikotona, praktično sa aktivnošću konflikta, tako da kruste na manjim i većim žučnim vodovima, koji nakratko ponovo ulceriraju, bivaju sa žuči sasvim bezopasno odnesene u crijeva. Ali kako su žučni kanalići takođe prekriveni pločastim epitelom sa relejom u senzoričnom centru korteksa, tako i ovdje vidimo uobičajeni absens. Često on prolazi neprimjećeno ako se javi u snu. Do sada je ovo, ukoliko je primjećeno, označavano kao hepatična koma. Ako sve ovo znaju ljekari, rodbina i medicinsko osoblje i u skladu s ovim se ne ponašaju prestrašeno, izbjegava se panika koja se stvara zbog očekivane izjave "to je jetrina koma, početak kraja". Pri tom je absens u epileptoidnoj krizi za vrijeme hepatitisa (= faza ozdravljenja SBS-a konflikta sekiracije za revir) potpuno normalna pojava.

Epileptoidna kriza kod ulceracija bronhijalne sluznice sa absensom za vrijeme "bronhitisa"; atelektaze, odnosno pneumonije Epileptoidnu krizu ulceracija sluzokože bronha navodimo ovdje zbog upotpunjavanja slike, jer je i ovdje u pitanju pločasti epitel sa relejom u senzoričnom kortikalnom centru. I ovdje imamo absens, koji najčešće prolazi neprimjećeno, naročito ako se javi u snu.

Epileptoidna kriza tzv. zamućenja staklastog tijela oka Za takozvani glaukom, povećanje očnog pritska u zadnjoj očnoj komori, uključujući staklasto tijelo, do sada je vazila terapijska zavisnost, jer se vjerovalo da on razara oko. Međutim, istina je nešto drugo. U epileptoidnoj krizi, kao poslijedica kratkotrajne aktivnosti konflikta, rezultira pad povećanog očnog pritiska.

61

Glaukom sa svojom tipičnom (epileptoidnom) glaukom-krizom je, u stvari, neophodno povećanje očnog pritiska zadnje očne komore, da bi oko kod ponovnog punjenja ispraznjenih dijelova ostalo napeto. Kad ne bi bilo glaukoma, onda bi se očna jabučica smežurala i sposobnost vida ne bi bila obezbjeđena.

EILEPTIČNA ODNOSNO EPILEPTOIDNA KRIZA U TOKU OZDRAVLJENJA, OBJAŠNJENA NA PRIMJERU SRČANOG INFARKTA Izbijanje edema u fazi ozdravljenja, svaki put ima svoj vrhunac i tačku preokreta. Kod koronarnog ulkusnog karcinoma, na primjer, ono dolazi oko 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Epileptična ili epileptoidna kriza znači da edem biva zaustavljen i regulisan od strane samog organizma u smislu njegovog iščezavanja. Ovu kratku fazu u kojoj je i tačka preokreta i početak regulacije, nazivamo epileptična ili epileptoidna kriza ("epileptična" se odnosi strogo uzevši samo na toničko-kloničke grčeve kod motornih konflikata). Kod koronarnog ulkusnog karcinoma zovemo je srčani infarkt. Ako je pacijent prošao ovu krizu i ako je konfliktolitičko stanje stabilno, bez recidiva konflikta i bez panike, onda se može reći da je pacijent veći dio svoje bolesti ostavio iza sebe. Kod srčanog infarkta ovo se znalo i prije Hamera, jer većina smrtnih slučajeva dešavaju se za vrijeme ove epileptoidne krize. Na psihičkom nivou pacijent doživljava svoj kompletan konflikt još jednom u kratkom vremenu. Ovo je upravo trik majke prirode. Ona koči vagotoniju pomoću ovog "prirodnog", psihofizičkog recidiva konflikta velikih razmjera. To je kao jedno snažno negativno čudo, trebalo nam je mnogo hiljada godina da bi došli na ideju o ovom jednostavnom, ali genijalnom preokretu majke prirode. Epileptoidna kriza je sažeta rekapitulacija kompletnog konflikta. Iz tog koliko se do sada malo znalo o epileptoidnoj krizi i suštini srčanog infarkta proizilazi činjenica da naivni kardiolozi vjeruju u bajku o zapušenim koronarnim arterijama, iako sam ja još 1984. u Bečkoj studiji o srčanom infarktu mogao bez sumnje da dokažem da je srčani infarkt, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, stvar samog mozga i ničeg drugog, tačnije rečeno jedan edem mozga periinzularno desno. Od 1984. to stoji u mojoj knjizi Rak bolest duše. Zastoj srca nema porijeklo u samom srcu, nego u iscjeljujućem otoku relejnog centra za srčani ritam u mozgu. Epileptična kriza koja, sa više ili manje izraženom dramatikom, označava svaku fazu ozdravljenja kod oboljenja raka, nastaje uvijek na bazi edema mozga. Svaki, pa i najmanji epileptični napad pretpostavlja moždani edem. Načešće se ove epileptične krize (i srčani 62

infarkti) dešavaju noću, u najdubljoj tačci vagotonije, u fazama mira i odmora, a nikad u napetosti i simpatikotoniji. Ova činjenica nikad nije potakla kardiologe i ostale ljekare na razmišljanje. Ako edem dosegne motorni centar u Gyrus-u praecentralis-u ili ako jedan konflikt straha ima tamo svoj HH, epileptička kriza može da dovede do prolazne oduzetosti ekstremiteta ili lica. Epileptička kriza uvijek ima tipične cerebralne prateće simptome, koje takođe vidimo kod srčanog infarkta: centralizacija, preznojavanje sa strahom, smetnje disanja, nagon na povraćanje, vrtoglavica, diplopija, grčevi, glavobolja, nemir, panika, često absens, jer je koronarna intima senzibilna i pod upravom senzoričkog centra u kori velikog mozga. Kortikalne epi-krize su one koje potiču od jednog HH u kori velikog mozga, a mogu da se rašire na čitavu koru i da izazovu toničko-kloničke grčeve, ugriz za jezik i pjenu na ustima (nastalu zbog udaranja jezika), itd. Po svojoj suštini, epileptička je kriza jedno šokantno stanje organizma, pri kojem se intrafokalni i perifokalni edem HH pokušavaju iscijediti iz tkiva, jer bi se odgovarajući relejni centar inače sigurno ugušio u pretjeranom otoku, što znači da njegova funkcija ne bi bila obezbijeđena. Ovaj edem uzrokuje zastoj srca, odnosno insuficijenciju centra za srčani ritam, ako je konflikt trajao predugo (više od devet mjeseci). Kako kardiolozi "neće da čuju za mozak", oni praktično svakom pacijentu sa srčanim infarktom daju infuzije, tako da se pacijent na kraju uguši u edemu mozga. Tretiranje centralnog šoka, uslovljenog edemom mozga kao što je epileptična kriza, dodavanjem volumena, kao što se to opravdano radi kod šoka s nedostatkom volumena zbog iskrvavljenja, jako je opasno. Priroda je milionima godina razvijala stanje šoka, a takođe i njegovu terapiju. Pri tom, svakako ne treba prećutati da je epileptična kriza očigledno od prirode predviđena i konstruisana kao jedna vrsta kriterijuma odabiranja. Naša Bečka studija o srčanom infarktu pokazala je da, ako konflikt traje više od devet mjeseci, šanse za preživljavanje rapidno padaju, kod današnjeg stanja terapije. Ovo će se uveliko reducirati kad terapija mogne da se uvede još u "predvorje", dakle u 3-6 sedmica vagotonije pred epileptičku krizu, odnosno srčani infarkt, i pomoću kortizona i hladenja glave uspije da se zakoči moždani edem. Po mom mišljenju, smrtnost od srčanog infarkta može se, bez daljnjeg, smanjiti za više od polovine današnje vrijednosti. Oprez: ja sam doživio mnoge slučajeve gdje je šećer u krvi pacijenta za vrijeme epileptične krize pao skoro na nulu. Zato je uvijek opravdano davanje glukoze, ali obavezno sa manje tečnosti. Oprez: ako kod šizofrenije dođe do istovremenog rješavanja oba viseća konflikta, čiji su HH postavljeni u različitim hemisferama, kod epileptične krize u ovom slučaju može još jednom doći do kratkotrajnog, prolaznog delirantnog stanja.

ŠTA ZNAČI "BIOLOŠKO" RJEŠENJE JEDNOG KONFLIKTA? Uvijek nanovo dobijam ponude za saradnju od psihologa, "hipnoterapeuta" i onih koji se bave biorezonancom i NLP. Ne mogu da ih prihvatim. Svima njima je zajedničko da su, najčešće, klinički neiskusni i da misle da se konflikti, i to biološki, mogu riješiti nekim ho-ruk metodama.

63

Uzmimo, na primjer, da psiholog, sa svojom falsifikovanom metodom, i naiđe na jedan aktuelan konflikt i razgovorom uspije da ga riješi. Pri tom može baš da se radi o konfliktu koji, biološki gledano, ne smije da bude riješen. Ovaj, u Novoj medicini nepoželjan psihosvijet, prije svega uopšte ni ne zna šta je to biološki konflikt i njemu pripadajući SBS. Takođe, hipnoterapeutima može da se desi da riješe konflikt koji oni uopšte ne znaju biološki da klasifikuju. Pri tom, stvar još najgore stoji sa dubokom hipnozom, pošto ona često izazove novi DHS a ne zna se da li ga, nakon toga, i ukloni. Obe ove metode poznajem dobro iz vremena kad sam radio na psihijatriji i smatram ih opasnim zbog njihove ignorancije. S druge strane, NLP i biorezonancu smatram posebno nepodobnim za rješavanje jednog biološkog konflikta i SBS-a. Sve ove metode polaze od toga da je SBS nešto loše i zloćudno i da sve (takođe biološke konflikte) treba terapijom odstraniti. Realnost rješenja bioloških konflikata, tamo gdje smiju da budu riješeni, u stvari mnogo je jednostavnija i istovremeno mnogo teža. U posljednjih dvije hiljade godina, mi smo toliko okorjeli u medicinskoj zabludi koja je medicinu u suštini usmjeravala prema starozavjetnom, tako da se većina ne može jednim trzajem od ovog odvojiti. Jedna majka osjeća biološki konflikt svog djeteta i bez bilo kakve "metode", što važi i za majke u životinjskom carstvu. Ove majke instinktivno pronalaze uzroke tih konflikata, i pravo sredstvo i trenutak, prave utjesne ili opominjuće riječi kojima će da ih riješe. One, jednostavno, biološki sve rade na pravi način i to je prosta stvar. S druge strane, intelektualni tupan, koji to hoće da riješi pomoću "metode", radi sve nakaradno. Najbolje bi mu bilo da se drži podalje od svega. Nova medicina je egzaktna prirodna nauka, bez ijedne hipoteze, za razliku od pet hiljada hipoteza vjerničke medicine koja se naziva državnom ili školskom. I pored toga, kod nas, u svijetu Nove medicine, nisu na cijeni intelektualni fah-idioti sa niklovanim naočalama. Kod nas ne postoji psihijatrija, ni cerebrojatrija, ni organojatrija, nego jednostavno jedna jatrija. U Novoj medicini, jatros bi trebalo što je moguće više da zna, ali u prvoj liniji on mora da bude pacijentov prijatelj zdravog razuma, dobar savjetodavac. Jedan takav savjetodavac i dobar savjet pacijentu su potrebni dok rješava svoj biološki konflikt, pa i ako ovaj uopšte ne smije da bude riješen. Najvažnije je da čovjek ima na umu da SBS ne predstavlja ništa zloćudno i da 95-98% pacijenata preživljava, čak i u slučaju raka. Kod ovakvog procenta preživljavanja, dakle, nema mjesta panici. Visoki mortalitet, koji je naše jadne pacijente dovodio u paniku, posljedica je neznanja ili namjernog izbjegavanja primjene spoznaja Nove medicine u školskoj medicini. Ako mi u Novoj medicini znamo da svi procesi koje smo nekad zvali "zloćudnim" imaju svoj biološki smisao i konfliktolizu i da npr. nakon konflikta gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost dolazi leukemija, onda se pacijent ne prestraši kad je ona već tu, kako je i najavljeno.

64

Uzmimo naš više puta navodeni primjer: jedna majka oboli od DHS-a u momentu kad malo dijete biva unesrećeno pred njenim očima. Dok dijete leži u bolnici, kod nje raste rak dojke. Biološki smisao konflikta bi bio da ona rastom ovog raka dojke proizvede više mlijeka za dijete, da bi ono moglo da nadoknadi zastoj u razvoju većom ponudom mlijeka. Rješenje konflikta uopšte nije moguće sve dok dijete leži u bolnici. Rješenje biološkog konflikta još uvijek nema biološki smisao ni dok dijete ima smetnje, uzrokovane nesrećom, duže vrijeme po izlasku iz bolnice. Jer dijetetu je i dalje potrebna pojačana ponuda mlijeka. Ovaj biološki program je na snazi staviše i ako moderna, civilizovana majka uopšte ne doji. Zato moramo ovoj majci pažljivo objasniti uzročno-posljedične veze, uključujući i spontano razmekšanje raka dojke ukoliko su prisutne mykobakterije (Tbc), što se uostalom može klinički utvrditi ukoliko se dobije potvrdan odgovor na pitanje da li je već imala faze čestog noćnog znojenja. Ona takođe mora da zna da je jedan inkapsulirani nerazgrađeni tumor u grudima u odsustvu mykobakterija nešto potpuno bezopasno. On je, istina, biološki nešto nepotrebno, ali ni u kom slučaju ne ugrožava život pacijenta. Kako ovakvi pacijenti nisu ništa gluplji od nas, oni to shvataju brzo, mnogo brže nego što mi pretpostavljamo. Želim da vam ukratko iznesem dva slučaja, koji će se ponovo pojaviti u daljnjem tekstu, samo da bih pokazao da rješenje jednog biološkog konflikta sa SBS-om na sva tri nivoa nije psihičko nego baš biološko.

Vegetativni ritam / simpatikonija - vagotonija Da je samo jedan ljekar na svijetu ikad pokazao interes za dan/noć ritam ili simpatikotoni /vagotoni ritam i da je samo tri svoja pacijenta oboljela od raka pregledao po ovom kriterijumu, on više ne bi mogao da previdi uzročno-posljedične veze kod raka. U ovo ubrajam i sebe u prvih skoro 20 godina vlastite ljekarske prakse. Nažalost, zanimanje za pitanje bioritma ne uživa u našoj medicini neki visoki ugled. Skoro da bi se moglo reći da je ovo područje obavijeno velom sijenke. U knjigama psihosomatike najvećeg formata je ovoj temi posvećivano tek nekoliko redova. Pa i ovo malo redova su krajnje zabrinjavajući. Njihov moto glasi: "ako i postoji smetnja u ovoj oblasti ovo se naziva 'vegetativna distonija', i tačka". Na polju nastanka raka, njegovog toka i ozdravljenja, vegetativni ritam igra jednu od centralnih uloga. Zapamti: Promjena vegetativnog ritma (bioritma) je najvažniji dijagnostički kriterijum kod oboljenja raka i to kako kod nastanka tako i kod ozdravljenja od raka (DHS i CL). Nastajanje oboljenja raka, dakle uvođenje jednog prirodnog osmišljenog, biološkog naročitog programa, sastoji se, u smislu bioritma, od trajne simpatikotonije nastale jednim DHS-om, dok postkonfliktolitički tok čini trajna vagotonija. Konačno ozdravljenje sastoji se iz odlučujućeg povratka u normotoniju.

65

Vegetativni ritam jednog pacijenta je dijagnostički najdostupniji. Pacijentu je dovoljno samo pružiti ruku da bi se ustanovilo da li on ima hladne ili tople ruke, odnosno da li je on u simpatikotoniji ili vagotoniji. Kolebanja ovog ritma važe kao smetnje cirkulacije i bivaju korigovane na "normalne vrijednosti". Puno ljudi će to izdržati ako traje 7 ili 14 dana, jer se poslije mogu kod kuće odmoriti od stresa iz bolnice. Međutim, ako to traje više od četiri sedmice, teže ga je izdržati. Otežavajući faktori su još nedovoljno razumijevanje Nove medicine od strane ljekara. Ako ja jednog pacijenta pošaljem u bolnicu zbog neke komplikacije (npr. pleuralna punkcija ili transfuzija krvi), a koji je već u fazi ozdravljenja (pcl-faza), onda uvijek doživljavamo isti tekst: "Ah, ovdje nećemo raditi više ništa, jer krvotok je i onako već uništen od raka, naš šef je propisao morfijum." Onda se rodbini kaže kako je stanje tako loše da sve ostalo nema više smisla, kako pacijenta treba pustiti da u miru umre. Nakon nekoliko dana na morfijumu, on stvarno i umire. Poznajem veoma mnogo pacijenata koji su mjesecima ležali u ovoj dubokoj trajnoj vagotoniji u takvom jednom pogrešno interpretiranom "trajnom poremećaju krvotoka", a koji danas veselo naokolo hodaju. Jer faza vagotonije, koja je faza ozdravljenja nakon konfliktolize, takođe je samo faza. Ona ima svoj sasvim prirodni kraj, kad organizam ponovo ulazi u normotoniju. Ali ovo priroda dozvoljava tek kad dođe do reparatura kako na organu tako i na mozgu, tako da je individuum tek onda ponovo spreman da se suoči sa nedaćama života. Ako bi se jedna životinja, ili čovjek, prije završene reparature svojih defekata ustala i i uključila u borbu sa svakodnevnicom, ovo bi značilo samoubistvo. Isto kao što organizam za vrijeme faze aktivnosti konflikta mobiliše sve snage da bi konflikt odlučio u svoju korist, upravo tako u fazi ozdravljenja on pokušava da ima potpuni mir da bi Hamerovo žarište u mozgu i tumor na organu mogli da zacjele. Kako god se dan od 24 sata može podijeliti u dnevnu i noćnu fazu, tako se u stvari može oboljenje raka podijeliti u trajnu simpatikotonu dnevnu fazu i u vagotonu noćnu fazu ili fazu odmora. I isto tako kao što se čovjek ne smatra bolesnim zato što noću spava ili što je danju budan, takođe u principu su ca- i pcl- faza nešto normalno. Zbog ovog je i cijelo oboljenje raka u osnovi nešto potpuno normalno. Ovdje se nipošto ne radi o podivljaloj ćeliji koja luduje i pravi dar -mar po organizmu, koja se nekontrolisanim razmnožavanjem bori protiv svog "domaćina". Tumorska tvorevina prema kojoj se orijentiše zagriženi potisnuti gnjev medicinara, je samo mjera ili stepen stvarne "bolesti" u psihi i mozgu. Jedan biološki konflikt koji doživljavamo od momenta DHS-a u osnovi možemo da shvatimo kao test prirode o tome da li je naš organizam još u stanju da izidje na kraj sa jednim ovakvim dodatnim naročitim programom. Ne polozimo li ovaj test, moramo da oslobodimo svoje mjesto na ovom svijetu za nekog od pripadnika naše vrste koji može da ga položi. Tumor na organu samo pokazuje da mi ovaj test već duže vrijeme nismo polozili i da je krajnje vrijeme da to učinimo. Operisati ovaj tumor u nadi da je time cijela bolest izlječena, predstavlja zabludu poput one kad bi čovijek u po bijela dana zažmurio i uobrazio da je sunce zašlo. Dokle god mi ne shvatimo važnost vegetativnog ritma koji je isto što i puls prirode, nećemo moći da shvatimo suštinu Nove medicine. Svi principi i zakonitosti u prirodi su u međusobnoj zavisnosti i u krajnjoj liniji je samo nekolicina onih na koje se sve može svesti. Jedan takav princip je ritam prirode, koji mi nazivamo vegetativni ritam kad o njemu govorimo u vezi s našim organizmom.

66

Moji pacijenti su se ujutru pozdravljali rukovanjem i komentarom: "Ah, kako lijepe tople ruke imate, izgleda da su svi osigurači tu". Sigurno da je sad, kad je to već poznato, lako reći da je lako bilo ovo pronaći, jer svaki rak sa aktivnošću konflikta ima trajnu simpatikotoniju, a svaki rak nakon konfliktolize pokazuje trajnu vagotoniju. (Isto, naravno, važi za ekvivalente raka). U kakvoj je u stvari vezi naš bioritam sa ovim fenomenom? Iz čega se sastoji poremećaj? Ili, da li je uopšte u pitanju poremećaj? Ova pitanja sezu do same srži razumijevanja raka uopšte. Krenimo od početka s konstatacijom da u našem dnevnom ritmu postoje dvije faze: 1. faza dana: U ovoj fazi mi radimo i borimo se. U ovoj fazi moramo biti u potpunoj budnosti. Ona ljeti traje od 4 sata ujutro do 8 sati uveče, a zimi od 6 sati ujutro do 6 sati uveče. U ovoj fazi su dobro inervisani tzv. "ergotropni", odnosno "radni organi": mišići, srce i mozak. 2. faza noći: Tokom ove faze spavamo. Psiha, mozak i organi se odmaraju od aktivnosti. U ovoj fazi su tzv. "trofotropni" organi, kao što su želudac, crijeva, jetra, gusterača, bolje inervisani i jače prokrvljeni. Hrana biva u miru probavljena. Psiha, mozak i organi, odnosno čitav organizam skupljaju snagu za slijedeći dan. Moderna medicina je svakako pokušala da ovaj ritam ignoriše. Na odjelima intenzivne njege više ne postoji ovaj dan/noć ritam. Neonska svjetla su kontinuirano upaljena, a krvni pritisak, koji je pouzdan parametar za razlikovanje dnevnog od noćnog ritma, biva 24 sata, kako se to lijepo kaže, održavan "stabilnim". Već ovdije počinje apsurd. Da bi se krvni pritisak, koji kod svakog normalnog čovjeka u snu padne ispod 100 (sistolni), vjestački održavao na višem nivou, pacijent kontinuirano dobiva "sredstva za cirkulaciju" koja nisu ništa drugo do simpatikotonici. Praktično pacijentu postaje nemoguće da duboko spava. Sjetimo se šeme dvofaznog toka kod svakog SBS -a iz mog sedmog poglavlja koje govori o dvofaznosti svih oboljenja kod riješenog konflikta: Normalan dan/noć ritam je normotonija, u prvoj fazi stresa, gdje je konflikt još aktivan vlada simpatikotonija, a u drugoj fazi riješenog konflikta i ozdravljenja vagotonija. Nakon završetka pcl-faze je ponovo normotonija. Između DHS i CL i renormalizacije ka eutoniji leži jedno oboljenje raka. Da bismo što bolje razumjeli smisao i suštinu promjene bioritma, predstavićemo na primjeru jelena jedan tipični konflikt revira. Jedan mladi jelen upada u revir starog jelena i koristeći, između ostalog, momenat iznenađenja, protjeruje odavde starog jelena. Stari jelen zadobiva DHS sa trajnim revir-konfliktom. Ovo istovremeno znači da kod njega u mozgu dolazi do prebacivanja na naročiti program za nuždu. S jedne strane, ovo jelena može dovesti do smrti, a s druge strane ovo za njega predstavlja takođe šansu. Jer da nije zadobio DHS, njegov organizam ne bi dobio povoda za mobilizaciju svih snaga. Tako on sad mobiliše sve svoje snage, a cijeli njegov organizam radi "na povećanom broju obrtaja". On se temeljito priprema, zatim izvodi napad u zgodnoj priliči, koristeci sve svoje dugogodišnje borilačko iskustvo. Mladi jelen mu nije dorastao. On mora da napusti bojno polje. Stari jelen je opazio svoju šansu vjerovatno nakon godine, dvije ili tri, ko zna. Jednom će se ovaj zakon borbe za revir ponoviti i stari jelen će, potučen, napustiti teren, da bi revir pripao mladem nasljedniku.

67

Stari jelen će onemoćati, izmršati i konačno od iscrpljenosti umrijeti, kao čovjek koji je oboljeo od raka a nije uspio da riješi svoj konflikt. Sad recite sami da li je jedan DHS, sa prebacivanjem na jedan naročiti program, smetnja ili je on neophodan proces za preživljavanja u prirodi? Prirodi su bili potrebni milioni godina da bi izgradila ovaj fantastični sistem u stotinama varijacija. To se potvrdilo. Zbog tog ne mogu da vjerujem da ovo nema smisla, pa čak i kad smo mi, kratkovidi ljudi, u stanju da u tom vidimo "smetnju, bolest" itd. Sigurno da oboljelog pojedinca ne bi utjesile riječi o tome kako je i smrt, takođe, nešto biološki normalno. Mi smo navikli da sve bolesti, tumori, bakterije, pa i sami pojedini simptomi, kao povišena temperatura, mučnina, otekline itd. moraju biti "potučene". One su nešto "loše, neprijateljsko i zlo" što hoće da razori čovjeka. Mislim da moramo što prije učiti da osvajamo novo razumijevanje bolesti. Dakle, faza nastajanja jednog raka je isto što i jedna trajna dnevna faza. Ovo nam je predstavljeno u Ilijadi u opisu "jezdeceg Ahila", koji je jurio sve dok nije ubio Hektora, ubicu njegovog prijatelja Patrokla. Kratko potom je Ahil podlegao srčanom infarktu. Pacijent koji je u trajnoj dnevnoj fazi ne može da spava, luči pojačano adrenalin, mršavi sve dok konačno ne riješi svoj konflikt, ili, ne mogavši da ga riješiti, umre u kaheksiji. Normalno fazi aktivnosti konflikta slijedi postkonfliktolitička faza, odnosno faza ozdravljenja ili trajna noćna faza. Svaki rak, odnosno ekvivalent raku, prema tome, predstavlja u jednoj siroj dimenziji prolongirani proces dnevno - noćnog ritma. Jedva da se može poći od toga da ovako jedan uredan proces može da bude "slučajan". Isključena je takođe predstava čarobnjačkih učenika da jedan tako uredan proces treba da bude slučajno djelo jedne "podivljale" ćelije. Dakle, ovako funkcioniše čitav naš organizam, na krajevima uzda simpatičke i parasimpatičke inervacije, dnevno - noćnog ritma, između napetosti i opuštanja, između faze stresa i ozdravljenja, između faze aktivnog konflikta i faze riješenog konflikta, između nastajanja raka i njegovog izlječenja. Ovaj vegetativni nervni sistem je drugi najstariji nervni sistem našeg tijela. On potiče iz vremena kad je tzv. Pons (most) predstavljao otprilike "veliki mozak" naših primitivnijih predaka. Ovo je moralo biti prije 80 do 100 miliona godina, još prije nego što su postojali sisari, kada je razlikovanje između dana i noći dobilo značaj, kad je tjelesna temperatura počela da biva regulisana i kad je organizam dobio neku vrstu sata koji je pokazivao dnevno noćni ritam.

VEGETATIVNI NERVNI SISTEM; KOMPJUTERSKA CENTRALA BIOLOŠKIH RITMIČNIH DEŠAVANJA NAŠEG TIJELA Ako je naš organizam zdrav, on treperi u tzv.ritmovima i istovremeno u većim ciklusima. Ritmom nazivamo dnevno/noćni ritam ili takođe java/san ritam, ritam aktivnosti i odmora i simpatičko/parasimpatički (vagusni) ritam.

68

Ovaj dan/noć ritam se poklapa kod ljudi i životinja sa ritmom aktivnosti i odmora, pri čemu neke životinjske vrste ("noćne grabljivice") imaju fazu aktivnosti noću, a fazu odmora danju. Ovaj ritam, kojeg takođe nazivamo vegetativni, je centralni sastavni dio našeg čitavog organizma, odnosno našeg čitavog života. Funkcije svih naših organa su koordinisane od strane ovog vegetativnog ritma. Dio nervnog sistema odgovoran za ovu koordinaciju zove se vegetativni nervni sistem. Njegova aktivnost se vrlo često poredi sa završecima konjskih uzda između kojih se naš organizam ponaša slično konju. Povlačenje jednog kraja uzda, simpatikusa, vodi u aktivnost i napetost, dok povlačenje drugog kraja, parasimpatikusa, vodi u pravcu odmora i mirovanja. Kako je vagus glavni nerv čitavog dijela parasimpatičkog nervnog sistema, mi inervaciju odmora nazivamo vagotonija. Svaka od ove dvije inervacije, simpatička i vagusna, ima svoju vlastitu "telegrafsku mrežu", kako ćemo to vidjeti na slijedećim šemama inervacije. U okvirima ove knjige, za nas je veoma važno razumijevanje ovih "nervnih uzda" našeg organizma, jer one upravljaju svakom ćelijom našeg tijela. Čini se da je parasimpatičkoj telegrafskoj mreži dovoljna jedna "linija". Ganglioni, koji predstavljaju kompetentne stanice, protežu se nadole od vrata do karlice. Za simpatičku telegrafsku mrežu čini se da postoje dvije "linije". Grubo rečeno, jedna od njih se proteže paralelno sa parasimpatičkim "telegrafskim vodovima", međutim kontinuirano prima impulse od "glavnog voda", odnosno kičmene moždine, dok druga linija predstavlja nervno hormonalni "telegrafski vod": 1. Talamus - Hipofiza - Tireoidea 2. Talamus -Hipofiza - ćelije ostrvaca pankreasa (α i β) 3. Talamus - Hipofiza - kora nadbubrega

PARASIMPATIKOTONIJA = VAGOTONIJA I SIMPATIKOTONIJA U staroj školskoj medicini mi nismo mogli mnogo da napravimo sa izrazima simpatikotonija i vagotonija. Cjelinu smo zvali vegetativni nervni sistem, a kad neko nije mogao da spava, bio nervozan ili stalno umoran, onda smo govorili o "vegetativnoj distoniji". Za nas u Novoj medicini simpatikotonija i vagotonija postale su centralni pojmovi od vremena kad znamo da se svi osmišljeni biološki naročiti programi, ukoliko je došlo do rješenja biološkog konflikta, odigravaju u ovom dvofaznom ritmu. Dragi čitaoce, o ovom se možete dobro informisati u poglavlju o drugom biološkom prirodnom zakonu. Međutim, ovaj vegetativni ritam, kako su ranije nazivane obe "uzde", kojim majka priroda upravlja svakim individuumom, nije samo karakteristika SBS-a , nego je i tzv. normotonija dvofazna. Sa izuzetkom kod nekih životinjskih vrsta, tzv. "noćnih grabljivaca", dnevna faza odgovara simpatikotonoj stres-fazi (ljeti počinje oko 3 sata ujutro, a zimi oko 5 ujutro), dok noćna faza odgovara vagotonoj fazi odmora, mirovanja. Kinezi ove faze zovu Yin i Yang, pri čemu Yin stoji za ženski pasivan princip, dok Yang predstavlja muško i aktivno. U istom smislu se ženski princip može povezati sa vagotonijom, a muški princip sa simpatikotonijom. U većini religija su poznati ovakvi dualizmi. Svakako da tu o ovom nikad nije bilo govora u naučnom biološkom smislu. Jer sva poređenja ne bi bila primjerena. U skoro svim kulturama, noć simbolise tminu, hladnoću, smrt, dok se za dan vezuju život, toplina i svjetlost. Međutim, 69

u prirodi je noću odmor, mir, vagotonija, a danju stres i konflikti, ako se izuzmu, kao što rekoh, "noćne grabljivice" koje imaju obrnut ritam u odnosu na svoj "plijen". I ovdje je priroda dosljedna u svojoj logici, jer životinje "plijen" nalaze se u pcl-fazi (kod SBS-a) i mogu da zaspu tek oko 3 ili 4 sata ujutro, kad sviće, da ne bi bile iznenađene i napadnute u dubokom snu od "noćnih grabljivaca". Za ovo kolebanje u biologiji želimo da uvedemo jedan novi pojam: biološki talasni ritam. Normotonija, kao i dvofaznost SBS-a, predstavlja način igre ovog biološkog talasnog ritma. Po mom mišljenju, ovaj biološki talasni ritam predstavlja pramotor života uopšte. Ako preskočimo prvi najstariji dio postanja, od majke prirode do prve haploidne ćelije, onda možemo da kažemo da je ovoj prvoj haploidnoj ćeliji bila potrebna simpatikotonija po šemi starog dijela CNS-a, da bi se u svojoj unutrašnjosti udvostručila i postala diploidna ćelija, koju u biologiji uvijek pogrešno smatramo prvom ćelijom (pogledaj poglavlje o biogenetskim osnovama). Pod ovom prvom haploidnom ćelijom ne podrazumijevaju se jajna ćelija i spermijum koji se ujedinjuju u oplođenu diploidnu ćeliju. Unutar velikog biološkog talasnog ritma ćelijskog razmnožavanja po šemi starog dijela CNSa, sa simpatikotonijom protiču "mali biološki valovi", jer svako "unutarnje razmnožavanje ćelija" na četvorostrukom hromozomskom matriksu kao simpatikotona faza, praćeno je jednim dijeljenjem ćelije ili dijeljenjem duplog hromozomskog matriksa, kao vagotona faza. "Veliki biološki val", npr. u trudnoći krajem trećeg mjeseca, kad već postoji vagotono dijeljenje ćelija ploda po šemi starog dijela CNS-a , od sada, kao sa konfliktolizom, uspostavlja drugu vagotonu fazu "biološkog vala", sa množenjem ćelija po šemi velikog mozga. O ovim stvarima zainteresovani čitalac može da pročita u poglavlju o biogenetskim osnovama. Ovdje mi je prvenstveno stalo do tog da pokažem da u prirodi sve praktično protiče u ovoj formi talasa, odnosno u "biološkom talasnom ritmu", koji je pramotor života. Biološkom talasnom ritmu, godišnjem talasnom ritmu , mjesečnom talasnom ritmu i dnevnom talasnom ritmu se priključuju mali imanentni talasni ritmovi, koji povezuju najrazličitije dijelove prirode. Mi ljudi se smatramo veoma pametnim zbog činjenice da možemo pomoću radio-talasa međusobno da komuniciramo na čitavoj zemaljskoj kugli. Ali je već odavno poznato da takođe dva mozga mogu međusobno da komuniciraju na daljinu bez ikakvog pomoćnog tehničkog sredstva. I zna se da čovjek i životinja mogu da razmjene talase ne samo između pripadnika njihove vlastite vrste, nego i sa pripadnicima drugih rasa i vrsta. U principu je čitava priroda, uključujući i biljni svijet, jedna ogromna šuma nosača prijemnika i predajnika. Sve individue odašilju i primaju BIOLOŠKI TALASNI RITAM. Ako posmatramo tzv. vegetativnu inervaciju čovjeka, primjećujemo da: - simpatikotona inervacija protiče kroz bočni simpatički lanac, nasuprot ovome - parasimpatička inervacija teče uglavnom kroz Nervus Vagus, deseti kranijalni nerv. Obe inervacije, još u toku evolucije, bivaju pomjerene, i to izvan kičmene moždine, još onda kad je u evoluciji došlo do tako značajnog prekidanja prstenaste strukture kod naših

70

"predaka". Poprečno-prugasta muskulatura i pločasti epitel kože i sluzokože, koji su u toku evolutivnog razvoja useljeni u dio izlaznog crijeva, prekidom prvobitnog prstena sad gube inervaciju. Od petog lumbalnog segmenta sad je kompletna simpatička i parasimpatička inervacija za urasle (useljene) segmente morala biti nanovo uspostavljena preko kičmene moždine. Zbog toga su kod paraplegije ovi dijelovi (urinarni i analni sfinkteri, muskulatura grlića materice, muskulatura vagine, kao i muskulatura bešike i ampule rektuma, uključujući pripadajuće sluznice sa senzibilnim pločastim epitelom) oduzeti, dok kompletan želučano-crijevni sistem ostaje simpatički i parasimpatički opskrbljen preko bočnih simpatičkih lanaca i vagusa. Jer njihova inervacija ne ide preko kičmene moždine. Kod simpatikotonije i parasimpatikotonije (= vagotonije) mora se dobro razlikovati sljedeće: simpatikotonija Organi pod upravom starog dijela CNS-a

vagotonija Organi pod upravom starog dijela CNS-a Pojačane aktivnost npr: peristaltika Mir, smanjena aktivnost želucano- crijevnog sekrecija resorpcija trakta i njemu pripadajućih organa uzimanje hrane i probava spavanje. Organi pod upravom velikog mozga Organi pod upravom velikog mozga Pojačan stres, borba za opstanak, organizam u Odmor nakon vrhunskih učinaka, oporavak i regeneracija svih organa pod upravom velikog punoj budnosti. Svi organi pod upravom mozga putem spavanja i mirovanja. Samo ono velikog mozga imaju pojačanu razmjenu najneophodnije (sluh, njuh) je uključeno da bi materija, stalno su u pripravnosti za alarm. moglo da prijavi eventualno prikradanje Organizam je u pogledu svoje okoline nekog neprijatelja. sposoban za vrhunske učinke. Iako su simpatikotonija i parasimpatikotonija ostale iste od najranijih stadijuma razvoja do danas, ipak su, revolucijom velikog mozga u istoriji razvoja, njihove zadaće za stari dio CNSa i organe kojima on upravlja potpuno različite od zadataka za veliki mozak i organe kojima on upravlja. Ovi vrlo važni odnosi su mnogima vrlo teški za razumijevanje, ali upravo oni su ti koji su dali ključ za spoznaje Nove medicine. Ove spoznaje bi morale da učine kraj polipragmatičnom medikamentoznom prčkanju školske ili državne medicine. Pri tom, upotreba stvarno važnih medikamenata u ozbiljnom slučaju, u rukama iskusnog ljekara je ono čega i mi ne treba da se odreknemo. Upitamo li većinu ovih poletnih ljekara, koji odmah na stvar kreću medikamentozno: "Na šta, molim vas lijepo, vaš medikament treba da djeluje, na simpatikus ili parasimpatikus, na koji dio mozga?", onda oni nemaju šta da odgovore, jer, kako su bezbrojne ankete pokazale, oni sami nikad ne uzimaju medikamente.

71

Šema parasimpatičkog nervnog sistema

72

Šema simpatičkog nervnog sistema

Upravo je simpatička "telegrafska mreža" kod ljudi i viših životinja obrazovana do perfekcije, jer u slučaju neophodnog bijega, odbrane ili napada prenos nervno-simpatičkih informacija mora momentalno da funkcioniše. Svako, i najmanje odugovlačenje imalo bi eventualno za posljedicu smrt individuuma. Nasuprot ovome, faza odmora i opuštanja poslije bitke može bez problema da traje nešto duže. U našem organizmu postoje organi i organski sistemi koji prevashodno služe odmaranju i skupljanju snage, proizvodnji potrošene energije, organizaciji dopremanja svježih snaga "na 73

front". Tu npr. spada želucano-crijevni trakt. Iako se ovaj sistem prvobitno protezao od usta do čmara, u toku evolucije on biva djelimično prekriven ektodermom usne duplje i medice, tako da se danas pruža još samo od kraja dvanaestopalačnog crijeva do 12 cm iznad čmara. Svakako da je i u ovim ektodermom zaraslim područjima u dubokim slojevima još uvijek prisutan stari adeno-epitel crijeva. Na pojedinačnim organima su obe inervacije zastupljene istovremeno. Npr. na želucu, s jedne strane, simpatička inervacija na maloj kurvaturi i bulbusu duodenuma, tamo gdje takođe nalazimo pločasti epitel, koja može da dovede do raka želuca i, istovremeno, parasimpatička inervacija koja uzrokuje mirnu probavnu peristaltiku. Slično je i kod jetre, probavnih puteva i većine drugih organa. Da li postoje pojedini organi ili grupe organa, koji su inervisani od jedne strane i ne mogu da budu zakočeni drugom, ne možemo još sasvim tačno da tvrdimo. Međutim, za naša posmatranja je puno važnije da poznajemo različite funkcije ove dvije vrste inervacije. Ako npr. jedan pacijent, koji je imao dobar apetit i bio u vagotoniji, odjednom više ne može da jede i prilikom jela dobija nagon na povraćanje, a jednjak osjeća ko zavezan, onda on i nije više u vagotoniji, nego ponovo u simpatikotoniji. U 9 od 10 slučajeva on je zadobio konflikt straha i panike. Često se, već po tom koji organ reaguje, može naslutiti po čemu je udario konflikt straha i panike. Ili, ako jedan pacijent, koji je prije imao ruke hladne kao led, nije mogao da spava i bio bez apetita i stalno morao da misli na svoj konflikt, najednom ima tople ruke, dobro jede i spava i osjeća se umorno i iznemoglo, onda ponovo znamo da je vegetativni nervni sistem prebacio na vagotoniju i da pacijent nije više u simpatikotoniji. Obe ove pojave za dobrog ljekara imaju terapeutske konsekvence. U prvom slučaju, on zna da mora što je moguće prije da pokuša da riješi konflikt pacijenta. U drugom slučaju, on zna da mora da vodi računa o komplikacijama faze ozdravljenja. U svakom slučaju je stanje vegetativne inervacije od odlučujućeg značaja, o čemu nema ni jednog slova na današnjim bolesničkim listama. I kako ovom do sad nije pridavan nikakav dijagnostički značaj, tako nisu razvijene ni metode pregleda koje bi mjerile razliku u ponašanju ovog dijela nervnog sistema. Mi ćemo u poglavlju o leukemiji vidjeti da se brojem eritrocita po kubnom milimetru i hematokritom može odrediti relacija eritrocitni volumen/ krvna plazma, ali ovim se ne može izmjeriti kolika je ukupna vrijednost eritrocita. Jer ako pacijent za vrijeme leukemične (vagotone) faze ima jednu vrijednost od "samo" 2 miliona po kubnom milimetru i hematokrit 17%, onda bi to za normalne odnose bilo loše. Međutim, ako se uzme u obzir da pacijent u vagotoniji ima dvostruko do trostruko veći volumen krvi u svojoj cirkulaciji, onda je ovo praktično normalno. Naravno da su svi pacijenti u vagotoniji umorni i iznemogli. Ako je leukemični pacijent umoran, onda se to odmah pripisuje njegovoj anemiji. Upravo činjenica da vagotonija nije nikad viđena u drugom svjetlu i prepoznata kao faza ozdravljenja, nego je uvijek gledana isključivo kao bolest, dovela je do potpuno besmislenih rezultata. Slično važi za većinu vegetativnih simptoma. Ranije je povišena temperatura vazila kao nešto normalno kod većine infektivnih bolesti. Danas to mora biti suzbijano antibioticima. U stvari je ona jedan moždani simptom ozdravljenja, znak moždanog edema i njena pojava nema nikakve veze sa "produktima bakterijskog metabolizma", kako to sebi predstavljaju zagovarači simptomatske medicine.

74

Ako je vegetativni nervni sistem tako odlučujuće važan za svaku bolest, odnosno SBS, i ako naša današnja medicina ovu diskrepancu između simpatikotonije i vagotonije još uvijek nije uzela u obzir, onda je svima jasno na kojem nivou je do sada ova medicina radila. Između napetosti i odmora, dana i noći, aktivnosti konflikta i faze ozdravljenja, vegetativni ritam u stvari ima još širu dimenziju. On se pridružuje većim ritmičnim kružnim tokovima, kao što su mjesečev ciklus, ciklus godišnjih doba, ciklus života. Uz to, svi ovi veliki ritmovi podliježu promjenama pod uticajem planeta i velikih zvijezda, na čelu sa Suncem. Ljudi su oduvijek jutro predstavljali kao novorodence, isto važi za proljeće. Nasuprot ovom su veče i noć, kao i jesen i zima uvijek povezivani sa krajem života. Između ova dva pola leži vrhunac života, stvaralačka snaga, potomstvo, sav tzv. uspjeh čovjekov. Ako prenesemo sliku ovog, po svojoj suštini vegetativnog ritma na inervacione odnose kod "oboljenja raka", onda je faza aktivnog konflikta i simpatikotonije u stvari faza ogromne potencirane snage kojom biva koncentrisano tretiran jedan problem. Organizam povlači sve registre i čini da sve teče na povećanom broju obrtaja, da bi sa svom raspoloživom snagom riješio problem. Ako to na isti način čini komandant jedne strane na bojnom polju, vodeći sve svoje snage protiv neprijatelja, onda to svi smatraju pametnim i mudrim. Kad nas vlastiti organizam čini to isto, onda mi "čarobnjački učenici" to proglašavamo bolesnim. Da mi noću moramo da se odmorimo od aktivnosti i stresa i da životinje spavaju do proljeća zimski san - to takođe smatramo normalnim. Ali da nas vlastiti organizam, pošto se mjesecima borio s konfliktom i iscrpio svoje snage, nakon rješenja konflikta takođe treba mjesece odmora i mira, to niko ne može da razumije, to važi za bolesno. U suštini je naš rak "samo" jedan neophodni, razvučeni vegegetativni ritam sa punim smislom. Ovakve mustre nam priroda liferuje svuda naokolo. Model vegetativnog ritma je jedan prirodni princip.

Otkriće Hamerovih žarišta - istorijski preokret Otkad postoji CT, nalaz nakupina glije na CT-u mozga, koja se inače dobro boji kontrastnim sredstvom, predstavljao je povod za postavljanje dijagnoze - tumora mozga. Još 1982 , odnosno godinu dana nakon otkrića Nove medicine, pošlo mi je za rukom da prospektivno pronađem Hamerovo žarište ogromnih razmjera kod jednog pacijenta sa konfliktom revira u fazi rješenja. Od tada sam znao da tumori mozga ne postoje, nego da bi ovi fenomeni morali imati veze sa fazom ozdravljenja jednog biološkog konfliktnog dešavanja. Izraz Hamerova žarišta (HH) inače potiče od mojih protivnika, koji su tvorevine koje sam pronašao posperdno nazivali "čudna Hamerova žarišta". Pažljivo posmatrajući ove formacije, uskoro sam naučio da ih prepoznajem još u momentima njihovog prividnog nastajanja, od početka faze ozdravljenja. Kako sam ubrzo nakon toga pronašao zakon dvofaznosti, naravno da sam znao da je svakom ovakvom procesu, odnosno fazi ozdravljenja prethodila jedna faza sa aktivnim konfliktom.

75

Nesreća za mnoge pacijente je bila u tome da Hamerova žarišta, u fazi ozdravljenja, bivaju reparirana nakupljanjem ćelija glije (vezivno tkivo). Ovo uključuje povećanu rigidnost tkiva, međutim ostaje bez tegoba sve dok organizam ne oboli na istom mjestu od istog konflikta. Pojavile su se enormne teškoće: 1. Kod raka (na ovu bolest bio sam tada koncentrisan, vjerujući da sam otkrio mehanizme njegovog nastanka), nije bilo uobičajeno da se radi CT-mozga ukoliko ne postoji osnovana sumnja na metastaze u mozgu. Uostalom, ovo se do danas nije promijenilo. Tako je u pojedinačnim slučajevima uputiti nekog na CT-mozga bilo izuzetno teško. S druge strane CT- snimci su ranije bili relativno skuplji, pa je čovjek bio srećan kad je uopšte mogao da dobije jednu jedinu seriju CT-snimaka mozga. 2. Ja sam najprije tragao za topografijom Hamerovih žarišta u mozgu, što se pokazalo kao veoma teško, jer ako se na mozgu nešto i vidi, onda u pitanju može da bude i jedan stari, završeni proces, koji sa aktuelnim konfliktnim dešavanjem kod pacijenta nema veze. Osim ovoga, nisam znao da li je pacijent imao još karcinoma koji do tada nisu bili dijagnostikovani, što je opet dolazilo u obzir kod sasvim svježih procesa, odnosno sasvim aktuelnih bioloških konflikata. 3. Nalazio sam konflikte sa sličnim sadržajem, koji su se preklapali, a za koje danas znam da imaju jedno jedino Hamerovo žarište koje obuhvata više releja. Ovo znači da je pacijent obolio od jednog ili više konflikata sa različitim aspektima, koji su udarili u istoj sekundi DHS-a i svi bili obuhvaćeni jednim Hamerovim žarištem. Pored ovoga, bilo je pacijenata koji su imali više Hamerovih žarišta na sasvim različitim mjestima u mozgu. Sva ova žarišta imala su nešto zajedničko. Ako je pacijent inače pokazivao sve simptome pcl-faze riješenog konflikta, ona su morala predstavljati fazu ozdravljenja. 4. Pored svih ovih Hamerovih žarišta u fazi ozdravljenja, u mozgu bi morala da postoji neka formacija, koju bi čovijek nekim aparatom mogao da učini vidljivom, a koja bi odgovarala konfliktu u aktivnoj fazi. Onda sam ponekad viđao takve koncentrične krugove poput mete i kad bih ovo spomenuo radiolozima oni bi, smješeći se, uvijek rekli da su u pitanju okrugli artefakti aparata. Zatim je tu bilo polukružnih struktura, kako onih ograničenih Falx-om, tako i onih koji su izgledali ograničeni lateralnim rubom slike. 5. Saradnja sa radiolozima je bila ravna nuli. Niz njih su imali aparat za zračenje i radili tzv. radioterapiju i nisu sebi mogli da priušte da moje rezultate uopšte uzmu za moguće. Uostalom, oni su mi bez uvijanja govorili da bi im klinike otkazale saradnju u istom momentu kad bi Hamerovu teoriju uzeli za moguću. Mnogi od njih tada još nisu ni imali CT-aparate, a CT mozga je rađen isključivo u cilju otkrivanja "tumora mozga" i "metastaza". 6. Kako nisam imao vlastiti CT-aparat, nisam bio u mogućnosti da izvedem sistematska istraživanja ili da ponovim istraživanja pod jednim drugim uglom presjeka. Mogao sam da dobijem samo ono "što je palo sa stola naših gospodara", a to nije bilo mnogo. Često se dešavalo da pacijenti nisu mogli sa sobom da ponesu svoje CT-snimke. Od pismenih nalaza bilo je tako malo koristi. 7. Smatrao sam da Hamerova žarišta koja sam prepoznavao pripadaju fazi ozdravljenja. Shodno ovom, postulirao sam da bi ona morala da postoje još u fazi aktivnosti konflikta. Ali ovo od radiologa nije bilo akceptirano i ponavljano sam slušao: "Gospodine Hamer, mi ovdje ne vidimo ništa. 8. Vidao sam mnoga Hamerova žarišta, npr. u motornom, senzoričnom i postsenzoričnom centru, ali pri tom nisam mogao da sebi predstavim rak na organu, jer su ona jednostavno pripadala ekvivalentima raka. Međutim, ja sa ovim bolestima

76

uopšte nisam računao, jer sam krenuo da istražujem rak. I zbog toga mi se često dešavalo da pronađem puno više žarišta nego što sam tražio, a u slučajevima gdje je pacijent imao aktivnost samo jednog konflikta, nije se moglo naći ništa. Često se dešavalo da je pacijent imao jedan ogroman tumor, a na CT-u mozga se nije vidjelo "ništa". Drugi su imali jedan mali tumor, koji je bio u fazi ozdravljenja i u mozgu se moglo naći jedno razvučeno Hamerovo žarište. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da pođem putem svakog istraživača prirodnih nauka i kao čestiti zanatlija, sa 99% transpiracije i 1% inspiracije, da upoređujem sve dostupne CTsnimke mozga, zajedno s organskim nalazima, sa drugim CT-snimcima mozga i njima odgovarajućim ili prividno odgovarajućim organskim nalazima. Na početku je postojala još jedna dodatna teškoća, jer nisam razlikovao dešnjake i ljevake. Naknadno sam shvatio da bi još češće zapadao u zablude da uvijek nisam polazio od organa. Od organa ka mozgu ili od mozga ka organu je korelacija uvijek jasna. Kategorije dešnjakljevak su od važnosti samo za korelaciju psiha - mozak i mozak - psiha. Na primjer: hemeroide će dobiti ili žena dešnjakinja sa konfliktom identiteta u fazi ozdravljenja ili muškarac lijevak sa konfliktom sekiracije za revir, takođe u fazi ozdravljenja. Dakle, vidim li na lijevoj strani velikog mozga, na određenom mjestu lijevog temporalnog režnja Hamerovo žarište sa edemom, onda pacijent mora uvijek imati hemeroidni ulkus, odnosno ulkus pločastog epitela sluznice rektuma u fazi ozdravljenja. I obrnuto, ako pacijent ima ulkus sluznice rektuma u fazi ozdravljenja, odnosno hemeroide, onda on u mozgu stalno ima Hamerovo žarište u fazi ozdravljenja na ovom mjestu u lijevom temporalnom režnju. Tek nakon stotine pregledanih CT snimaka mozga, pošlo mi je za rukom da naučim da razlikujem ekvivalent raka od raka, a nakon hiljade da utvrdim tačnu lokalizaciju, odnosno korelativnu topografiju prema organu. Uz ovo, mora da se naglasi da je za mnoge tjelesne funkcije, kao npr. senzibilitet periosta, koji prekriva nas kompletan koštani sistem, postojao samo mali bijeli flek na geografskoj karti mozga i organa, jer je periost mogao da se pregleda veoma loše ili nikako. O senzibilitetu periosta ne piše ni u jednom udžbeniku.

TAKOZVANI PRSTENASTI ARTEFAKTI NA CT-u MOZGA KOJE SU NEURORADIOLOZI SKORO DVIJE DECENIJE POGREŠNO TUMAČILI Ostala je svađa oko tzv. "prstenastih artefakta", koji u stvari postoje i koje sam ja tada viđao otprilike kod svakog stotog pacijenta i smatrao ih Hamerovim žarištima konfiguracije mete u fazi aktivnosti konflikta. Lazni "prstenasti artefakti", koji su od mene, kao i od vrlo rijetkih pojedinaca, bili žestoko osporavani i reklamirani kao Hamerova žarišta sa konfiguracijom mete, za radiologe su i dalje bili artefakti, odnosno vjestački produkti aparata, a ne fakti. Godinama je pokušavano da se ovi fenomeni jednostavno gurnu u stranu. Konačno sam dobio ideju za koju mi je dobro došao moj 12-semestralni studij fizike. Javio sam se šefu pogona za kompjutersku tomografiju u fabrici Simens, gospodinu Feindoru. U toku prijatnog razgovora, za koji sam ga zamolio, predlozio sam mu da nas dvojica zajednički ustanovimo kriterijume koji bi morali biti ispunjeni kod prstenastih artefakta i kad sigurno ne bi smjelo da se radi o prstenastom artefaktu. Gospodin Feindor je inženjer i mi nismo imali nikakvih problema da ustanovimo uslove koji u ovom ili onom slučaju moraju 77

biti ili ne bi smjeli biti ispunjeni. To je bilo 18. 05. 90. Konačni protokol je potpisan 22. 05. 90. Od tada je među neuroradiolozima izbila opšta panika. To smo odmah osjetili, planirajući da u drugoj polovini godine izvedemo niz testova kod Simensa. DOKUMENT FIRME SIMENS: Erlangen, 22.12.89. Takozvane diskutabilne prstenaste strukture/artefakti u CT-u mozga Potpisnici su izradili slijedećih sedam isključivih kriterija, čije zadovoljenje isključuje postojanje prstenastog artefakta: Na osnovu prethodnog, postojanje prstenastog artefakta ne dolazi u obzir: • • • • • • •

Ako je u NMR vidljiva jasna slična prstenasta formacija. Ako prstenovi nisu okrugli nego deformisani, gdje je očigledno u pitanju ekspanzivni proces. Ako jedna kružna formacija ima očigledne nakupine glije. Ako artefakti ili prstenovi ne leže u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije mete") Ako istovremeno postoji više krugova, jedan pored drugog, u tom slučaju može najviše jedna prstenasta formacija da predstavlja prstenasti artefakt. Ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", odnosno ako se na kontrolnim CT-snimcima nalaze na istom mjestu, a i njihov izgled je promijenjen. Artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne strukture oko rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimaka bočno ili u visokoj pomjerenoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

Pečat: Akcionarsko društvo Simens Oblast medicinske tehnike Henkestr. 127 - Telefon (o91 31) 640 Postfah 3260 8520 Erlangen

78

Nacrt za daljnji zajednički protokol studije planirane na serijama CT-a dobrovoljnih pacijenata sa okruglim strukturama na CT-u mozga, koja je ometena (vidi tekst). Tiče se: tzv. prstenastih struktura, okruglih formacija, formacija izgleda mete ili Hamerovih žarišta u CT-u mozga: Fabrika Simens i gosp. dr Hamer potvrđuju slijedeće fizičko-tehničke uzajamne odnose. Potpisnici su 22.12.89. izradili devet kriterijuma, čije zadovoljenje isključuje postojanje tzv. prstenastih artefakata. Sigurno je da se ne radi o jednom prstenastom artefaktu u sljedećim slučajevima:

79

1. ako je na NMR jasno vidljiva slična prstenasta formacija 2. ako prstenovi nisu okrugli, nego deformisani, odnosno očigledno praćeni ekspanzivnim procesom 3. ako jedan krug sasvim očigledno pokazuje edematozne popratne pojave ("edematozni prstenovi") 4. ako artefakt ili prsten ne leži u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije izgleda mete") 5. ako kružna formacija pokazuje očigledne nakupine glije 6. ako postoji više krugova jedan do drugoga, najviše 1 od njih može da bude tzv."prstenasti artefakt" 7. ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", što znači ako su promjenjenog izgleda vidljive na istom mjestu na narednim kontrolnim CT-snimcima 8. ako su okrugle formacije vidljive samo na jednom dijelu CT-presjeka, a na drugima nedostaju, ne radi se o artefaktu 9. artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne formacije oko rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimka bočno ili u visokoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

80

Zamolio sam direktora, gospodina Feindora, da mi pruži priliku da na Simensovim CTaparatima provedemo niz testova, koji bi trebalo da se protegnu na oko četiri sedmice. Nakon toga bi bio sazvan skup neuroradiologa, koji bi, zajedno sa Simensom, trebalo da potvrde da predstavljeni nalazi ne mogu da budu artefakti, nego da su u pitanju pravi nalazi, odnosno fakti. Termin za ovu predviđenu konferenciju bio je uvijek nanovo odgađan, dok mi jednog dana jedan od odgovornih iz firme Simens nije u povjerenju rekao: " Gospodine Hamer, mi imamo užasne teškoće sa radiolozima." Bilo je jasno signalizirano potpuno neodobravanje. U pripremama za ovu konferenciju, mi smo uradili sve moguće sa Simensom ranije dogovorene preglede, kao npr. pomjeranje pacijenta 2 cm iz srednjeg položaja na desno, da bi se vidjelo da li konfiguracija mete ostaje na istom mjestu, što je ona stvarno i činila. Ili, 81

pokušavali smo kod istog pacijenta da uradimo kontrolu u što je moguće pravilnijim razmacima i na različitim aparatima, da bi ustanovili koji je tok imala konfiguracija mete. Takođe, jedan siguran kriterijum za pravi nalaz je bila pojava konfiguracije mete samo u određenom broju slojeva, dok je u ostalim slojevima njena pojava izostajala. Prilikom svih ovih pregleda, koji su zahtijevali mnogo vremena i truda, pronašli smo jednu potpuno zaprepačćujuću stvar. Jedan radiolog je ustvrdio da je on ove konfiguracije mete viđao na samim organima, tako da bi oni morali biti stvarno artefakti. Od ovog momenta bio je probuđen moj interes za ovakve konfiguracije mete na organima i ja sam ih pregledao sistematski. Pri tom sam pronašao da se ovakve konfiguracije mete nalaze na kompaktnim organima na kojima možemo da radimo CT (kao što su jetra, slezina, parenhim bubrega, kosti itd.), ali da su one bile vidljive uglavnom samo na početku ili eventualno ponovo kasnije postajale vidljive kod kostiju kad počne rekalcifikacija. Ispostavila se zaprepačćujuća stvar da mozak i organ međusobno korespondiraju u konfiguracijama meta i da mete na organima takođe imaju određen tok. Tako, na primjer, u jetri kod solitarnog karcinoma klasična konfiguracija mete se vidi samo u početku. Kasnije solitarni karcinom na CT-u postaje taman i ne dozvoljava da se konfiguracije mete prepoznaju. Kod prirodnog iscjeljenja pomoću TBC vidimo potpuno naznačene prstenove kalcifikacije, naročito ako nije došlo do totalne kaverne, odnosno rupe u jetri, nego ako je karcinom ostao na pola puta, tako da je tuberkuloznim iscjeljenjem okruglo žarište moglo biti samo razrjeđeno ("spuzvaste kaverne").

MOZAK GLAVE I MOZAK ORGANA Nasuprot svima poznatog mozga glave, stoje ćelije organa od kojih svaka ima ćelijsko jedro koje predstavlja mini-mozak. Svi ovi mini-mozgovi su umreženi tako da sve ćelije organizma međusobno komuniciraju preko ovih ćelijskih jedara. Sumu svih ovih mini-mozgova možemo da vidimo kao drugi mozak. To bi praktično značilo da u slučaju jednog biološkog konflikta jedan areal mozga kojeg nazivamo Hamerovo žarište stoji u korespodenciji sa jednim drugim arealom mozga organa, koji smo do sada nazivali rak, odnosno ekvivalent raku ili promjena na organu. U slučaju jednog senzoričnog podrazaja, mozak organa šalje informaciju mozgu glave, obrnuto je kod jednog motornog odgovora kad mozak glave šalje informaciju mozgu organa. Mi u stvari još ne znamo šta se u elektrofiziološkom smislu tačno odigrava u pojedinim ćelijama mozga ili organa i šta se tačno dešava u zahvaćenim relejima, ali ovo saznanje nije pretpostavka za naš klinički rad sa ovim jasnim nalazima.

HAMEROVO ŽARISTE U CA-FAZI I U PCL-FAZI Prilikom DHS-a, kompetentni centar u mozgu biva markiran, i to konfiguracijom mete. Oko centra ovog releja obrazuju se oštri koncentrični krugovi. Ova "meta" znači da je Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta.

82

Ovo mjesto nije slučajno izabrano, nego predstavlja kompjuterski relej, koji individuum u sekundi DHS-a "asocira" u skladu sa sadržajem konflikta. Od ovog Hamerovog žarišta u istoj sekundi biva obavješten i pogođen rakom korelirajući organ. Napredovanjem konflikta, napreduje i Hamerovo žarište u mozgu, što znači da biva pogođen sve veći i veći areal mozga ili da jednom pogođeni areal doživljava sve jaču i jaču promjenu. Istovremeno se na organu sve više razvija rak, što znači da tumor povećava masu pomoću mitoza (ovo kod endoderma i mezoderma pod uticajem malog mozga). Kod mezoderma, pod uticajem srži velikog mozga, tumor se povećava u smislu nekroze ili kod ektodermalnih organa tumor postaje razvučen, ulcerozan ili se radi o mnogo malih ulceracija. U mojoj prvoj džepnoj knjizi od 1984, Rak - bolest duše, Kratak spoj u mozgu, ja sam ova Hamerova žarišta u aktivnoj fazi još pogrešno označavao kao kratke spojeve, jer mi tad još nismo ništa znali o bioelektričnim procesima. Ova oznaka je danas nepodobna, jer se pod kratkim spojem podrazumijeva smetnja programa. Ovo je kod Hamerovog žarišta samo uslovno rečeno slučaj. Odnosno možemo reći da je to smetnja normalnog programa sa kojom organizam u potpunosti računa. Ali sama riječ smetnja nije primjerena, jer je riječ o jednoj vrsti naročitog programa ili programa za nuždu. Što znači, ako individuum dospije iznenada u situaciju i bude njome zatečen, stupa na snagu program za nuždu, kojeg nazivamo biološki konflikt, a koji ima za cilj da dovede organizam ponovo u jedan normalan ritam. Ovaj program se ne odnosi isključivo na jedan individuum, nego uključuje pripadnike iste vrste, familije ili roda. Primjer: Jedna majka doživi da je njeno trogodišnje dijete unesrećeno pred njenim očima. Ako je ovo za majku DHS, on izaziva biološki konflikt i to jedan sasvim određeni - konflikt brige majkadijete. Ovaj biološki konflikt ima na sva tri nivoa sasvim naročito osmišljeno značenje. Psihički - sve misli se vrte oko pitanja kako pomoći da se dijete ponovo oporavi. Na nivou mozga kod dešnjakinje na desnoj strani malog mozga lateralno vidimo Hamerovo žarište konfiguracije mete, koje nam govori da u ovom konfliktu brige majka-dijete još uvijek vlada aktivnost. Na nivou organa vidimo da tkivo mliječne žlijezde kod ove žene raste. Znači ćelije lijeve mliječne žlijezde se razmnožavaju da bi bile uključene u produkciju mlijeka. U ovom periodu se takođe sinhrono razmnožavaju i mykobakterije TBC, ako su prisutne. U prirodi, odnosno kod primitivnih naroda, jedna zdrava žena doji praktično kontinuirano dok traje generativni period života, osim u poslednjim mjesecima trudnoće. Na ovaj način majka produkuje "dojkom za dijete" puno više mlijeka nego ranije. Poslijedica bi trebalo biti da dijete, većom ponudom mlijeka, dobije šansu za brzi oporavak. Kad je dijete ponovo oporavljeno, nastupa rješenje konflikta, što znači da od sada prekomjerne ćelije mliječne žlijezde nisu više potrebne, jer dijete može da izidje na kraj sa uobičajenim količinama mlijeka. Sljedeća posljedica je da za vrijeme daljnjeg procesa dojenja nastupa tuberkuloza, tako da dijete praktično dobiva tuberkulozno mlijeko, koje mu uopšte ne šteti. Tuberkuloza uzrokuje kazeoznu nekrozu novonastalih ćelija mliječne žlijezde i tako ih razgradi. Nakon svega ostaje kaverna. I upravo cijeli ovaj proces mi nazivamo osmišljenim i planskim biološkim naročitim programom prirode koj nikako nije slučajan. Ali šta su sad ova Hamerova žarišta u mozgu ? Ako su dobro vidljiva, znači u fazi ozdravljenja, neuroradiolozi ih nazvaju tumorima mozga i metastazama u mozgu, što izaziva opštu pometnju. Kad pokazuju jak perifokalni edem i dobro se boje, bivaju proglasena za

83

tumore mozga koji se brzo šire. Ukoliko prave jako veliki edem ostaju neprimjećena, što je slučaj sa HH u srži velikog mozga. Ako leže na kori velikog mozga bivaju pogrešno proglašavani tumorima moždanih ovojnica. U osnovi riječ je uvijek o jednom te istom - u pitanju su samo različiti stadijumi razvoja jednog Hamerovog žarišta. Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta, kad ima konfiguraciju mete, do sada je uvijek pogrešno tumačeno kao artefakt. Kad bi kasnije dobilo edem i postalo tzv. tumor mozga, radiolog se ne bi trudio da ustanovi da je ovaj "tumor mozga " postojao još prije u konfiguraciji mete. Od kada smo ja i firma Simens potpisali papir, koji je dat u ovom poglavlju, diskusija oko toboznjih artefakta mogla je da se okonca. Oni su bili fakti, odnosno "mete" su značile fazu aktivnog konflikta u jednom određenom releju mozga ili u jednoj grupi releja. Tumori mozga po definiciji ne postoje, jer ćelije mozga nakon rođenja ne mogu više da se dijele, takođe ne pod uslovima koji su do sada pogrešno tumačeni kao tumor mozga. Dakle, ni u kakvim uslovima. Ono što može da se razmnožava je bezazlena glija, vezivno tkivo mozga, koja ima istu potpornu funkciju kao i vezivno tkivo našeg tijela. Niko ne može sa stopostotnom sigurnošću ontogenetski da klasifikuje gliju. Sudeci po tom kako se ponaša, postoji opravdana sumnja da je mezodermalnog porijekla. Na to ukazuje i činjenica da nakupine glije rezultiraju u mozgu stalno u pcl -fazi. S druge strane, znamo da neurofibromi nastaju i daju množenje ćelija u fazi aktivnosti konflikta. Međutim, ovo ne predstavlja kontradikciju, jer znamo da mezodermalnim organima pripadaju kako oni kojima upravljaju releji u malom mozgu, tako i oni čiji su releji u srži velikog mozga. Prvi daju razmnožavanje ćelija u ca-fazi konflikta, dok drugi daju bujanje ćelija u drugoj fazi. Stoga moramo poci od toga da gliomi imaju obe sposobnosti mezoderma.Ova svijetla zgusnuca glije Hamerovih žarišta su reparature organizma i zato predstavljaju razlog za radost, a ne za prepadanje i pogotovo ne za operaciju mozga. Pogledajmo redom kako se tako nešto odvija. Kod jednog DHS-a u mozgu biva markiran kompetentni relej i tako nastaje Hamerovo žarište sa konfiguracijom mete. Dok ovo na CCT-u primjetimo, znamo da u ovom releju teče jedan naročit program, što znači da je organizam u ovom konfliktu uhvaćen nespreman, odnosno na "pogrešnoj nozi". Ovaj naročiti program se stara da organizam izidje na kraj sa nepredviđenom situacijom. On se ne tiče isključivo jedinke nego i njene biološke grupe (rod, familija itd.). Aktivnost konflikta, odnosno konfiguracija mete traje u mozgu sve dok konflikt ne bude riješen i dok se organizam ne mogne vratiti normalitetu. Da bi to mogao postici organizam mora za to da plati cijenu, a naročiti program biva uveden jednom vrstom kratkog spoja. Ova cijena je faza ozdravljenja, odnosno reparature na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, u cilju postizanja prijašnjeg, optimalnog stanja. Tek kad je ovo postignuto na sva tri nivoa organizam može da se vrati normalitetu. Promjene u Hamerovom žarištu u vrijeme aktivnosti konflikta možemo zamisliti kao pustanje struje prevelikog napona kroz neodgovarajući vod, kojem izolacija izgori.U bioelektrici je to svakako nešto malo drukčije. Moramo sebi predstaviti da su ćelije mozga uredene u nevjerovatno komplikovanoj mreži ili resetki. Trajnom simpatikotonijom, koja je u stvari nešto planirano i dobro (ali upravo suviše od tog dobrog), dolazi do sve većeg stradanja komunikacionih vodova koji povezuju moždane nerve, na isti način kako organ tijela biva rakom povećan, smanjen ili jednostavno promijenjen. Do kraja faze aktivnosti konflikta na Hamerovom žarištu se ne događa ništa očigledno uzbuđljivo, barem što se tiče CCT-a, osim

84

da konfiguracije mete ostaju konstantne. Na snimku magnetne rezonance, npr. možemo da vidimo da postoji razlika između Hamerovog žarišta i okoline, ali ona uopšte ne izgleda dramatično. Stvarnost je ipak drukčija i štetu možemo da procijenimo tek kad je nastupila konfliktoliza. Tek u pcl-fazi imamo pregled u kojoj mjeri su nastupila oštećenja i promjene. Jer tačno u ovoj fazi počinje reparatura oštećenja napravljenih ovim naročitim programom, bilo da se radi o organu ili moždanom releju. Na sva tri nivoa se u našem organizmu nakon DHS-a dešava sljedeće: psihički: 1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza): Trajna simpatikotonija, odnosno maksimalni stres. Pacijent razmišlja danonoćno o konfliktu i pokušava da ga riješi. On uglavnom ne spava, a i ako to čini, onda uglavnom spava u prvoj polovini noći, i to sa prekidima. On mršavi i nema apetit. 2. faza riješenog konflikta (pcl-faza): Dolazi do smirenja. Psiha mora da se odmori. Pacijent se osjeća mlitavo i umorno, ali s druge strane kao izbavljen. Ima dobar apetit, tijelo mu je toplo, česta temperatura, česta glavobolja. Pacijenti spavaju dobro, ali najčešće tek nakon 3 sata ujutro. Ovaj mehanizam je od prirode tako nastimovan da individue u vagotoniji zaspivaju tek kad svanjiva, da ih potencijalna opasnost (npr. grabljivice) ne bi iznenadila na spavanju. Svi pacijenti spavaju veoma puno i rado preko dana. cerebralno: 1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza): Konfiguracija mete u Hamerovom žarištu (vidi tabelu), što znači da ovdje teče jedan naročit program. 2. faza riješenog konflikta: Hamerovo žarište biva reparirano obrazovanjem edema U ovom području dolazi do nakupljanja glije. Ovim u sirem smislu biva uspostavljeno prijašnje stanje, što je od važnosti za dalje konflikte, ali cijena tog je da je novonastalo tkivo manje elastično od prethodnog. (Komplikacije koje mogu nastati uslijed moždanog edema opisane su u poglavlju o terapiji.) organski: 1. faza aktivnosti konflikta: U skladu sa tabelom i semom ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata, u ovoj fazi nastaje množenje ćelija, koje ima sasvim određeni biološki smisao, ili ćelijska nekroza odnosno nestajanje ćelija (rupa) koje biološki takođe ima određen smisao. Ovaj smisao se sastoji u tome da ove sasvim naročite iznenađujuće situacije, koje mi nazivamo biološkim konfliktima, mogu da budu riješene pomoću organskih promjena do kojih dolazi. Na osnovu biološkog smisla npr. koronarni ulkus se stara o tome da u fazi aktivnog konflikta koronarne arterije budu raširene, pri čemu kroz njih može da protekne više krvi, čime je obezbjeđena snaga i izdržljivost individuuma. Npr. množenje ćelija mliječne žlijezde sluzi obezbjedivanju veće ponude mlijeka da bi

85

se ubrzao oporavak unesrećenog djeteta. Istovremeno, kod bolesti kojima upravlja stari dio CNS-a sinhrono dolazi do razmnožavanja mykobakterija. 2. faza rješenog konflikta: Dolazi do reparatura tumorske mase razgradnjom pomoću mikroba ili tumorske nekroze izgradnjom pomoću mikroba (vidi semu ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata). Kao znak ozdravljenja, kako na mozgu tako i na organu nalazimo edem. Kod organa koji su pod upravom starog dijela CNS-a, na kraju faze ozdravljenja dolazi do razmnožavanja parenhima koji je prethodno reduciran kavernom , upravo za onoliko koliko je iznosio defekt tkivne mase. Što znači da npr. na kraju tuberkuloze jetre, kojoj je prethodio rak jetre, jetra je velika isto toliko kolika je bila na početku prije bolesti, odnosno ima upravo onoliko ćelija koliko je imala ranije (Prometejev fenomen). Slijedi niz šema mozga i tipičnih Hamerovih žarišta u različitim fazama razvoja koje imaju za cilj da potkrijepe moja izlaganja.

HISTOLOGIJA HAMEROVIH ŽARIŠTA Naš ljudski mozak, što ujedno važi i za životinje, sastoji se 10% od moždanih ćelija (nervnih ćelija) i 90% od glija ćelija, tzv. moždano vezivno tkivo. Naucnici se još uvijek prepiru po pitanju porijekla i funkcije glije. Zbog toga ni ja necu da budem pametniji od papa na ovom području. Nije sporno da se glija sastoji iz: 1. makro-glija (velika glija) 2. mikro-glija (mala glija) Najnovije pretpostavke govore da je mikro-glija obrazovana od koštane srži i jako srodna monocitima, ako ne i identična s njima. U svakom slučaju, ona pripada mezodermu. Ranije se polazilo od pretpostavke da ona potiče od pia mater , moždane ovojnice koja direktno naljeze na mozak, pa je i u ovom slučaju mikro-glija mezodermalnog porjekla. Makro-glija se sastoji iz astrocita i oligodendrocita. Astrociti pretežno obrazuju ožiljke na mozgu, dok oligodendrociti imaju unekoliko funkciju tzv. Svanove ovojnice, odnosno oni obavijaju i izoluju nervne ćelije. Ove funkcije nije tako lako razlikovati kako se to teoretski čini. Mi ćemo o tom još podrobnije govoriti. Ono što je interesantno je da makro-glija i mikro-glija usko međusobno saraduju, pri čemu je mikro-glija pokretljiva (svakako na početku) dok makro-glija izrasta vezana na jednom mjestu. Iz ovog razloga postoje naučnici koji smatraju da je kompletna glija mezodermalnog porijekla, dok većina vidi porijeklo makro-glije u ektodermu, odnosno u neuralnoj brazdi. Prvo mora jasno da se konstatuje da mozak i nervne ćelije nakon rođenja nisu više u stanju da se dijele i razmnožavaju. Stoga moždani tumori u smislu karcinoma već po definiciji ne postoje. Jedino što ovdje može da se razmnožava je glija. Praktično se može govoriti samo o ožiljcima vezivnog tkiva na mozgu ili o glija keloidima. Ali, takođe, ovakva verzija, koju ja do danas držim za najbolju, odgovara čitavoj stvari samo upola, jer u mozgu postoje složene vrste ožiljaka i svih njihovih kombinacija. Uprkos ovom, svi su Hamerova žarišta.

86

Ja sam postavio pitanje čuvenom neurohistopatologu kako on sebi predstavlja dešavanja koja dovode do Hamerovog žarišta. On je to objasnio na sljedeći način. Kod alteracije jednog područja mozga, odnosno kod moždanog tumora, kako se on izražava, došlo bi iz nekog razloga do izukrštanog oblaganja nervnih ćelija mozga, kako Francuzi kažu croisance perineuronale. Ako se pojedine moždane nervne ćelije predstave kao baterije onda bi na neki način došlo do toga da veliki dio takvih baterija iscuri i da mora biti izolovan od strane glije. Ovo bismo takođe mogli predstaviti kao veliko rešetkasto postrojenje, čiji su međuprostori ispunjeni čvrstim materijalom kao što je pijesak, staklo ili nešto slično. Ova "čvršća" konzistencija, koju mi obično nazivamo "hiperdenznim žarištima" (žarišta pojačane gustine), sastoji se od nakupina glije. Ovakvo jedno hiperdenzno žarište je obično bolje snabdjeveno krvlju, kao i naši ožiljci, naročito keloidi. Stoga se ova žarišta dobro natapaju kontrastnim sredstvom, što je uvijek slučaj tamo gde u jedinici vremena protekne veća količina krvi zasićene kontrastnim sredstvom. Pa, dragi čitaoce, vjerovatno ćeš odmah postaviti pitanje: "Da li je stvarno moguće da je u principu stvar ista kad su u pitanju hiperdenzna i hipodenzna žarišta, kod moždanog udara, krvarenja u mozgu, moždanih cisti, moždanih tumora, meningeoma i mnogih drugih nejasnih tumefakcija mozga svih vrsta?" Odgovor: "Da, sa veoma rijetkim izuzecima." Naravno da postoje relativno rijetki subduralni i epiduralni hematomi kod padova (krvarenje između dura mater i arahnoidea , odnosno između lobanje i tvrđe moždane ovojnice), naravno da postoje meningitisi (zapaljenja mekih moždanih ovojnica) i encefalitisi, npr. kod povrijeda ili operacija i naravno da ponekad postoje masivna krvarenja u mozgu. Ali, izuzmajući ove rijetke slučajeve, koji čine svega 1%, sve ostale promjene na mozgu su Hamerova žarišta, kako rekoh u različitim stadijumima toka i za vrijeme ili nakon različitog trajanja konflikata.

TAKOZVANI "TUMOR MOZGA" (U STVARNOSTI HAMEROVO ŽARISTE) U čitavom svijetu operacijama biva izvadeno na hiljade bezazlenih Hamerovih žarišta iz mozga, samo zbog činjenice da imaju gušću konzistenciju i pojačanu prijemćivost za kontrastno sredstvo. Ovo oboje pociva na istom fenomenu koji se ocituje u tome da vezivno tkivo mozga - glija, razmnožavajući se, urasta u promijenjeni areal Hamerovog žarišta, čime reparira električnu "izolaciju", pojačavajući je. Beskrajno mnogo ljudi, koji su imali sreću da kod njih ne budu otkriveni i dijagnostikovani kao tumori mozga ovi bezazleni ostaci jednog oboljenja raka, decenijama ih nose u sebi naokolo bez i najmanjih cerebralnih smetnji. Ovo Hamerovo žarište, dakle, jedna manja ili veća fleka ili područje na CT-u mozga, koje odgovara nakupini razmnoženih glija ćelija u području koje je prethodno alteriralo, kad više ne posjeduje intrafokalni i perifokalni edem, predstavlja završetak ozdravljenja. Ono je jedan ožiljak bolje prokrvljen nego okolina, a od ožiljaka na drugim dijelovima tijela se razlikuje po tome što je u njemu još uvijek očuvana mreža nervnih ćelija. Ovdje takođe leži tajna zašto ranije oboljelo područje tijela, odnosno mjesto prijašnjeg raka na organu, nakon ozdravljenja mirno egzistira dalje i čak može da ispunjava svoju raniju zadacu. Relej "kompjutera" mozga biva praktično okrpljen glijom i tako popravljen. Nakon ovoga, postaje razumljivo zašto jedan recidiv konflikta može da ima tako katastrofalne posljedice, iako su za to odgovorne takođe i druge komponente.

87

Ako govorimo o HH u fazi ozdravljenja, koje se u ortodoksnoj medicini još uvijek naziva tumorom mozga zbog nepoznavanja uzročno-posljedičnih veza, onda moramo biti načisto sa sljedeće dvije činjenice: 1. Svakom žarištu u pcl-fazi prethodi žarište sa prstenovima mete na istom mjestu, koje se najčešće ne dijagnostikuje samo zato što ne pokazuje nikakve upadljive simptome ili zato što smo previdjeli laganije motorne i senzorične oduzetosti, jer se pacijent na to nije zalio. 2. Sva HH, bilo u ca ili pcl-fazi, zajedno sa simptomatologijom na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, uvijek su dešavanja sa punim smislom u skladu sa "osmišljenim naročitim programima" prirode (SBS).

TAKOZVANI APOPLEKTICNI INZULT ILI "MOZDANI UDAR" Dragi čitaoce, odmah ćete moći da konstatujete koliko je ovdje teška nomenklatura, odnosno korektno označavanje pojmova. Jer, staviše školska medicina u međuvremenu primjećuje da se većina njenih dijagnoza preklapa ili da su identične, a da je jedan dio njih potpuno apsurdan. Naša slijedeća teškoća sastoji se u prevodenju prijašnjih tzv. dijagnoza u korektan jezik Nove medicine, jer one predstavljaju samo fazu jednog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode (SBS-a). Stoga nemojte da brinete ako odmah ne možete da dobijete pregled. Ja ću se potruditi da vam to predstavim što je moguće jednostavnije. Mi smo ranije u našim udžbenicima razlikovali tzv. "blijedu apopleksiju" od tzv. "crvene apopleksije". Ovaj blijedi ili bijeli (simpatikotoni) moždani udar bio je motorna ili senzorična oduzetost ili oboje istovremeno. Mogli bismo ga takođe zvati MS. Ovo je jednostavno ca-faza (faza aktivnosti konflikta) osmišljenog biološkog naročitog programa prirode. Bijeli moždani udar može takođe brzo da nestane, kako se i pojavio, uz uslov da se konflikt brzo riješi. Za motornu komponentu, naravno, obavezan je epileptični napad u fazi ozdravljenja, iako on, ako se javi noću, ne mora uopšte da bude primjećen. Za senzoričnu komponentu je uvijek obavezan absens, kao epileptoidna kriza. Ali njega je noću još lakše previdjeti nego epileptični napad. O "apoplektičnom inzultu" smo ranije najčešće govorili ako su oduzetosti, naročito motorne (nervus facialis) bile vidljive u predjelu lica. Prilikom ovog, jedna polovina lica pada, a usta su povučena na zdravu stranu. Oduzetost na nivou organa je kod velikog mozga na strani suprotnoj od one na kojoj leži Hamerovo žarište. Što znači da, ako pacjent ima motornu oduzetost lijeve polovine lica (nervus facialis), Hamerovo žarište leži u motornom centru (Gyrus praecentralis) desne polovine mozga. Usta se u tom slučaju povlače na desnu neoduzetu stranu, dok lijevi ugao usta "visi", što znači da nije inervisan. Pored uprave od strane velikog mozga, deset kranijalnih nerava imaju svoja stara jezgra (znači mjesta porijekla) u međumozgu. U slučaju facijalnog nerva nekad je bila , kao što je i danas, odatle inervisana tzv. glatka muskulatura. To je stara muskulatura sa inervacijom van uticaja volje, kao npr. crijeva, čiju peristaltiku ne možemo voljno izazvati.

88

Vlakna kranijalnih nerava, koja potiču iz starog dijela CNS-a, ne ukrštaju se, odnosno nalaze se na istoj strani kao pogođeni organ. Moramo sebi predstaviti da su usta, nos, srednje uvo i bubnjic pripadali prvobitnom crijevu. Pored duboke senzorike horijonskog sloja kože i mliječne brazde, odnosno mliječne žlijezde kod ljudi, takođe je postojala jedna "stara senzorika" koja je takođe potičala iz moždanog stabla i bila odgovorna za kontrolu ulaska hrane i izbacivanja izmeta u primitivnom zdrijelu. Vratimo se sad crvenom "apoplektičnom inzultu". Kod njega je uvijek u pitanju faza ozdravljenja jednog Hamerovog žarišta koje leži na strani suprotnoj od senzoričkih i motornih oduzetosti koje se mogu ustanoviti. Ovdje je stvar nešto teža, jer oduzetostima ne mora po svaku cijenu da prethodi motorni ili senzorični konflikt (odvajanja), nego one mogu biti izazvane "prekomjernim edemom" okoline. Ako se uradi CT-mozga čovjek može da umiri i sebe i familiju čak ako je pacijent u takozvanoj cerebralnoj komi, što najčešće predstavlja absens epileptoidne krize. U ovakvom slučaju je često bolje "ne činiti ništa" nego pacijenta na silu pokušavati izvuci iz njegove "kome". Jer epileptoidna kriza absensa prolazi takođe spontano. Svakako bi prilikom ovoga trebalo imati na raspolaganju CT mozga. Sumnja da bi moglo da se radi o mozanom krvarenju skoro nikad se ne potvrđuje. Praktično je uvijek u pitanju edem Hamerovog žarišta koji je u fazi ozdravljenja izrazito bujan. Ako pacijent npr. ima lijevi srčani infarkt sa velikim edemom desno cerebralno, periinzularno, onda ovaj veliki edem može jako da pritišće na susjedne motorne i senzorične areale kore velikog mozga, tako da oni bivaju preplavljeni, što rezultira prolaznom oduzetošću na suprotnoj strani tijela. Zbog toga je srčani infarkt često pogrešno tumačen kao apoplektični inzult i obratno, u zavisnosti od simptomatologije koja je u prvom planu. Često se misli da je pacijent posredstvom srčanog infarkta dobio crvenu apopleksiju, što je besmisleno. Oprez: sve dok se ne sazna trajanje i intenzitet konflikta, može se teško ocijeniti da li je edem već dostigao tačku vrhunca ili će još da raste. Takođe, duža nesvjestica u ovom slučaju nije razlog za očaj, ako se poznavanjem konflikta može ocijeniti daljnji tok. Međutim, mora se misliti na recidive konflikta koji edem mogu "zahuktati". Mnogi pacijenti nisu toliko komatozni da ne mogu da čuju i razumiju izgovorenu riječ. Dakle, oprez.

HAMEROVA ŽARIŠTA U FAZI OZDRAVLJENJA Izuzimajući paralize, većina cerebralnih procesa vezanih za rak biva primjećena tek u pcl-fazi, fazi ozdravljenja. Ovo nije začuđujuće, jer tek u ovoj fazi nastaje edem ozdravljenja, a time i "ekspanzivni proces". Upravo ovaj "ekspanzivni proces, koji zahtijeva prostor" do sada je stalno korišten, i pogrešno tumačen, kao kriterijum za tumor. U prvobitnom značenju - otok i jeste u pitanju tumor, ali ne u smislu karcinoma ili tzv. "metastaza" (koje i ne egzistiraju). Prije svega, intrafokalni i perifokalni edem Hamerovog žarišta ima prolazan karakter. Jer pogledamo li HH na kraju faze ozdravljenja, možemo konstatovati da od potiskivanja okolnih struktura nije više ništa ostalo. Sad su međućelijski prostori ispunjeni glijom i očigledno reparirani nakon što je postojao defekt u električnoj funkciji, napravljen simpatikotonijom u vrijeme aktivnosti konflikta. Svaki edem mozga se ponovo povlači. Dalje, poznato je da organi pod upravom starog dijela CNS-a daju karcinome, koji množenjem ćelija rastu u simpatikotonoj, fazi aktivnosti konflikta, a da otok Hamerovog žarišta nastaje i to prolazno tek u pcl-fazi ozdravljenja. Jedinu teškoću za razumijevanje 89

predstavlja vezivno tkivo mozga, koje se u principu ponaša kao sarkom. Takođe, sarkom, jedan u principu potpuno bezazleni i osmišljeni izrastaj vezivnog tkiva, u fazi ozdravljenja ima pravo razmnožavanje ćelija. Ali dok izrastaj vezivnog tkiva ima za svrhu da reparira neki defekt supstance (npr. mehanička povreda, defekt, lom kosti i sl.), potpuno ga ispunjavajući ožiljkom ili keloidom, da bi ga učinio funkcionalno sposobnim, dotle glija ćelije kod croissance perineuronale u Hamerovim žarištima mozga ispunjavaju samo rešetkaste međuprostore moždanih ćelija koje su cijelo vrijeme tu, da bi izolacijom pomogle uspostavljanju njihove narusene funkcije. Nakon svake konfliktolize, slijedi pcl-faza, koja je uvijek "faza mezoderma". U ovoj fazi biva po mogućnosti sve reparirano, na organskom nivou inkapsulirano, pretvoreno u ožiljak i sl.. Ovaj proces je uvijek praćen obrazovanjem edema, kao kod pleuralnog izliva nakon karcinoma pleure, perikardnog izliva nakon karcinoma perikarda, kod ascitesa nakon peritonealnog karcinoma, kalusne rekalcifikacije nakon osteoliza kostiju (vidi leukemiju). Bez obzira što svaki edem mozga, kao i edem na tijelu imaju prolazni karakter, pacijent ipak može da umre od ovog edema mozga prije nego što se on povuče. Prema dosadašnjem iskustvu u Novoj medicini, mogućnosti komplikacija sa letalnim ishodom u fazi ozdravljenja su sljedeće: 1. Previše dugo trajanje konflikta ili prevelik intenzitet konflikta. 2. Sumacija više istovremenih perifokalnih edema sa Hamerovim žarištima kod više istovremenih oboljenja raka. 3. Naročito nepovoljna lokalizacija HH i njegov perifokalni edem u fazi ozdravljenja, npr. u blizini centra za disanje u produženoj moždini ili u centru za srčani ritam u desnom i lijevom periinzularnom području. 4. Blokada likvornih puteva pritiskom, naročito akvaduktusa. Dolazi do zastoja likvora i do unutrašnjeg hidrocefalusa (unutrašnja vodena glava). Likvorom ispunjene komore se tad maksimalno proširuju na račun okolne moždane mase. Rezultat je povišen moždani pritisak. 5. Kod višestrukih recidiva konflikta, kad se uvijek smjenjuju faza aktivnosti konflikta sa fazom ozdravljenja i njenim intra- i perifokalnim edemima može doći do popuštanja međućelijskih veza nervnih ćelija što može dovesti do naglog potpunog cijepanja čitavog areala. Ovo ima naročito značenje ako je HH u moždanom stablu i može dovesti do trenutne smrti. 6. U praksi igra veliku ulogu jedan jednostavan mehanizam. Ovdje mislimo na činjenicu da pacijent kroz simptome faze ozdravljenja ("slabost cirkulacije", vagotonija, ascites, napetost periosta, ostatak anemije, leukemija, ostatak trombocitopenije) ili kroz strah od metastaza uz akutan povod (DHS) može u svakom momentu da upadne u paniku i pri tom da zadobije centralni konflikt straha od smrti. Na zalost, dovoljna je nesmotrena riječ drugog čovjeka, npr. ljekara kojeg pacijent smatra kompetentnim, da se pacijent surva u najdublji ponor beznada i panike iz koga može da izidje samo uz pomoć drugog čovjeka, a nikako sam. Ova komplikacija, gdje pacijent dospijeva u vrzino kolo, veoma je teška i česta, a potpuno nepotrebna (vidi odgovarajuće poglavlje). Intrafokalni i perifokalni edem je u normalnom slučaju znak ozdravljenja. Ovo važi takođe u slučaju kad Hamerovo žarište, zbog minimalnog trajanja konflikta, njegovog slabog intenziteta ili iz razloga individualnog tipa reakcije, ne može biti oštro ograničeno. Onda cijela stvar imponuje kao lokalni otok što je npr. normalan slučaj nakon rješenja

90

generalizovanog konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u srži velikog mozga (djeca u pravilu reaguju otokom kompletne srži velikog mozga).

CIJEPANJE HAMEROVOG ŽARISTA INTRAFOKALNIM EDEMOM Čest tip tzv. "tumora mozga" je cista, jedna vrsta šupljine ispunjene tečnošću, koja na CT-u mozga imponuje kao svijetli prsten. Ova cista je normalno presvučena glijom i normalnim vezivnim tkivom. Često dolazi čak do malih krvarenja u cistu iz malih krvnih sudova njenog ruba. Ovo vodi do raznoraznih pogrešnih dijagnoza i do sada nije moglo biti objašnjeno. Ako školskim medicinarima padne u ruke ovakva cista, oni je operišu bez ikakvog smisla. Na sljedećoj maloj seriji snimaka želim da vam demonstriram kako nastaju ovakve čiste. Kod dugotrajnih konflikata, koji su pacijenta pogodili samo u jednom naročitom pogledu i posljedično na jednom sasvim određenom mjestu u mozgu izazvali dugotrajnu alteraciju, u pcl-fazi moždano tkivo može da se pocijepa uslijed sile rastezanja od strane intrafokalnog edema. Rezultat je šupljina ispunjena tečnošću, koja najprije sve više raste, a kasnije se unekoliko povlači s tim da nikad ne nestane sasvim, jer je u međuvremenu iznutra presvučena vezivnim tkivom i time pojačana. Na presjecima ona imponuje kao prsten, a ako je presječena tangencijalno - kao više ili manje ovalno, bijelo mjesto.

TEHNIKE SNIMANJA: CT- MOZGA I NUKLEARNA MAGNETNA REZONANCA Svim pacijentima savjetujemo da prvo naprave standardni CT-mozga bez kontrasta. "Standardni" znači da se radi o uobičajenim slojevima koji leže paralelno sa bazom lobanje. Pregled bez kontrastnog sredstva ima sljedeće prednosti: 1. Pri ovom snimanju dobiva se samo polovina doze rentgenskog zračenja. 2. Snimanje bez kontrasta ne nosi opasnost od tzv. alergije i anafilaktičkog šoka. Zato za ovakvu metodu kažemo da je neinvanzivna, što znači da ne opterećuje. 3. Pacijent je djelimično siguran da neće doživjeti da mu smrtno ozbiljan radiolog saopšti da mu je mozak pun metastaza ili tumora. Takve bezazlene nakupine glije, koje neuroradiolozi i neurohirurzi označavaju kao "maligne tumore", mogu se, naime, veoma dobro ofarbati kontrastom. Mnogi radiolozi bjesne ako im se uskrati snimanje s kontrastom, jer time opada njihov kontigent pacijenata za operaciju, a time i učinak neurohirurskih klinika. Uopšte uzevši, šanse za preživljavanje nakon operacije mozga su vrlo loše. Zbog toga, dragi čitaoce, Vi ne smijete pristati da se s vama rade četiri stvari, na koje normalno ne bi pristao nijedan ljekar kad bi o njemu bila riječ: 1. 2. 3. 4.

operacija mozga ili drenaža mozga (shunt) , tzv. stereotaktično probno bušenje itd. hemo-otrov u svakoj formi i dozi, uključujući i mistel-chemo rentgensko i kobaltno zračenje, u svakoj formi, npr. kostiju i mozga morfijum i sve vjestačke supstance slične morfinu (Temgezik, Tramal, MST, Valoron.)

91

Snimak nuklearne magnetne rezonance nije pogodan za dijagnostiku jer nas u pogledu konfiguracije mete u fazi aktivnog konflikta ostavlja na cjedilu. Tek kad su ove konfiguracije mete dugo vremena aktivne možemo da ih vidimo na snimku NMR i to daleko lošije nego na normalnom CT-snimku. Naravno, nepobitno je da se NMR mogu bez problema praviti snimci na svakom nivou po želji, što opet može biti veoma poželjno i od pomoći u fazi ozdravljenja kod ekspanzivnog procesa. Međutim, vrijeme trajanja ovog pregleda je duže (preko pola sata), a pacijent se često prestraši i uspaniči zbog cijevi i prateće buke. Pogotovo za djecu je ovaj pregled nezgodan. Nasuprot ovom, normalan CCT traje pet minuta. Uostalom, još uvijek nije poznato da li je NMR stvarno tako neškodljiva kako se do sada pretpostavljalo. Postoji mogućnost da su vibracije NMR u biološkom smislu štetnije nego rentgensko zračenje kod CCT-a. Kod NMR se "mete" aktivnog konflikta ne vide tako dobro zato što ona uglavnom reaguje na molekule vode. U pcl-fazi potisnuća tkiva se mogu veoma dobro vidjeti, s tim da promjene posmatraču izgledaju mnogo dramatičnije nego što u stvarnosti jesu, pogotovo ako se slikalo sa kontrastom. Osim toga, obojenja snimka (crno i bijelo) mogu biti u svako doba zamijenjena, što dodatno komplikuje mogućnost da se snimci objasne pacijentu. Jer on tek onda ne razumije ništa. Često se dešava da se na NMR vidi tumor koji se čini ogromnim, za koji se na običnom CCT-u ispostavi da skoro ne egzistira. Dakle, može se reći da NMR često deformise stvarnost i time pacijenta može da baci u paniku, tako da je preporučljiva samo u naročitim slučajevima, npr. kod pregleda hipofize i sl.

OPERACIJE NA MOZGU Operacije na mozgu su veoma opasne, što nam je poznato još iz ratnih povrijeda mozga, iz tog razloga što pogođeni koji imaju već jedan aktivan konflikt na korteksu, reaguju tako kao da imaju dva aktivna konflikta u kori velikog mozga. Oni zapravo automatski dospijevaju u šizofrenu konstelaciju, koju rješavaju izuzetno teško ili nikako. Jer operacijom mozga, takođe već kod stereotaktične "probne punkcije", mozak biva do te mjere povrijeđen da ne treperi više u osnovnom ritmu. Razlika između jednog repariranog Hamerovog žarišta i postoperativnog ožiljka mozga je ta da u prvom slučaju mozak nakon reparature treperi ponovo u osnovnom ritmu kao i prije konflikta, dok u slučaju operacije mozga ovaj se ritam ne uspostavlja do kraja života. Uostalom sama punkcija je čista glupost, jer u mozgu nakon reparature i onako ne postoji ništa drugo osim glije. Zbog toga nam ne treba histologija da bi po ko zna koji put potvrdili ovu samu po sebi razumljivu stvar.

Značaj razlikovanja dešnjaka od ljevaka Poznato je da većina ljudi daje prednost desnoj ruci pri izvođenju težih i komplikovanijih zahvata. Oni čine oko 60% čovječanstva i nazivaju se dešnjaci. Shodno ovom, manjina koja spretnije radi lijevom rukom su ljevaci. Međutim, nije uvijek sasvim jasno da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, čak i ako je najčešće forsirana jedna strana. Moj sin npr. baca desnom rukom, piše i uzima čekić lijevom, fudbal šuta desnom nogom, a tenis igra podjednako dobro

92

sa obe ruke. Uprkos svemu ovom, on je ljevak. Postoje dva dobra testa da se ustanovi kojoj se ruci daje prednost. Test 1: Pacijentu se naloži da plješće kao u teatru. Ruka koja pri tom leži gore je dominantna. Test 2: Od pacijenta se traži da u mislima uzme u ruke dijete. Majke dešnjakinje stalno prislanjaju dijete lijevom rukom na svoj lijevi obraz, a desnom rukom pridržava djetetovu stražnjicu. Upravo obrnuto se ponašaju ljevakinje. Osim ljevaka u pogledu ruku čini se da postoje ljevaci u pogledu očiju i ušiju. O ovom će biti kasnije još govora. Biti ljevak ima jedno sasvim praktično značenje. Ovim sam beskrajno dugo "razbijao glavu" sve dok nisam spoznao razliku u mozgu kod dešnjaka i ljevaka. Od sad je znam. ZAPAMTI: Kod ljevaka se konflikt premješta na suprotnu stranu mozga, u odnosu na onu stranu na kojoj leži kod dešnjaka. Od ovog momenta sve teče upravo tako kao što bi kod dešnjaka teklo u slučaju obrnutog konflikta. Ovo praktično znači da ljevakinja sa jednim seksualnim konfliktom ne može da oboli od karcinoma grlića materice, nego samo od konflikta revira (nakon klimakterijuma). I obratno, muškarac ljevak npr. kod konflikta revira neće oboljeti od lijevog srčanog infarkta, nego u pcl-fazi od desnog srčanog infarkta sa plućnom embolijom. Ovdje leži veliki praktični značaj razlikovanja ljevaka, jer je na prvi pogled ovo "upropastavalo" čitavu stvar, međutim na drugi pogled izgleda sasvim logično. Ljevak je praktično samo od psihe ka mozgu drukčije "polarizovan". Kad npr. kod ljevakinje jedan seksualni konflikt "udari" prvo na desnu stranu u periinzularno područje, onda može čak i mlada žena, kod odgovarajućeg trajanja konflikta, da doživi lijevi srčani infarkt. Jer, u svakom slučaju, desno periinzularno područje je odgovorno za lijevo srce. Ili ljevakinja npr. može sa konfliktom prestrašenosti i straha da dobije bronhijalni karcinom. Činjenica da postoje ljevaci na naročit način nam pokazuje da biološki konflikti nemaju veze sa dosadašnjom psihologijom, nego da su stvarno biološki determinisani. "Čisto psihološki" ne bi imalo nikakvog smisla da jedna mlada ljevakinja (što se može pročitati u poglavlju o psihozama) kroz seksualni konflikt pokazuje organske simptome muškog konflikta revira i oboljeva u području psihe od ovim uslovljene depresije. Činjenica da su oko 40% ljudi ljevaci i da kod svojih konflikata reaguju "suprotnim polom", morala bi biološki da ima nekakav smisao. Ja sam dugo razmišljao koji bi to smisao mogao da bude. Došao sam do zaključka da ljevaci predstavljaju "rezervnu posadu u slučaju katastrofe". Razumije se da je ova pretpostavka najprije samo spekulacija. Ali u prirodi se ne dešava ništa besmisleno. Zamislimo čopor majmuna u jednom ekoloski odvojenom prostoru, na primjer, nepristupačnoj dolini. Uzmimo da bi jedna vrsta "konflikt-katastrofe" rezultirala time da svi majmuni mužjaci budu jednim potezom uništeni. Majmunice bi nakon ovog pri prvoj vrućini doživjele konflikt "ne biti oplođena" i kako nema izgleda za rješenje one bi od ovog umrle. Jedine majmunice koje bi u ovom slučaju preživjele bile bi ljevakinje, jer one bi, oboljevši od seksualnog konflikta, pokazale simptome konflikta revira. On bi se na nivou psihe ocitovao u depresiji, na mozgu u desnom periinzularnom području, a na organskom nivou koronarnim

93

ulkusnim karcinomom. Međutim, zbog prevage ženskih polnih hormona takvi "konflikti obrnutih strana" protiču uglavnom manje ili više abortivno, odnosno oni nemaju puno dejstvo. U skladu sa ovim, npr. mogla bi i depresija da predstavlja jednu vrstu "faze preživljavanja na minimalnoj vatri", u kojoj naročito ženska životinja ili čak životinja ljevak čeka bolja vremena idući u jednu vrstu psihičkog zimskog sna. Praviti otkrića znači osluškivati puls prirode. Mi mali čarobnjački učenici nemamo nikakvo pravo da nazivamo "bolesnim" stvari u prirodi koje perfektno funkcionišu milionima godina, samo zato što ih nismo razumijeli. Ko zna koliko su puta u dugoj istoriji čovjeka takve "rezervne žene" održale u životu jedan čitav rod ili jedan čitav narod. Slično bi moglo biti kod muškaraca ljevaka, koji takođe u pcl-fazi ne dobijaju infarkt lijevog srca. Mi još uvijek znamo premalo o tom. Dakle, kod životinja se takođe mogu razlikovati dešnjaci od ljevaka. Neki psi stalno daju lijevu sapu, ali većina njih daje desnu. Neke mačke stalno hvataju miševe lijevom šapom, dok druge to čine stalno desnom. Takođe postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu nogu. Većinom se ovo poklapa sa stanjem kod ruku, što znači da je ljevak u pogledu nogu takođe ljevak i u pogledu ruku. Osim ovog postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu ušiju. Na ovu temu ne mogu da kažem još ništa zasigurno jer do sada nemam dovoljno iskustva na ovom području. Ali što se tiče očiju mogu da kažem sljedeće: kako je poznato, vlakna očnog živca se djelimično ukrštaju. Pri tom lijevi vidni korteks prima sve zrake koji dolaze zdesna (i padaju na lijevu polovinu retina oba oka), dok desni vidni korteks prima sve zrake koji dolaze slijeva (i padaju na desne polovine retine oba oka). Vlakna iz Fovea centralis spadaju u lateralnu polovinu i stoga vode sliku prevashodno na istu stranu očne kore.

TEST PLJESKANJEM ZA RAZLIKOVANJE DEŠNJAKA OD LJEVAKA • •

lijeva ruka gore - ljevak desna ruka gore - dešnjak

Test pljeskanjem je najjednostavnija mogućnost da ispitate da li je neko ljevak ili dešnjak. Prije svakog očitavanja CT-nalaza obavezno je uraditi ovaj test. Ruka koja je pri pljeskanju gornja je odlučujuća. U pojedinačnim slučajevima ovo znači sljedeće: 1. Moždano stablo Duboki slojevi Ponsa su po funkciji neparni, što ne važi za anatomiju. Ovo znači da redosljed konflikata želucano-crijevnog trakta (usta, jednjak,alveole, želudac, jetra, pankreas, tanko crijevo, debelo crijevo, rektum, trigonum mokraćne bešike i jajovod) ide od medijalno-dorzalno prema desno lateralno, zatim medijalno ventralno, zatim lijevo-lateralno, pa prema medijalno dorzalno u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Ali već u prelaznim zonama (ugao malog mozga i Ponsa) očituje se parnost, npr. jezgra Akustikusa. Jezgra Akustikusa opskrbljuju srednje uho i nisu ukrštena prema organu u slučaju biološkog konflikta "Ja nisam dobio 'slušni zalogaj'", odnosno nedobijanja informacije. 94

Takođe, u međumozgu smješteni releji sve do srži velikog mozga sa graničnim relejom za bubrežni parenhim su, u stvari, parni ali ne postoji ukrštenost vlakana od mozga prema organu. 2. Mali mozak Od malog mozga dobija značaj činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak. Za sve releje malog mozga i kompletan veliki mozak važi da je korelacija od mozga do organa ukrštena. Uprkos ovome mali mozak se razlikuje od velikog mozga u sljedećem. U malom mozgu konflikti uvijek udaraju strogo po pripadnosti konfliktnog sadržaja u odnosu na organ. Ovo znači da su strane malog mozga uvijek povezane tematskim sadržajem konflikata. Kod jedne dešnjakinje konflikt brige majka/dijete udara uvijek desno lateralno. U malom mozgu, a tiče se mliječne žlijezde lijeve dojke. Zadesi li pacijentkinju daljnji isti konflikt, ali za drugo dijete ili za njenu majku, onda oba ova konflikta udaraju u isti relej i daju Hamerova žarišta. Ako pacijentkinju zadese dva daljnja konflikta ataka za lijevu stranu stomaka ili lijevu stranu dojke (peritonealni ili pleuralni mezoteliom), onda će sve da udari na desnu stranu malog mozga, koja će tad pokazati pet aktivnih HH sa konfiguracijom mete, dok na lijevoj strani neće biti ni jedan jedini. Ako su dva konflikta udarila na dvije različite hemisfere malog mozga, onda govorimo o "šizofrenoj konstelaciji malog mozga". Sa ovim je skopčan poremećaj na emotivnom nivou na paranoidno-sumanut način (emotivna sagorelost), a da ovo nema utjecaja na sposobnost formalno-logičnog rasuđivanja. Npr. : "Ja kao da sam sagorio, potpuno sam prazan, bez ijednog osjećanja." 3. Srž velikog mozga Ovako nešto bi takođe bilo moguće u srži velikog mozga. Ovdje je sadržaj konflikta i odnos prema organu uvijek povezan sa temom konflikta. 4. Korteks velikog mozga Kod releja u kori velikog mozga je ovo moguće sa jednim izuzetkom - duktalnim ulkusnim karcinomom mlječnih puteva, koji je opet čvrsto skopčan u smislu strana i činjenice da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, sa relejima za mliječnu žlijezdu u malom mozgu. Ovdje, naime, u igru ulazi jedan sasvim novi momenat. Kod konflikata kojima upravlja kora velikog mozga odnos od releja u mozgu do organa nije više tako jasan kao u malom mozgu. Jer kako je samo jedan dio organa paran, ovdje je kriterijum dešnjak-ljevak onaj koji zajedno sa trenutnom konfliktnom situacijom odlučuje koji relej u mozgu sad može da postane HH i koji je organ onda pogođen. Odnos mozak-organ je svakako uvijek jasan. Dakle, ako jedna ljevakinja oboli od konflikta identiteta, onda je HH na desnoj hemisferi (temporalno), a na organskom nivou imamo ulkus želuca ili ulkus žučnog voda. Ali ako ona nakon ovog oboli od ponovnog konflikta identiteta u nekoj drugoj stvari, onda ona više ne može da reaguje korteksom desne hemisfere velikog mozga, nego je HH lijevo temporalno, a na organskom nivou nalaze se ulceracije rektuma, koje u pcl-fazi postaju hemoroidi ako su ulceracije smještene u blizini analnog otvora. Dokle god su oba konflikta (desno i lijevo kortikalno) aktivna pacijentkinja je u šizofrenoj konstelaciji. Pitanje kako će jedan konflikt biti doživljen (ženski ili muški) i gdje će onda u mozgu da udari ne zavisi samo od aktuelne hormonalne situacije (postmenopauze, trudnoća, anti-bebi pilule, ovarijalna nekroza itd.), nego i od tog da li je pacijent dešnjak ili ljevak. Upravo ovako se mijenjaju i konflikti, odnosno njihov sadržaj može da bude ukraden ako su se promijenili preduslovi (konfliktna konstelacija, hormonalni status.). Oni onda mogu da "skoče", da npr. od jednog ulkusa rektuma može da postane ulkus želuca i obratno.

95

Odnos između mozga i organa je u svakom slučaju jasan, odnosno ako je neki konflikt jednom udario onda je pogođen sasvim određeni njemu pripadajući organ sve dok je konflikt aktivan i dok nije preskočio na drugu stranu pri promjeni hormonalnog statusa ili konfliktnih prekonstelacija. Važno je još reći da inervacija desne strane tijela, naravno, bez izuzetka proističe od lijeve strane malog i velikog mozga. U ovom se ne mjenja ništa od začeća pa do smrti.

ZNACAJ LJEVAKA ZA KLINIČKU DIJAGNOSTIKU Medicinu interesuju sve uzročno-posljedične veze psihološke prirode, ako imaju toliko jak utjecaj na dijagnostiku i terapiju kao u ovom slučaju. Činjenica da je neko ljevak ni u kom slučaju nije blesava igra prirode, kako se danas na to obično gleda, jer je ona u pogledu konflikata slična funkcionalnom isključenju hormona. Kako sam opisao u poglavlju o psihozama, na prvom slučaju depresije, jedna ljevakinja prilikom prvog ženskog seksualnog konflikta može da oboli od organskih simptoma od kojih dešnjakinja može da oboli tek nakon klimakterijuma i u senijumu (kod konflikta revira). Muškarci ljevaci prilikom jednog konflikta revira uopšte ne mogu u pcl-fazi da obole od infarkta lijevog srca, osim ako su stari i pokazuju feminine reakcije, pa i u tom slučaju na psihičkom nivou nije više u pitanju konflikt revira nego ženski seksualni konflikt. Ovo izgleda kao da je konflikt adresiran na suprotan pol. Od kompjutera mozga prema organu u svakom slučaju tok je nepromjenjen. Po tom vidimo da činjenica da je neko ljevak ima puno veze sa seksualitetom i hormonima.

96

ŠEMATSKI CT-PRESJEK VELIKOG MOZGA

Kod ljevaka i dešnjaka, između psihičkog nivoa i nivoa mozga je relacija zamijenjenih strana. Nasuprot ovom je od nivoa mozga do nivoa organa odnos konstantan. Vjerovatno je ovo lakše razumijeti obrnuto. Jedan karcinom grlića materice uvijek ima HH lijevo periinzularno, ali samo kod dešnjakinja on potiče od seksualnog konflikta. Činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak je važna zato jer odlučuje o odnosu konflikt/mozak. Ovim ona, takođe, uopšte odlučuje koju bolest može da dobije pacijent kod pojedinog konflikta, npr. kod kojeg konflikta po redu moramo računati sa depresijom. Kod ljevakinja je to prvi seksualni (ženski) konflikt, dok je kod dešnjakinja to moguće samo kratko prije ili nakon menopauze, dakle kod tzv. "hormonalnog pata". Veoma mekan muškarac može da oboli od depresije tek ako oboli od još jednog revirkonflikta, dakle, takođe u "hormonalnom patu" ukoliko je dešnjak. Nasuprot njemu, veoma mekan ljevak će da oboliti od depresije takođe u "hormonalnom patu" ako ne reaguje maskulino nego feminino i dobije jedan ženski seksualni konflikt.. Ženstveni homoseksualci se pri tom ponašaju kao žene, a muževni kao muškarci. Kod homoseksualaca ljevaka je sve obrnuto. Blokerima seksualnih hormona se takođe može obrnuti muška i ženska seksualna reakcija. Slično dejstvo u tom pravcu fakultativno (ne obavezno) ima i hemoterapija.

97

Kad jednog dana Nova medicina bude osnova kompletne medicine i biologije, moći će da se shvati kakvo zastrašujuće dejstvo je imala danas etablirana medicina sa svojim eksperimentisanjem sa seksualnim hormonima. U odsustvu jednog koncepta, ovakva šteta se pravi svakodnevno, a najgora posljedica toga (ovdje spada i upotreba anti-bebi pilula) je uzrokovanje "skoka" HH sa jedne na drugu stranu. Ova transpozicija Hamerovih žarišta uslovljena hormonima, odnosno njihovom blokadom, ne samo da nije pomogla ogromnom broju pacijenata, nego je uzrokovala rak, koji korespondira sa suprotnom stranom mozga. Rezultat hormonalne blokade je često individuum koji u hormonalnom smislu reaguje upravo suprotno nego što je reagovao prije hormonalne "terapije". Npr. žena koja je prije reagovala izrazito feminino i zbog tog mogla da oboli od karcinoma grlića materice, nakon hormonalne blokade (npr. Nolvadex) odjednom reaguje muški, a od mogućnosti karcinoma grlića materice (odnosno od karcinoma grlića materice koji je sad tu i miruje) postaje koronarni ulkusni karcinom, što možemo da zahvalimo čarobnjačkim učenicima. Međutim, u žargonu školske medicine su to sad odjednom "metastaze", odnosno male, zle ćelije raka koje čarobnjakovi učenici nisu uspjeli da unište, nego su se one krišom (nikad očigledno) provukle do novih organa, praveći na svakom novom mjestu odgovarajuće karcinome. Ako se mladoj ljevakinji, koja ima seksualni konflikt sa depresijom i značima muških konflikata revira, straha za revir i sekiracije za revir (karcinom bronha, angina pectoris, ulcus ventriculi), da hormonalni bloker, onda ona odmah može da oboli od karcinoma grlića materice. Problem različitosti hemisfera će nas uopšte naširoko zaokupljati. Ovo je jedan od osnovnih problema dijagnostike uopšte. U mojim očima najgrublja greška se čini ako se pacijent ne upita da li je dešnjak ili ljevak, jer je ovo od neizmjerne važnosti za utvrđivanje kojem konfliktu pripada koje Hamerovo žarište u mozgu i koja tumorska izraslina ili nekroza na organ.

Recidiv konflikta Jedna od stvari od kojih najviše strijepim jeste recidiv konflikta, odnosno vraćanje prvobitnog konflikta. Vidio sam mnogo ljudi koji su od toga umrli. I bez Hamera, nije tajna da pacijenti rijetko preživljavaju ponovljeni infarkt. Ali, od kada na CT-u mozga možemo da vidimo koliko se organizam trudi da reparira mozak-kompjuter, možemo da ocjenimo koliko je tegobno kad rana već u zarastanju, biva ponovo razorena. Ona onda zarasta mnogo sporije i teže nego prvi put. Ako sebi predstavimo mozak kao ogromnu mrežasto-rešetkastu konstrukciju milijardi ćelija, onda možemo lako zamisliti kakve se sve različite promjene odigravaju u toku zarastanja jednog Hamerovog žarišta:

98

1. Obrazuje se intrafokalni i perifokalni edem, pri čemu se sinapse nervnih ćelija jako rastežu. Uprkos tome, one zadržavaju svoju funkciju. Ova rastegnutost sinapsi je reverzibilna i popusta zajedno sa edemom pri kraju faze ozdravljenja a da njihova funkcija ne trpi. 2. Očigledno je da tokom faze aktivnog konflikta i trajne simpatikotonije žestoko strada izolacija nervnih ćelija mozga. Organizam ovo reparira na iznenađujuće jednostavan, efektivan i logičan način tako što u mrežu (rešetku) moždanih ćelija odlaze ćelije glije kao dodatna izolacija. Upravo to neurohirurzi u zabludi nazivaju "tumorom mozga". Takođe, tokom ovog procesa funkcija areala mora da ostane kontinuirano očuvana. 3. Ne samo da funkcija pripadajućeg organa mora ostati osigurana, nego Hamerovo žarište praktično "ukida struju" karcinomu, ostavljajući da ga razlože i očiste specijalno za to kompetentne bakterije. Ako ovi procesi i funkcije, koje je priroda milionima godina uvježbavala, budu ometeni, tako da dodatno nastane "efekt harmonike" (u kratkom periodu sinapse su rastegnute pa skupljene), pored normalne epileptoidne krize, onda u jednom momentu dolazi do tačke kad mozak biva preopterećen i prestaje da sarađuje. Cijela, teškom mukom sagrađena kula od karata se ruši, a šteta je zamašnija nego prije, ukoliko u toku faze ozdravljenja ili neposredno poslije nje nastupi recidiv konflikta. Iz ovog razloga, po mom mišljenju, recidiv konflikta je opasniji nego sljedeći karcinom, naravno u zavisnosti od tog na kojem mjestu u mozgu leži Hamerovo žarište. Uz sve ovo, dolazi i do toga da pacijent, na psihičkom ožiljku konflikta, istovremeno dobija svoju psihičku Ahilovu petu, svoju slabu tačku. Isti konflikt praktično počinje da ga magično privlači, odnosno on tapka u mjestu u istoj zamci, čak ako to i zna. Dugo sam razmišljao prije nego što sam došao do zaključka da je ovo priroda planirala. Jelen koji je svoj revir izgubio kad je pobijeđen od mladeg jelena, u svom biološkom programu praktično ima nalog da se još jednom mora suočiti sa nasrtljivcem, jer samo to može da bude smisao trajne simpatikotonije koja starog jelena treba da dovede u stanje spremnosti da opazi svoju šansu i da ponovo osvoji izgubljeni revir. Kad bi svuda naokolo po šumi lutali izgubljeni jeleni, ovo bi unijelo haos u "jelenji poredak". Slično moramo sebi predstaviti i situaciju kod ljudi. Ovo gledište mi se formalno nametnulo pošto sam vidio mnoge recidive konflikta sa smrtnim ishodom, a koji su logično i racionalno bili sasvim nepotrebni. Najopasnije vrijeme oboljevanja od recidiva konflikta nije početak pcl -faze nego je to njen kraj ili, staviše, početak normalizacije. Tad recidiv konflikta još jednom razori stare rane na sva tri nivoa, a to dovodi i do "efekta harmonike" na nivou mozga. Tada pacijent često dosegne i drugu fazu ozdravljenja, ali onda edem udari takvom žestinom u Hamerovo žarište i oko njega da pacijent od ovog može da umre za najkraće vrijeme i to najčešće u toku epileptoidne krize (koja u ovim slučajevima nastupa ranije nego obično). Kratak primjer: Jedna pacijentkinja, dešnjakinja, u periodu nakon menopauze imala je više konflikata, (zbog preglednosti ovdje neće biti navedeni). Ona je izdržala i preživjela sve organske simptome jedan za drugim. Konačno, nakon teže svađe s mužem, doživljava DHS. Radilo se o čuvenoj "zloj svekrvi" koja je navodno iz dana u dan terorisala pacijentkinju. Nedugo nakon ove svađe, svekrva umre. Kratko prije toga, kod pacijentkinje je otkriven karcinom žučnih

99

vodova. Na ovo, ona dobija sljedeći DHS konflikta straha u potiljku, jer je rekla "samo je pitanje vremena kad će me rak uzeti". Ljekari su odbili svako dalje liječenje, vjerujući da je puna "metastaza". Svekrvinom smrću je konflikt sekiracije za revir sa rakom, u vidu ulceracija žučnih vodova, bio nešto ublažen, ali je muž tada počeo potpuno da drži majčinu stranu, okrivljujući suprugu za njenu smrt, tako da je borba tek tada bila u punom jeku. Pacijentkinja je došla meni, tražeći savjet. Rekao sam joj: "Vi možete da preživite samo ako na duže vrijeme odselite od svog muža svojoj majci, gdje ćete biti potpuno van konfliktnog prostora. A zatim više ne morate da se bojite." Pacijentkinja se povela za ovim savjetom. Prvo je osjećala ekstremnu mlitavost i umor, ali nakon otprilike 4 mjeseca mogla je da radi po kući svoje majke. Osjećala se potpuno dobro. Poluodrasla djeca su ostala s ocem kod kuće, jer kod babe nije bilo mjesta za sve. Jednoga dana, prvi put nakon 7 mjeseci, pacijentkinja je htjela da posjeti svoje kćeri u njihovoj vlastitoj kući, vjerujući da je muž odsutan. Međutim, dok je stajala u kuhinji, on se iznenadno, bez nagovještaja, pojavio i bez ijedne riječi počeo da kruži oko nje, provocirajući, pun prezira i agresije. Pacijentkinja dobiva recidiv DHS-a. Dva dana nakon ovog me je pozvala. Bila je potpuno očajna. Par sati nakon DHS-a bila je potpuno ikterična (žuta). Nije mogla ništa da jede i stalno je povraćala zelenu žuč. Za dva dana je oslabila 4 kilograma. Ljekari su je već htjeli staviti na morfijum, jer je, po njima, to bio početak kraja. Ja sam je smirio i podsjetio na moje prijašnje opomene. Međutim, kako je recidiv trajao relativno kratko, rekao sam joj da sam siguran da ukoliko ostane kod majke i ne dadne se uvući u daljnju paniku, povraćanje će najdalje za jednu sedmicu da prestane. Upravo tako je i bilo. Nakon 10 dana, zove me ponovo. Žutica je prilično brzo popustala i već se osjećala relativno dobro. Bila je umorna i mlitava, ali je mogla da jede. Kako je imala iskustvo od prošlog puta, brzo je izašla iz panike i već pomalo hoda po stanu. Ljekari ne mogu da shvate zašto više nije potreban morfijum, jer "ne može se očekivati da ozdravi neko ko ima petostruke metastaze". Ipak može. Želim, takođe, da vam ispričam jedan slučaj koji se završio smrću. Pacijent je obolio od DHSa kad je njegova žena operisana zbog ileusa a nakon nekoliko dana morala da bude i drugi put, ponovo, operisana. Muž je vrištao od bijesa i uzbuđenja, jer je vjerovao da su hirurzi zabrljali. Vjerovatno je bio u pitanju paralitički ileus, pa hirurg nije s tim imao nikakve veze. Ali muž je na ovo gledao drukčije i smatrao je da hirurzi nisu korektno obavili svoj posao. Sekiracija je potrajala 6 sedmica, dok žena nije otpuštena iz bolnice. U narednih 14 dana muž se umirio, a konflikt je bio riješen. Onda je kod njega konstatovan karcinom jetre, jer je njegov stomak porastao zbog ascitesa. (Ascites je pcl-faza konflikta "atak na stomak" za suprugu, sa peritonealnim mezoteliomom koji mu je prethodio). Nakon tumaranja školskom medicinom, o kojem ovdje ne želim da pričam, ascites se ponovo povukao, karcinom jetre je bio jasno zahvaćen ozdravljenjem. On je bio još umoran i mlitav, ali je mogao ponovo da hoda i osjećao se prilično dobro. Ja nemam običaj da pišem potvrde za predviđene tokove bolesti, jer život prečesto iznenađuje i dešavaju se najnevjerovatnije stvari. Ali u ovom slučaju sam napravio izuzetak i napisao pacijentu, za njegovo zdravstveno osiguranje, da će, prema mom iskustvu, najvjerovatnije da ozdravi.

100

Onda se desilo upravo ono što nije smjelo da se desi. Žena je posjetila ginekologa, koji je zaključio da ona u ovom području ima tumor. Istoga dana biva upućena u bolnicu i operisana. Ispostavilo se da je u pitanju bila zabluda i lažna uzbuna. Međutim, pacijent, koji jedva da je bio u fazi ozdravljenja, pada u paniku i urla zbog "stare šlampavosti ljekara". Doživljava recidiv konflikta na starom ožiljku, koji, mada kratkotrajan, ima veliki intenzitet i čije rješenje jadni čovjek ne uspijeva da preživi. Nažalost, žena nije bila razumjela sistem Nove medicine i kad su me pozvali "dijete je već bilo u bunaru".

ŠINA KONFLIKTA U biologiji vladaju zakoni koje više ne možemo da razumijemo od kada smo se navikli da mislimo "psihološki". Međutim, ako ponovo naučimo da razmišljamo bio - logično, ipak ćemo uspjeti da ih razumijemo. U ovaj biološki način razmišljanja spada i razumijevanje šine konflikta. Mi današnji, našom civilizacijom deformisani ljudi ovo "razmišljanje po šini" smatramo bolesnim, i tada govorimo o alergijama protiv kojih se treba boriti. Govorimo o polenskoj groznici, astmi, neurodermitisu, psorijazi itd. i pri tom, ne birajući, spominjemo različite konflikte u sasvim različitim fazama zajedno sa njihovim tjelesnim simptomima. Dakle, u pitanju je prilična zbrka, u koju ovdje pokušavamo unijeti nešto reda. Osim osnovnih DHS-sina, postoje i sporedne šine. Ovo su propratne okolnosti ili propratni momenti naročite vrste, koji su u momentu dešavanja DHS-a ostali organizmu u sjećanju. Ovo mogu da budu mirisi, naročite farbe ili zvukovi, odnosno sve vrste opažaja. Može da postoji jedna sina po DHS-u, a može da ih bude 5 ili 6 istovremeno. Nebitno je da li mi ovim šinama kasnije pridajemo psihološki značaj ili ne, one su jednostavno u programu.

PRIMJER: POLENSKA GROZNICA Nekad, kad se svježe pokošena trava ostavljala u malim plastovima, da bi se prosušila i da je tako prije definitivnog skupljanja rosa što manje pokvasi, ovi mali plastovi su, naročito na selu, bili najromantičnija, najjeftinija i samim tim i najomiljenija mjesta za prvu tjelesnu ljubav. Ako bi pri tom došlo do kakve veće neprijatnosti, što je često bio slučaj, onda bi miris svjezeg sijena obadvoje ljubavnika stalno podsjećao na katastrofu koja se tada desila. Katastrofa nije uvijek za oboje bila katastrofa, takođe nije za oboje značila bezuslovno DHS, nego često samo za jednog od ljubavnika. U tom slučaju, mi bismo govorili o polenskoj groznici ili alergiji na polen. Za polensku groznicu, koja je naravno već faza ozdravljenja, čovjeku u nekim slučajevima nije potreban ni polen. Isti efekat možemo imati ako u televizijskoj emisiji doživimo seljaka koji kupi sijeno. Ono što je naročito, i što treba u prirodi da nam veoma pomogne, jeste činjenica da se, doživljavajući "recidiv sa osnovnom sinom", automatski možemo naći na svakoj pojedinačnoj "sporednoj šini" ili staviše na svim sporednim šinama, i obratno. Naravno da svaka sporedna sina ima odgovarajući samostalan i zaseban aspekt konflikta, zasebno Hamerovo žarište u mozgu i zasebne promjene na organima. U navedenom slučaju, ako je kod partnerke bio u pitanju DHS, ona prije svake polenske groznice, često i istovremeno, dobija recidiv seksualnog konflikta sa karcinomom grlića materice. Dakle, ne sluteći ništa, ona odlazi na odmor na selo u vrijeme kosidbe i poslije se 101

čudi kako joj je izostala menstruacija. Recidiv konflikta se, naravno, brzo ponovo rješava samim povratkom kući i izolacijom od sina. Međutim, tada već prijeti nova katastrofa, ako se slučajno ode do ginekologa i ovaj ustanovi početni stadijum karcinoma grlića materice. Zbog ovog, obavezujem sve moje učenike da brižljivo i podrobno ispitaju DHS sa svim šinama. Pri tom uvijek treba imati na umu da se ne radi, kako smo ranije mislili, o alergijskim smetnjama, nego da su u pitanju pravi i dobri oslonci mislima, koji treba da upozore organizam na vrstu katastrofe koja se prije dogodila. Nije dovoljno da samo pronađemo osnovne i sporedne šine, nego pacijentu sa najvećim strpljenjem moramo sve da objasnimo, i to tako da on ubuduće sa zadovoljstvom pozdravi ove simptome, a ne da od njih dobije paniku i da pri tom zna da stvarni konflikt još uvijek nije riješen kako treba. Ovaj posao često nije nimalo lagan u vremenu kada postoji samo "simptomatska medicina" i kad svaki upadljivi simptom nameće "neophodnost terapije". Kod pacijenata koji ne mogu, neće ili ne smiju da shvate sistem Nove medicine, sve se svede na uzaludno mučenje.

PRIMJER: SENEGAL-BRISEL Jedan bračni par leti iz Senegala za Brisel. Za vrijeme leta muž dobija srčani infarkt. On je bijel kao kreč, otežano diše, ležeći na podu, u prolazu između sjedista aviona, katastrofa. Njegova žena strijepi od smrti, koja može da nastupi svaki čas. Međutim, on ne umire. Avion se spušta u Briselu, njega odvoze u bolnicu, gdje nakon izvjesnog vremena ozdravi. Za suprugu ne samo da je let predstavljao pakao, nego su to bile i tri naredne sedmice. Za to vrijeme ona je izgubila na težini, nije mogla da spava, stalno je strahovala za muževljev život. Biološki gledano, ona je oboljela od konflikta smrtnog straha i brige (za nekog drugog). Nakon ove tri strašne sedmice, konačno, s poboljšanjem muževljevog zdravstvenog stanja, ona uspijeva da se umiri i dolazi do konfliktolize. Pacijentkinja je imala sreću da je iz Afrike sa sobom ponijela bacile TBC. Naredne tri sedmice ona je imala noćno znojenje sa blago povišenom temperaturom, naročito pred jutro, presvlačeći se po pet puta u toku noći. Na plućima je imala ovalno žarište (adenokarcinom alveola), koje je pomoću tuberkuloznih bakterija kazeozno nekrotizovano i pošto je bilo iskašljano, ostavilo je malu kavernu, tzv. parcijalni emfizem pluća. U narednom periodu pacijentkinja doživljava mnogostruke periode znojenja, nekad kraće, nekad duže. Neposredno prije početka jednog dužeg perioda znojenja, karcinom pluća je pronađen prije nego što su acidorezistentni štapići tuberkuloze imali vremena da ga razgrade i da bude iskašljan. Od tada je pacijentkinja vazila za teškog plućnog bolesnika. U prvom navratu, "zbog sigurnosti", htjeli su da odstrane jedno plućno krilo, i da uz to primjene hemoterapiju i terapiju zračenjem, sa uobičajenim mjerama.. Međutim, od svega se odustalo kad su na drugoj strani otkrivena i druga ovalna žarišta. Pacijentkinja je proglašena za inkurabilnu i prognozirana joj je skora smrt. Kako je Nova medicina u Belgiji donekle poznata, našao se ljekar koji je pacijentkinji rekao da "samo dr Hamer može da riješi ovako teške slučajeve". Tako je ona dospjela kod mene.

102

Rješenje slučaja stvarno nije bio jednostavno, jer je pacijentkinja imala prilično neobičnu šinu. Kad smo nju uspjeli da pronađemo, ostalo je bila samo rutina. Koja je šina bila u pitanju? Konflikt brige i smrtnog straha nije bilo teško ustanoviti. DHS je bio tako dramatičan da se nije mogao previdjeti. U početku sam mislio da je vrlo vjerovatno da su muževljevi ponovljeni srčani napadi (angina pectoris) bili razlog da je supruga morala izdržavati ponovljene atake smrtnog straha. I da se ovo ispostavilo kao istina, bilo bi sve jasno kao dan. Međutim, žena je insistirala na tom da se muž nakon infarkta osjeća sasvim dobro i da nije više nikada imao napad, niti je letio avionom. Onda sam došao na spasonosnu pomisao i upitao je: "Da li je neko iz blize familije ili prijatelja u međuvremenu letio avionom?" "Da, gospodine doktore, ali se pri tom nije ništa desilo. Ali sad kad me pitate, pade mi na pamet da je poslednji period znojenja bio kad se moja kćerka vratila avionom sa Tenerifa, nakon odmora koji je trajao tri sedmice. Mislite da bi ovo moglo imati veze? Svakako se sjećam da me je, sve vrijeme dok je ona sa svojom porodicom bila odsutna, mučila nesanica, da sam omršavila i stalno mislila: 'Samo da oni ponovo stignu'." Ostatak je bio rutina. Moglo se veoma egzaktno rekonstruisati da je pacijentkinja, svaki put kad bi neko od članova familije (sestra ili djeca) nekud odletio avionom, padala u paničan strah koji sebi nije mogla da objasni razumnom analizom. I uvijek kad bi se ovaj član familije vratio nazad, ona bi imala periode noćnog znojenja. I taman je sad počinjao duzi period noćnog znojenja i subfebrilnih temperatura sa kašljem. Tada je napravljen rentgenski snimak i stvar je otkrivena. U ovom slučaju, druga šina jednog kolosjeka bio je - avion . . Kao što se želježnički kolosjek sastoji od dvije šine, tako je pacijentkinja, prilikom dramatičnog muževog infarkta u avionu od Senegala do Brisela, oboljela od dvije komponente konflikta: 1. konflikt brige i smrtnog straha za muža zbog srčanog infarkta 2. konflikt straha od aviona, jer su u avionu bili tako bespomoćno zatočeni Obe komponente su bile kompleksno povezane, tako da bi kod svake pojedinačno automatski izbio konflikt brige i smrtnog straha. Možemo to reći i na drugi način: od tada je bila alergična na srčane napade (koji se na sreću nisu ponavljali) i na avione. Terapija se sastojala iz toga da pacijentkinja postane svjesna uzročno-posljedičnih veza, da se uzrok otkloni i da se zatim ne čini ništa, nego, ako je moguće, da se majci prirodi ne smeta. Ovo znači: pacijentkinja se znojila još 3-4 sedmice, zatim su se na mjestu plućnih žarišta vidjele samo male kaverne. Danas se pacijentkinja osjeća dobro.

103

PRIMJER: ZASPAO ZA VOLANOM Jedan čovjek vozi autoputem između Brisela i Ahena (Aachen). Kod Litiha (Lüttich), zaspi za volanom. Nakon, otprilike, jednog kilometra, budi se, prestrašen, jer motor proizvodi drukčiji zvuk pošto njegova noga ne pritiska papučicu za gas. On oboljeva od konflikta "ne vjerujem svojim usima". U istom momentu dobio je tinitus u lijevom uvu. Od tada on redovno dobija tinitus: 1. ujutro, kad se probudi 2. uvijek kad vozi auto, a motor se guši, znači pri određenoj frekvenciji zvuka.

PRIMJER: PREGAŽENA MAČKA Jedan vozač automobila nesretnim slučajem pregazi mačku. Zaustavi kola, da bi vidio da li joj se možda može pomoći, ali ona je bila mrtva. "O, boze," pomislio je, "jadna mačka, kako se to samo moglo desiti?" Gledajući izmrcvarenu mačku, kako leži, osjeti da su mu udovi klonuli. Godinu dana nakon ovog, dotrčala mu je u susret neka izgubljena mačka koju je njegova žena spontano uzela u ruke. Obadvoje su je veoma zavolili. Pred veće, nakon posla, običavao je da mazi mačku, sjedeći u stolici. Sve je bilo u redu dok je mačka redovno dolazila kući. Međutim, kad bi se desilo da zakasni, on bi u momentu oboljevao od "alergije" na mačkino odsustvo. Jer svaki put bi iskrsnula slika pregažene mačke. Svaki put bi zapao u paniku: "Nije, valjda, neko našu mačku zgazio, ne smijem pomisliti, ako sad leži negdje na ulici kao jadna mačka onda." Sa mačkinim ponovnim pojavljivanjem u kući, on bi dobijao akutnu alergiju, rasprostranjenu na koži ruku, podlaktica i lica, sa crvenilom i otečenošću. U stvari, ovo je bilo ozdravljenje prethodnih malih ulceracija na koži. Kožni alergijski testovi su jasno pokazali alergiju na mačke. Mi smo do sada vjerovali da su sve to bolesti koje se moraju hitno liječiti. Ovo gledište je potpuno jednostrano, jer su u pitanju ostaci naših instiktivnih sposobnosti, alarmni signali. Kod bronhijalne astme i kod laringealne astme, to su dvije alarmne sirene, koje hoće da nam kažu: "Pažnja, kod ove kombinacije, desilo se prije to i to." Na ovu temu, dva kratka primjera:

PRIMJER: BOKSER U AUTOMOBILU Da bi prošetali, dovezli smo se do parka automobilom, sa naša dva psa boksera.. Nakon šetnje, trebalo je da psi ostanu u kolima dok mi na brzinu popijemo šolju kafe. Kako je bilo vruće, prozor automobila smo ostavili poluotvoren. Još nikad se nije desilo da psi iskoče kroz prozor. Međutim, ovog puta naišao je neki naročito držak pripadnik njihove vrste, koji je odmah morao biti protjeran. Ovim povodom, četvorogodišnji bokser moćno i elegantno skače kroz poluotvoren prozor automobila. Šest godina starija ženka boksera slijedi ga, ali stara dama to ne uspijeva tako elegantno. Ona se debljim dijelom tijela zaglavi, zatim se prevrne i grubo udari o tlo zadnjim dijelom, zaradivši napuklu karlicu, s kojom se mučila tri mjeseca.

104

Od ovog događaja, ni najslađim zalogajem nisi mogao da je namamiš da još jednom uđe u naš automobil. Odlazila bi do vrata, a onda bi se odlučno okretala: "Dragi gospodaru, kobasicu bih vrlo rado, ali u auto više ne ulazim, jer se iz njega može ispasti..." Ono što jednoj ženki boksera ne može ni slučajno da se desi, nama ljudima se dešava redovno.

PRIMJER: LANČANI SUDAR Jedna šefica spedicije doživi sa svojim kamionom lančani sudar. U retrovizoru je vidjela kako autobus juri i udara zadnji kraj njenog vozila. Kako je u pitanju ljevakinja, doživljava ovom prilikom konflikt prepadanja sa strahom i konflikt frontalnog straha (ovdje konflikt nemoći "ne mogu ništa da preduzmem") sa odgovarajućim Hamerovim žarištima desno frontalno. Kad se stvar sredila, uprkos kašlju nije pronađen odgovarajući bronhijalni karcinom ni ciste skrznog luka, ali su zato oba Hamerova žarišta u mozgu bila vidljiva. Ona su, naravno, odmah proglašena za tumore mozga i operisana. Ovo se dogodilo 1982. Nekoliko godina kasnije, pacijentkinja doživi skoro identičnu saobraćajnu nesreću, ali ovog puta nije bio autobus. Sve se odvijalo gotovo isto kao prvi put. Ljekari neurohirurske klinike su rekli da je tumor desno frontalno ponovo narastao. Pacijentkinja biva ponovo operisana. Sve se ponovi i treći put, i ona bi po treći put operisana, jer je tumor ponovo narastao. U međuvremenu je više puta bila u situaciji da gotovo doživi lančani sudar i već je postala alergična na lančane sudare. Par puta je bilo "sasvim gusto". Sad treba da bude operisana četvrti put, uključujući hemo i zračenje, jer ovog puta su pronađene promjene na plućima i ciste skrznih lukova, što je proglašeno za metastaze tumora mozga. Srećnim slučajem, ona upoznaje Novu medicinu. Pacijentkinja sad konsekventno više ne vozi sama. Značaj "šina" u Novoj medicini, bilo da je u pitanju čovjek ili životinja, jeste u tome da pacijent, koji je doživio jedan biološki konflikt, nailaskom na šinu lako doživljava recidiv konflikta. Pri tom recidiv može da pravi samo jedna komponenta konflikta (vidi alergiju na avione). Već ovo je dovoljno da se izazove potpuni recidiv konflikta. Ovakvi recidivi prolaze neprimjećeno pored našeg intelektualnog razumijevanja. Mi ih možemo shvatiti i izbjeći samo intuitivno. Ono što mi ljudi tek nakon treće operacije činimo korektno ("učenje na greškama") životinje to čine instiktivno i pravilno nakon prvog puta. Mi moramo da upoznamo sasvim novu dimenziju mišljenja, jednu vrstu intuitivnog biološkog shvatanja. Biološki konflikti nas vraćaju nazad u surovu stvarnost. Ne samo za životinje, već u principu i za nas ljude pri tom se radi o životu i smrti.

VISEĆI KONFLIKT ILI KONFLIKT U RAVNOTEŽI na primjeru psihoza i motornih, odnosno senzoričnih paraliza Nova medicina ima čitav niz specijalnih slučajeva i specijalnih konstelacija, kao što je npr. fenomen da rak za vrijeme trudnoće prestaje da dalje raste, od njene desete sedmice, jer novi život ima apsolutnu prednost. Uprkos ovome, konflikt nije automatski riješen samom trudnoćom, nego je za izvjesno vrijeme storniran, odnosno odgođen. Ako se desi da do kraja trudnoće ne dođe do pravog rješenja konflikta, on se ponovo vraća nazad, i to u momentu 105

nastupanja porodajnih bolova. To je, onda, često konstelacija za takozvane porodajne psihoze. Ovdje nailazimo na fenomen da konflikt, sa svim što mu pripada, ostaje da visi u vidu ravnoteže. Za sve vrijeme trajanja trudnoće, konflikt niti nestaje niti teče dalje. Slična situacija je kod konflikta u ravnoteži. To je konflikt koji nastaje DHS-om, ima odgovarajuće Hamerovo žarište i korelat karcinoma na organskom nivou, međutim, njegova aktivnost je veoma redukovana, iako nije potpuno riješen. S jedne strane, ovakav konflikt je relativno bezopasan, jer ne postoji konfliktna masa, tako da u smislu raka nema ili skoro da nema aktivnost. Tipičan primjer za ovakav često viseći konflikt je motorni konflikt, koji pogađa motorni centar (Gyrus praecentralis) moždanog korteksa, tako da se javlja oduzetost. Paraliza "visi", što znači da ne prolazi nego traje. Ovo stanje se često označava kao multipla skleroza. Takav viseći konflikt dobija novu dimenziju i kvalitet ako na drugoj moždanoj hemisferi dobije isti ovakav konflikt jednim novim DHS-om. Tokom aktivnosti oba konflikta, pacijent postaje upadljiv, čudnovat, šizofren. Jer su tad ispunjeni uslovi za šizofrenu konstelaciju, koja uvijek nastupa kad pacijent na obe strane mozga ima isti aktivan konflikt, bilo da se radi o srži velikog mozga ili o korteksu. Pacijent je u pravom smislu riječi "podjeljena ličnost". Vjerujem da se značaj visećih konflikata ne može dovoljno dobro ocijeniti. Takozvane duševne bolesti su najčešće bolesti uopšte, češće čak od srčanog infarkta. I većina ovih jadnika po duševnim bolnicama tamo su jer imaju ovakav viseći konflikt, na koji se s vremena na vrijeme nadoveže isti ovakav novi konflikt (po nesreći s Hamerovim žarištem na drugoj hemisferi), što pacijenta dovede do "ludila". Pacijenti koji postanu upadljivi po dramatičnosti, svi su oboljeli, prema mojim iskustvima, od još jednog, dodatnog, trećeg konflikta ili imaju takozvanu "biomaničnu konstelaciju" (vidi poglavlje o psihozama). Ovo znači da su pacijenti sa dva takva konflikta u različitim hemisferama mozga nedramatično šizofreni, odnosno ništa više dramatični od jednog pacijenta oboljelog od raka. Pacijenti koji postanu dramatično psihotični, preduzimajući različite dramatične akcije, kao što je urlanje ili napadi ekstremne uzrujanosti, oboljeli su, kako rekoh, od još jednog, trećeg dodatnog konflikta. Razumljivo je da do sada nijedan psihijatar nije mogao da dâ informaciju o uzročno-posljedičnim vezama i diferencijaciju u ovim pitanjima. Za ovakvom vrstom konflikata do sada nije niko ni tragao. Psihijatri dosadašnjeg tipa i ne nalaze uopšte za neophodno da komuniciraju sa "ludim čovjekom" i često im je to ispod časti. Psihotičan čovjek se do danas smatra "otpadnikom vrste", bićem sa kojim se u osnovi ne može saživjeti. Kao posljedica ovog, svi psihotičari bivaju "primireni", kako se kaže u fah-žargonu, ili posredno nazivani izvorom trankvilajzera. Ovaj teatar od "primirivanja", jer je vriska u bolnici nepoželjna, čini se da je, svakako, za pacijenta ono najnepoželjnije od svega što se da učiniti. Konflikti se zamrzavaju i postaju viseći, tako da pacijent praktično ostaje trajno šizofren i tek sad ne nalazi izlaza iz svojih konflikata. Naročito zbog činjenice da je društveno likvidiran (trajna hospitalizacija ne znači ništa drugo), za njega se otvara jedna ljudska i društvena praznina, od koje može da pobjegne samo ukoliko ostane da sjedi na svom bijednom mjestu u duševnoj bolnici, kao izopštenik iz društva. Dragi čitaoci, ako pročitate poglavlje o šizofrenijama, odnosno psihozama, vidjećete da su mnogi tu opisani pacijenti imali takav viseći konflikt, prije nego što je nastupio drugi i odveo ih u "ludilo". Svjestan sam da su pojedini od ovih slučajeva s pravom mogli biti predstavljeni

106

u drugim poglavljima, ali radi se o tome da ti, dragi čitaoce, shvatiš sistem, jer onda sve postaje jasno samo po sebi. Veliki procenat onih koji su u duševnim bolnicama jesu pacijenti sa paralizama i njihovim posljedicama. Do oduzetosti dolazi uglavnom+ uslijed motornog konflikta i Hamerovog žarišta u Gyrus praecentralis-u, pri čemu, nakon DHS-a, konflikt najprije traje, zatim biva oslabljen, ali nikad potpuno riješen. Jer, za to vrijeme psiha pacijenta ne ostaje po strani. Čak kod djece i životinja nalazimo kao konsekventan sljedeći DHS konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost. DHS najčešće nastaje u momentu kad pacijent osjeti da je oduzet. To može i da bude gubitak osjećanja za sopstvenu vrijednost u pogledu sporta ili konflikt centralnog tipa, koji se tiče kompletne ličnosti. Zatim slijede osteolize kostiju, koje opet povlače za sobom deformitete kostiju. Vremenom dolazi do revalorizacije, pri kojoj pacijent može osjećaj za sopstvenu vrijednost da unekoliko izgradi na nižem, transformisanom nivou. Ovo onda rezultira rekalcifikacijama i time cementiranjem "obogaljenosti", što ponovo može da ima posljedice u psihijatrijskom smislu. Deformacije kostiju, kao što je skolioza, koje su rezultat jednog dugog psiho - cerebro organskog procesa, vrlo je problematično operativno korigovati, bar dok se ne pozabavimo nastankom ovih procesa, odnosno psihom pacijenta. Tako tavore naši "bogalji" u duševnim bolnicama. Njihovo stanje je izazvao relativno mali povod, koji je odmah mogao da se izgladi, ali čije su posljedice i posljedice ovih posljedica katastrofalne. Ako pomislimo koja bi vrsta medicinara bila neophodna ovim jadnim ljudima, onda znamo da to sigurno nije današnja vrsta arogantnih medicinskih milionera, koji uobraženo lebde kroz bolesničke sobe, parajući nosom nebo, konstantno u pratnji njihovih profesionalnih mahača glavom značajnog pogleda, takozvanih asistenata. Medicina će u budućnosti biti teška i predivna. Mi moramo naći put nazad do ljudskog nivoa, koji su ljekari naših predaka imali već hiljadama godina ranije, a koji smo mi izgubili.

ĐAVOLJI KRUG Kad su, ranije, pacijenti koji su bili kod mene zbog rješenja konflikta i terapije, ponovo odlazili na terapiju školske medicine (radikalna operacija, zračenje i citostatici) skoro su svi završavali smrtno. Tu može da se ozdravi samo slučajno i to neko ko nije ni imao aktivan karcinom, nego stari inkapsulirani karcinom. Međutim, ako su pacijenti ostajali do svog ozdravljenja u bolnicama bez panike, sličnim sanatorijumima, sa malim intenzivnim odjelima, onda ih je 95% preživljavalo. Između je đavolji krug. Možemo ga opisati kao jedno sve brže odvijanje uzročno posljedično povezanih događaja na sva tri nivoa (psiha, mozak i tijelo) sa ishodistem u prvom oboljenju, dijagnozi i njome uzrokovanom šoku, zatim drugom oboljenju (zbog šoka od dijagnoze) i njegove dijagnoze sa šokom zbog prognoze. Između ovoga, svakako da mogu da postoje simptomi faze rješenja, koji su najčešće odmah pogrešno interpretirani od strane školske medicine, što još produbljuje đavolji krug kod pacijenta. Kad ljudi ne bi razmišljali o svojoj bolesti i kad se ne bi dali uvući u paniku, onda bi od stvarnog prvog oboljenja raka samo mali broj umirao i to praktično oni čiji bi konflikt bio prekasno riješen ili ne bi bio nikako riješen. Po mojoj procjeni, radi se o procentu od 10-20%.

107

Od ovog procenta, može najveći dio njih je da ozdravi, ako uspije da riješi konflikt uz pomoć pametnih ljudi iz svoje okoline.. Danas većina pacijenata oboljelih od raka umiru od paničnog straha, a uzrok ovom strahu su sami ljekari. Jatrogeno, odnosno ljekarsko pravljenje panike pesimističkim prognozama, i slično, vodi u novi konflikt-šok i u novi rak, tzv. "metastaze" (koje kao takve uopšte ne postoje). Ovo ilustruje slučaj iz Austrije gdje, prema javljanju od 7.10.99. u svim austrijskim medijima, saznajemo sljedeće. Jedna sekretarica ginekologa je već 6 godina, kod ukupno 140 pacijentkinja sa histološkom dijagnozom "zloćudni rak", "uklanjala" briseve i pisala im da je "sve u redu". Da je pacijentkinjama dijagnoza bila saopštena i da su stavljene na odgovarajuće (pseudo) terapije (hemo i operacije), onda bi u međuvremenu, u skladu sa službenim statistikama, 130 -135 ovih pacijenkinja bile već mrtve. Ovako ni jedna jedina nije bila umrla. Jedna jedina imala je ponovo pozitivan bris, a sve ostale važe za "neobjašnjivo spontano izljećene", što se po današnjim navodima dešava jednom u deset hiljada slučajeva. Sad odjednom njih 140. Očigledno da je po srijedi obmana, laž i prevara. Sama država je prevarant. Ipak je svim ljekarima moralo pasti u oči da ne postoji objašnjenje za činjenicu, koja je, hvala bogu, svima poznata, da u životinjskom svijetu samo ekstremno rijetko nailazimo na drugi rak. Tek u poslednjem stadijumu teških tjelesnih smetnji, kad ne može da se kreće ili brani, i životinja može da oboli od konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost sa rakom kostiju. Znamo da kod svih oboljelih od raka, što mogu da potvrdim i ja svojim vlastitim iskustvom, pri postavljanju dijagnoze samo 1-2% pacijenata pokazuju ovalna plućna žarišta. Dvije ili tri sedmice kasnije napravljeni kontrolni snimci pokazuju ovalna plućna žarišta u 20-40% slučajeva, što je znak DHS-a konflikta smrtnog straha, koji skoro redovno udari sa brutalnim saopštavanjem dijagnoze. Ovakav intelektualni smrtni strah, za koji ne postoji nikakva nužda, što se vidi u slučajevima životinja, izazvan je isključivo ignorancijom ljekara. Ovaj jatrogeni šok je danas najčešći uzrok smrti kod oboljenja raka. Uz ovaj šok smrtnog straha od dijagnoze, dolaze još bezbrojne muke izazvane prognozama. Kasnije će svi ovi ljekari slijegati ramenima i tvrditi da je sve bio veliki nesporazum. Ovo nije istina. Jadni moji pacijenti, rastrzani između dvije strane. S jedne strane, mnogi su razumjeli Novu medicinu, ali kad se pojavi visoko seriozni šef odjela, sa svim ostalim ljekarima ispod sebe, koji svi do jednog ozbiljno kimaju glavom, odobravajući ono što je bog-ljekar u bijelom mantilu izrekao kao apsolutno pouzdanu pravu prognozu (za pacijenta smrtna presuda), koji od ovih jadnih smrtno ranjenih pacijenata još ima srca, morala i zagriženosti da proturjeći kolosalnoj ličnosti profesora. Mučiteljska mašinerija je u stalnom pogonu i praktično ne postoji šansa da se umakne ovom "programu". Nakon nekoliko mjeseci, skoro svi se nađu na samrtnoj postelji. Uspije li neko umaći ovim razjapljenim raljama oficijelne medicine, onda sigurno neće izbjeći ispitivanja u svrhu kontrole i praćenja bolesti. Pacijent biva kontinuirano posmatran i sve što ne paše biva suspektno na novi rak, odnosno "metastaze". Kratko prije redovnog kontrolnog pregleda je

108

jadni pacijent danima u smrtnom stresu. Onda slijedi rezultat: "Trenutno se ne mogu utvrditi metastaze." "Hvala bogu", misli pacijent "još tri mjeseca života duže". Uz ovo, naravno, dolaze bezbrojni društveni strahovi. U najgore spadaju zapitkivanja puna sažaljenja: "Moze li se? Kako ide?" Pacijent osjeća da je svuda gledan kao kandidat za umiranje, koji se ne uzima kao potpuna ličnost, jer će on ipak uskoro da umre. Mnogi ljudi mu nerado pružaju ruku, bojeći se da bi stvar mogla biti zaražna. Pa, čak, ako pacijent i uspije za sebe samog da iziđe iz đavoljeg kruga i da osvoji ponovo hrabrost i samopouzdanje, odmah u prvoj sljedećoj situaciji će mu sredina bezosjećajno nabiti na nos da je on ipak "bolestan od raka". Ispred ove medicinsko neljekarske i društveno nehumane pozadine stoji jadni pacijent u totalnoj dilemi. Niko ne može argumentovano da govori protiv Hamerove Nove medicine, ali je uprkos tome satanizovana na sva zvona. Još je mnogo gore to da različiti simptomi i stanja bivaju sasvim različito interpretirani. Na primjer, vagotonija je u Novoj medicini veoma dobar znak ozdravljenja. Istina je da ona ponekad mora biti medikamentozno kočena, ako Hamerovo žarište u mozgu suviše otekne, ali u principu vagotona faza ozdravljenja neophodna je i željno iščekivana. Sasvim suprotno je u današnjoj oficijelnoj medicini, u čijem se rječniku izrazi simpatikotonija i vagotonija upotrebljavaju kao pojmovi vezani za "vegetativne smetnje", vagotonija je teški "poremećaj cirkulacije" i "početak kraja". Iako se pacijent (ako nije u pitanju rak kostiju, gdje zbog rastezanja periosta nastaju jaki bolovi) u vagotoniji osjeća veoma dobro, ima dobar apetit i san, svi medicinari školske medicine, koje pacijent neoprezno traži, proreći će mu skori kraj. I, iako bi vagotoniju morali poznavati kao stadij rekonvalescencije nakon infektivnih bolesti (pomislimo samo na kuru ležanja kod tuberkuloze), svaki medicinar je sklon da kaže: "Da, ali kod raka je to nešto drugo." Ima i tu istine, kad se uzme u obzir da je rak u principu dvofazna bolest. Simpatikotona faza aktivnosti konflikta, u kojoj pacijent ima prividne smetnje perifernog krvotoka, loš apetit i nesanicu, za školske medicinare je do sada predstavljala rak. Dužu fazu ozdravljenja, koja takođe pripada oboljenju raka, školski medicinari nisu registrovali kao fazu. Pa ako su je ponekad i vidjeli u ekstremnoj formi, onda je to stvarno i bio početak kraja, jer je pacijent kratko potom umirao od edema mozga. Poenta: Pacijent ne može da se vozi na dva kolosjeka, jer prognoza školske medicine ometa terapiju. Pacijent sa rakom kostiju u fazi ozdravljenja dobija u školskoj medicini odmah morfijum, često i protiv njegove izričite volje. Ovim mu, zajedno sa bolovima, biva oduzeta i volja da istraje. Smrt je onda još pitanje dana ili sedmice. Ali ako pacijent zna, kao što to moji pacijenti znaju, da je ovaj bol u osnovi nešto dobro i prolazno i ako zna zbog čega bol nastaje, onda on mobiliše neslućene snage i ne osjeća ovaj bol kao nešto loše i strašno, kao kad mu je govoreno da će se bolovi sve više pojačavati i odvesti ga u smrt. Tek kad pacijent dođe na liječenje ljekarima Nove medicine, koji su njome ovladali, kako teoretski tako i praktično, uz to još u jednoj bolnici sličnoj sanatorijumu, bez panike, tek tad

109

definitivno izlazi iz đavoljeg kruga, i može da ozdravi kad ima svijest o tome da njegovu bolest ovdje poznaju, mogu da naprave pravu procjenu stanja i da je kompetentno liječe. I tek tad će više od 95% pacijenata preživljavati, dok u đavoljem krugu mogu da prezive jedva 1 ili 2 od stotinu.

PRIMJER: "METASTAZE" VEĆ U MALOM PRSTU! Jedan čovjek od 45 godina preživjeo je tri raka (rak bubrega, karcinom medijastinuma, karcinom okruglog žarišta na plućima). Osjećao se zdravo i sposobno i otišao ponovo da radi kao vozač kamiona. Radio je 14 dana bez ikakvih tegoba i nije ga to ni iscrpljivalo. Nakon 2 sedmice u firmu je došao čovjek iz zdravstvenog osiguranja i zahtijevao da "oboljeli od raka" odmah prestane sa radom, jer on po svim pravilima mora biti poslan u penziju. Zdravstveno osiguranje nije spremno dalje da plaća sumnjive slučajeve, jer to da je pacijent obolio od raka radno sposoban ne može da bude dugog vijeka. Pacijent biva momentalno skinut sa svog vozačkog sedista i poslan u invalidsku penziju. Tada pacijent oboli od DHS-a konflikta revira i biva psihički i emotivno uništen. Međutim, on uspijeva da iziđe na kraj i sa ovim strašnim udarcem. Saopštio mi je to nakon 8 sedmica, pošto je ponovo izgubio par kila na težini. Takođe je pacijent uspio da izdrži fazu ozdravljenja sa jednim ogromnim Hamerovim žarištem u periinsularnom području i ponovo se osjećao bolje. I kako nije više smio da radi, bavio se uređivanjem svoje kuće i poliranjem automobila. U namjeri da ostruže i ispolira jedno korodirano mjesto na automobilu, desilo se da povrijedi mali prst lijeve ruke. Ubod je probio do kosti. Čitava povreda se upalila, otekla i razvio se lokalni osteomijelitis na vrhu zadnje falange malog prsta. Pacijent se u tom momentu osjećao inače potpuno zdravo, mogao je dobro da jede i spava. Ne sluteći ništa, on se sa svojim upaljenim prstom uputio kod svog kućnog ljekara, koji je bivši hirurg i nije čeznuo ni za čim više kao za svojim starim fahom. On dade da se napravi rentgenski snimak malog prsta i tamo je mogao da vidi mali defekt, koji je prouzrokovao osteomielitis. Ali kod nekog ko boluje od raka ne može da bude osteomijelitis, sve što kod njega može da postoji to su "metastaze". Pri tom je ubodno mjesto bilo tako očigledno i ležalo neposredno pored osteomielitičkog žarišta. I tako pacijentu, izbezumljenom od straha, medicinik reče: "Čujte, ovo mogu da budu samo metastaze. Vi bolujete od raka i sad su maligne ćelije već u malom prstu. Mi to moramo odmah amputirati. I rećiću vam još nešto, sve što vam je Hamer rekao je čista glupost, jer ovo napreduje dalje i vi ćete od tog da umrete." Pacijent je bio oboren s nogu i u tom momentu oboljeva od DHS-a konflikta smrtnog straha. Bezvoljan i užasnut on pristade, bez ikakvog histološkog nalaza, da mu se prst odmah kompletno amputira (duboko u zdravo tkivo - jer to je pravilo). Potpuno smlaćen, pacijent se vratio kući, nijemo pokazujući amputaciju, sve što je uspio, nakon duže pauze, da kaže bilo je: "Ćelije raka su metastazirale u mali prst, kaže doktor. Ono što Hamer priča je glupost, za mene nema više nade." Nakon 6 sedmica, ipak me je ponovo pozvao. Tad je već bio izgubio još deset kila na težini, njegova do tada čista pluća bila su puna ovalnih žarišta. Kratko nakon ovog je umro. On je upao u "đavolji krug".

110

PRIMJER: "VRZINO KOLO" IZAZVANO KONFLIKTOM STRAHA ZA SRCE I MEZOTELIOMOM SRČANE MARAMICE Učitelj tenisa, ljevak, star 43 godine, posjeduje tenisku halu, zbog koje oboljeva od konflikta revira. Odgovarajuće Hamerovo žarište leži u lijevom temporalnom režnju, a manifestacija na organu su ulceracije koronarnih vena. Nakon otprilike pola godine, pacijent uspije da riješi svoj konflikt. Nakon 2 mjeseca doživljava neizbjezni infarkt desnog srca. Ujutro su ga snalazili anginozni bolovi u trajanju od jedne minute. On se sjećao da je cijele protekle godine imao lagane srčane probode. U toku dana su veoma jaki bolovi angine pektoris oslabili, a nestali su tek pred kraj drugog dana. Ovaj napad angine pektoris bio je DHS, jer on je pomislio: "O, bože, pumpa otkazuje, ovo je infarkt, nema ništa više od časova tenisa". Međutim, desilo se sljedeće: pacijent je već 6 sedmica imao osjećaj naročito velikog umora, što nije uzimao za ozbiljno, a pokušavao je da s tim izađe na kraj pijući više kafe. Naravno da je umor došao ponovo nakon napada angine pektoris, ali ovaj put ga je on povezao sa svojim srcem. Jak napad angine pacijent je doživio kao konflikt ataka na svoje srce ("pumpa otkazuje") i on je održavan u aktivnosti postojanjem ovog umora. Dakle, pacijent je imao konflikt revira u rješenju nakon epileptične krize (desni infarkt) i istovremeno aktivan konflikt ataka na srce sa mezoteliomom srčane maramice. Nakon nekoliko mjeseci, završetkom faze ozdravljenja konflikta revira i prestankom umora, dolazi i do rješenja konflikta ataka na srce i u pcl-fazi je uslijedio neizbjezni perikardni izliv. Zbog ovog izljeva je fizička sposobnost učitelja tenisa bila reducirana još više nego za vrijeme faze ozdravljenja konflikta revira. Od ovog, pacijent dobije recidiv konflikta ataka na srce i posljedično povlačenje srčanog izliva, svakako ne kao znak ozdravljenja, nego kao znak aktivnosti konflikta ataka na srce. Jedva da se izliv ponovo povukao na osnovu novog rasta mezotelioma, njegova fizička sposobnost je porasla i on se unekoliko smirio. Međutim, ovo smirenje uslovi ponovni povratak izljeva u srčanu kesu, kao znak rješenja recidiva konflikta. I tako, bez poznavanja Nove medicine, pacijent automatski stiže u đavolji krug. Kod drugog i trećeg recidiva, izliv je konačno dijagnostikovan pomoću CT-a toraksa. Kad mu je saopštena dijagnoza, pacijent oboljeva od konflikta smrtnog straha sa rakom ovalnih žarišta plućnih alveola. Sad je već bio u duplom đavoljem krugu. Svaki put kad bi bio dijagnostikovan srčani izljev, pacijent bi dobijao strah za srčanu maramicu i strah od smrti. Nakon toga bi uslijedila punkcija izljeva, on bi se osjećao fizički u boljoj kondiciji, što bi ga neko vrijeme smirivalo, dok se srčana kesa ne bi opet napunila. Ovaj točak se okretao sve brže. Kad su otkrivena ovalna plućna žarišta, kardiolog je izgubio svako interesovanje za njega. Onda mu je neko ispričao da postoji i Nova medicina. Nova medicina može da prekine ovakavo duplo vrzino kolo svakako samo pod uslovom da pacijent može da razumije uzročno-posljedične veze.

111

PRIMJER: AVOLJI KRUG KOD CISTI SKRZNOG LUKA Jedan od najčešćih đavoljih krugova je onaj kod cisti skrznog luka sa konfliktom frontalnog straha (često strah od raka). Frontalni strah je strah od nečeg za šta nam se čini da juriša na nas i da to nešto ne možemo izbjeći. Ostaje nam samo bijeg. Ukoliko je odstupnica zatvorena, onda pacijent (čovjek ili životinja) dodatno oboljeva od konflikta strah u potiljku i momentalno se nađe u fronto-okcipitalnoj šizofrenoj konstelaciji. Frontalni strah od nekog ili nečeg što napada ili prijeti (životinja, čovjek) je kod čovjeka i životinje sasvim realan. Kod nas ljudi je on tek u drugoj liniji strah od nečeg imaginarnog što se pacijentu ne čini manje realnim od podivljale životinje koja juriša na njega. Uzmimo da ljekar kaže pacijentu: "Kod vas sumnjamo na rak." Ili: "Vi imate rak." Kako rak biva uvijek predstavljen kao nešto čemu se ne može umaći, nešto što napreduje, takođe kao sudbonosan doživljaj iako je opasnost praktično imaginarna, a ne realna, ova opasnost se svom silinom svaljuje na pacijenta tako da on, čuvši samo dijagnozu, može već da oboli od konflikta frontalnog straha. Pacijenti koji su upoznati sa principima Nove medicine praktično ne doživljavaju konflikt frontalnog straha na ovu temu. Pacijenti koji od ranije poznaju Novu medicinu, u momentu kad im se saopšti dijagnoza i prognoza, praktično nikad ne oboljevaju od konflikta frontalnog straha. Kod frontalnog straha ili straha od karcinoma, čovjek biva u izvjesnom smislu evolutivno prebačen nazad, u neko arhaično vrijeme kad su naši preci živjeli još u vodi. Za njih je najveća katastrofa bila kad bi ovim, ribama sličnim bićima nešto zatvorilo skrge ili kad bi im se one na suvom slijepile tako da ostanu bez kiseonika. Upravo ovaj prastari strah da ćemo ostati odsječeni od vazduha doživljavamo kod konflikata frontalnog straha, odnosno straha od raka. Obično se kaže: "Grlo mi se steglo." Ili "Ostao sam bez daha." Ako ovakav konflikt "dijagnoze raka" udari, onda pacijent, naravno, momentalno dobija sve znakove aktivnosti konflikta: ruke hladne kao led, nesanica, odsustvo apetita, prinudno razmišljanje o konfliktu itd. Na vratu istovremeno osjeća samo lagano bockanje ili zastinutost ispod kože. U ovoj aktivnoj fazi u ostacima skrznog luka nastaju ulceracije, plitki defekti pločastog epitela skrznog luka, koji iznutra prekriva ove cijevčice. Prođe li nakon izvjesnog vremena realna ili prividna opasnost, koja je uzrokovala konflikt frontalnog straha, odnosno konflikt straha od raka, onda u fazi ozdravljenja na vratu nastaju ciste ispunjene tečnošću. One se u školskoj medicini nazivaju non-Hodžkin-limfom, jer se pogrešno smatraju za limfne žlijezde. Ove ciste na ostacima skrznog luka su izazvane snažnim edemom ozdravljenja na do tada ulcerisanim mjestima ostataka skrznog luka. Zbog ovog, tečnost ne može da otiče, tako da se obrazuju kuglaste cistične formacije, koje leže ispod kože i mogu se pipati kao kuglice na obe strane vrata, ispred i iza ušiju, i odavde nadole do aksila i supraklavikularnih jama. Prema unutra se mogu velike čiste naći sve do dijafragme, što obavezno biva tumačeno kao paketi limfnih čvorova. Za čiste ostataka skrznih lukova je tipično više kliničkih simptoma: U prvoj polovini faze ozdravljenja, prije epileptoidne krize, a često kratko nakon konfliktolize, dobijaju "neobavješteni pacijenti" paniku od metastaza. Oni smatraju napete čiste limfnim čvorovima ili tumorskim rastom. Zbog panike od metastaza, pacijenti dobijaju nanovo strah od raka . Ovim paničnim strahom od raka faza ozdravljenja biva automatski zamijenjena fazom aktivnosti konflikta, a ciste se povlače. 112

Isti, prividno povoljan efekat se može ostvariti hemoterapijom i rentgenskim ili kobaltnim zračenjem, s tom razlikom da ovo ne prouzrokuje aktivnost konflikta nego samo zaustavljanje faze ozdravljenja. U oba slučaja je pacijent uhvaćen u đavolji krug. U slučaju recidiva konflikta zbog nove panike od raka, slijedi: prekid faze ozdravljenja, povlačenje cisti skrznog luka, dalje širenje ulcera u ostacima starog skrznog luka. Svakim prekidom ozdravljenja, koje se ne završava ni psihički ni organski, ostaje odgođena "konfliktna masa", odnosno ostatak nedovršenog ozdravljenja. Istovremeno nastaje nova "konfliktna masa", koja takođe putem ozdravljenja mora biti obrađena kako psihički tako cerebralno i organski. Dakle, uspije li se pacijent još jednom umiriti, onda kao znak faze ozdravljenja koja je nanovo nastupila, čiste postaju još veće zbog ostataka starog ozdravljenja plus novo ozdravljenje, tako da pacijent ulijeće neizbjezno u novu paniku. Naravno da automatski postaje jača i dolazeća epileptoidna kriza nego što bi bila kod prvog puta da je pacijent riješio svoju paniku od raka do kraja, bez novog recidiva. Dobije li sad pacijent, na osnovu straha od ponovnog rasta cisti, recidiv DHS-a, čitava igra đavoljeg kruga počinje ponovo, od početka. Ako pacijent, npr. zbog poznavanja Nove medicine, ne dobije ponovo recidiv panike zbog straha od raka, dakle, ne dobije novu aktivnost konflikta, dođe do jedne prave, potpune faze ozdravljenja i na vratu se razviju prilično velike ciste (naročito ako se smatraju limfnim čvorovima), onda se može dogoditi da pacijent dobije osjećaj da ima mehaničke smetnje u dobijanju vazduha. Najčešće je u pitanju samo njegov osjećaj. Sasvim rijetko se dešava da je dušnik spolja komprimiran, a prava opasnost od gušenja praktično ne postoji. Ipak, u epileptoidnoj krizi subjektivni osjećaj, odnosno arhaični strah od gušenja može postati tako veliki da odvede pacijenta u ogromnu ponovnu paniku. Na sreću, to se događa samo u ekstremno rijetkim slučajevima pacijenata koji imaju jako velike ciste ispunjene tečnošću.. Najvažniji zadatak svakog pojedinačnog ljekara je da ovakvog pacijenta umiri, odnosno da ga izvuče iz panike ili, što je još bolje, da mu upoznavanjem s Novom medicinom uopšte ne dozvoli da upadne u paniku. Medikamentozna sedacija ovakvih pacijenata je besmislena i osim toga znak ignorancije, jer u vremenu nakon epileptične krize, kad pacijent uđe u "drugu dolinu vagotonije", prethodna sedacija može biti smrtonosna. Hemijska sedacija, jedno trovanje, ne može nikad da zamijeni umirujuće obraćanje čovjeka ili "jatrosa". Tek kad su pacijenti prošli i ovu "drugu dolinu vagotonije", tad su potpuno zdravi. U slučaju hemoterapije i zračenja, ortodoksni medicinar najprije dosegne prividnu pobjedu, ako ciste skrznog luka počnu da se povlače. Cijena ove prividne pobjede je ta da ozdravljenje i epileptična kriza, koja automatski nastupa u ozdravljenju, bivaju samo stornirani, a uz to cijeli organizam biva strašno i često ireparabilno oštećen. Nije se desilo jednom da najgori medicinici, koji hemo nazivaju "terapijom", pacijentu iskreno kažu: "Prije nego što konačno umreš od raka, možes još tri ili četiri sedmice voziti na rezervi tanka koštane srži, odnosno živjeti." Ali i ovo je naravno glupost. Pacijenti čije su čiste skrznog luka bile "obrađivane" sa hemo, u početku su imali efekat njihovog povlačenja, odnosno ozdravljenje je bilo samo stornirano, ne i završeno. Po prestanku hemoterapije, ozdravljenje ponovo počinje i s njime se

113

vraćaju i čiste. Ovo pacijenta uvodi u trajni đavolji krug, gdje egzorcizam "puni nečije džepove". Od ove besmislene torture umiru skoro svi pacijenti. avolji krug kod čisti skrznog luka, koji kod životinja praktično ne postoji (osim prolaznih teškoća s disanjem u vrijeme epi krize), zauzima ovdje namjerno ovoliko prostora, jer je u pitanju jedan od najčešćih imanentnih đavoljih krugova, nastalih u većini slučajeva jatrogeno. Zapamtite: izuzetno je teško pacijenta koji je mentalno jatrogeno deformisan, umiriti u trenucima panike. Suprotno ovom, umiriti pacijenta koji je od ranije poznavao i razumijevao Novu medicinu, ne može se reći da je djecija igra, ali je rješiv zadatak. Uz to je zadatak čije rješavanje usrećuje istovremeno timski posao poznavaoca čitave stvari.

Zbog čega je nemoguće postojanje metastaza Dragi čitaoce, kako ste saznali u prošlom poglavlju, rak i svako tzv. oboljenje uopšte, odnosno naročiti program prirode jesu ekstremno zakonito dešavanje. Na osnovu promjena na tri nivoa, Nova medicina se može za kratko vrijeme dokazati i shvatiti. Osim toga, tri nivoa liferuju jedan predeterminiran sistem gdje, ako je poznat jedan nivo (npr. psihički nivo biološkog konflikta), onda se mogu donijeti zaključci o oba preostala nivoa. O striktnoj pravilnosti procesa na sva tri nivoa i reproducibilnosti Nove medicine može se reći sljedeće: Postoje tri nivoa (psiha, mozak, organ) na kojima događaji protiču sinhrono i postoje dvije faze bolesti (ukoliko je konflikt riješen), a uz to faza normaliteta koja prethodi fazi aktivnog konflikta i na kraju faza renormalizacije na kraju vagotone faze riješenog konflikta. Ne da samo imamo po četiri faze na svakom od tri nivoa, nego dodatno imamo još 3 markantne tačke (DHS, CL i epileptoidnu krizu) na svakom od tri nivoa. Dakle, u pitanju je 21 kriterijum koji pojedinačno možemo ispitati prema 5 bioloških prirodnih zakona. Ali kako 5 bioloških prirodnih zakona sadrže zajedno najmanje 6 kriterijuma, uključujući histološke, cerebralno-topografske, organsko-topografske, konflikt-korelativne i mikrobiološke kriterijume, dolazimo do tog da u svakom pojedinačnom slučaju, koji pažljivo ispitujemo na sva tri nivoa, moramo to učiniti u smislu 126 činjenica, koje se mogu tačno ustanoviti.. Da samo jedan slučaj pokaze slučajno svih 126 fakata, već je astronomski nevjerovatno. Ako jedan pacijent ima samo dva oboljenja, koja protiču djelimično paralelno ili sukcesivno, onda se reproducibilne činjenice adiraju na 252. Sama vjerovatnoća se potencira na astronomske vrijednosti.

114

Kao izričito važan kriterijum se uračunava i to da je lokalizacija Hamerovih žarišta u mozgu predestinirana. Ovo znači da je jedan od mogućih više stotina releja u mozgu već unaprijed utvrđen. Ovaj relej, koji je u slučaju oboljenja Hamerovo žarište, mora pokazati formaciju koja tačno pripada odgovarajucoj fazi. Vjerovatnoća za samo jedan jedini slučaj je već astronomski velika. Pacijenti najčešće imaju više karcinoma ili paraliza, dijabetes ili slično, a za svako pojedino oboljenje moraju ponovo biti ispunjeni svi kriterijumi. Uz ovo još dolazi, u skladu sa ontogenetski uslovljenim sistemom tumora i tumorskih ekvivalenata, sve ono što se tiče oboljenja a uslovljeno je evolutivnom komponentom, kao što je histološka formacija, lokalizacija releja u mozgu i naročiti biološki smisao svakog biološkog programa ponaosob. Kako u Novoj medicini nije ništa bez smisla, nego sve ima svoj puni smisao, tako vjerska akrobatika oficijelne medicine sa podivljalim zloćudnim ćelijama raka, koje nekontrolisano rastu i obrazuju kćerke-izrasline, tzv. metastaze, djeluje blago rečeno avanturistički. Oficijelna doktrina na temu metastaze, kako je poznato, kaže da se ćelije porijeklom od jednog primarnog tumora (o njegovom stvarnom uzroku se nagađa - od pušenja, ishrane, kancerogena, virusa do gena i nasljednih faktora) raseljavaju, odnosno bivaju rasijane putem krvi ili limfe u udaljene krajeve organizma, gdje u nekom novom organu prave nove metastaze. Nameću se neka pitanja na koja odgovore vjerovatno već sami možete da date, dragi čitaoci. •

•

•

1. pitanje: Jedini put u tijelu koji vodi od centra ka periferiji su arterije. Govori se o "hematogenom rasijanju", odnosno metastaziranju primarnog tumora putem krvi. Ipak, nijednom istraživaču nije pošlo za rukom da pronađe ijednu ćeliju raka u arterijskoj krvi, uprkos hiljadama pokušaja. 2. pitanje: Svi patolozi priznaju da u principu uvijek na istom mjestu tijela nastaje ista vrsta raka. Tako su npr. ovalna plućna žarišta (kod konflikta smrtnog straha) histološki gledano uvijek adeno-karcinomi. Niko ovakav primarni tumor ne može histološki da razlikuje od ovakvog sekundarnog tumora, odnosno metastaze. Ako je to tako, onda bi ćelije raka (nikad viđene u arterijskoj krvi) morale da budu toliko pametne da u roku od nekoliko sekundi tačno znaju gdje su dospjele i da u zavisnosti od ovog mjesta uvijek obrazuju karcinom uobičajen za ovo tkivo. Npr. adeno-karcinom jetre, koji karfiolasto raste, odjednom napravi u kostima metastaze (što znači da se u kostima obrazuju rupe), da bi kasnije u plućima pravio kompaktna ovalna žarišta metastaza adenoidnog tipa??! Dakle, ne samo da moramo uzeti u obzir trostruku metamorfozu, nego i trostruko mijenjanje pripadnosti klicinom listu, pri tom i da ne govorim o "letećoj izmjeni" priključivanja ćelija na odgovarajuće releje u mozgu. Kratko rečeno, jedna svinja okoti tele, a tele ovcu. Kako ovo objašnjava školska medicina? 3. pitanje: Neurohistopatolozi se slazu da moždani živci i ćelije gangliona najkasnije nakon prva tri mjeseca života ne mogu više da se dijele. Glija ćelije, tzv. moždano vezivno tkivo čija je funkcija ishrane, potpore i obrazovanja ožiljaka, a ne nervna, može da se dijeli ukoliko obrazuje ožiljke kao ostalo vezivno tkivo u organizmu. Ako nervne ćelije ne mogu više da se dijele, šta su onda "moždani tumori" i "metastaze u mozgu"? Neurohistopatolozi se takođe slazu da se kod tzv. "tumora mozga" uvijek može vidjeti njegova histološka pripadnost. Posljedično je ipak uvijek na istom mjestu u principu ista vrsta moždanog tkiva. Takođe, i ako je u uslovima DHS-a sa ca-fazom to tkivo malo promijenjeno uvijek se tačno prepoznaje čemu ono pripada. Od prof.

115

•

•

Pfitzera (vidi poglavlje 10) znamo da glijozni ožiljci, odnosno polimorfni gliomi "često pasu sa mnogo toga" (misli se na organske karcinome), odnosno da ćelije ovdje morfološki slično izgledaju. Već po definiciji "tumori mozga" ne mogu da postoje. Što se tiče "metastaza u mozgu" školska medicina dogmatski zagovara da jedna zloćudna metastatska ćelija npr. iz jajnika putem krvi (gdje nikad nije viđena) dospije u mozak, tu se učvrsti i obrazuje mali jajnik. Mali jajnici i testisi u mozgu - ima li ovo još ikakve veze sa prirodnim naukama? 4. pitanje: Ako se neki organ razdvoji od mozga (npr. ako se napravi preparat želuca), onda se na njemu ipak ne može izazvati rak ni sa stotinama navodnih kancerogena, pa čak ni ako se oni lokalno aplikuju u ogromnim koncentracijama. Kako ovo objasniti? Kod pacova kod kojih je navodno pokazano izazivanje karcinoma formaldehidom prema kojem pacovi pokazuju odbojnost, on je ušpricavan dnevno u noseve pacova u ogromnoj koncentraciji i to čitavu godinu. Zar ne dobijate ideju? 5. pitanje: Uopšte je poznato da od 100 pacijenata kod kojih je na dan dijagnoze raka uraden rentgenski snimak, 98% njih ne pokazuje "metastaze na plućima". Međutim, na ovaj dan pacijentu biva rečena i cijela prividna istina. Za većinu pacijenata je to, kako kažu, ogroman šok, odnosno DHS. Neki se od tog oporave jer imaju npr. podršku svojih bližnjih. Kod 30-40% slučajeva, nakon 3-4 sedmice nalazimo u školskoj medicini ovalna plućna žarišta. Dobijate li ideju? Kako školska medicina objašnjava ovaj upadljivi fenomen? Kod životinja se ne viđaju ovakve "metastaze ovalnih žarišta na plućima". Na jednom od mojih govora u Klagenfurtu, lokalni primarijus: "Doktor Hamer kaže: 'Životinjama je lako, one ne razumiju šta primarijusi govore (misli se na prognoze), zato i nemaju metastaze'". Moj odgovor: "Gospodine profesore, danas ste me prvi put precizno citirali. Čini se da ste na putu da razumijete Novu medicinu."

Terapija "naročitih programa raka" Terapija tzv. oboljenja raka po sistemu Nove medicine razlikuje se u osnovi od dosadašnje čisto simptomatske terapije, odnosno pseudoterapije školske medicine. Školska medicina, kao i tzv. alternativna medicina (u novije vrijeme nazivana komplementarnom medicinom školske medicine), imaju tu zajedničku osobinu da, u nedostatku znanja o uzročno-posljedičnim vezama kod raka i ostalih bolesti, stalno pokušavaju da različitim sredstvima "potuku" ili "pobjede" rak. Rak se naširoko simptomatski tretira, sa "čelikom, zračenjem ili hemijom", morfijumom, ili imelom, koja je, kako je poznato, i sama vrsta otrova. Cikla, trave ili klice nanose još najmanje štete, ali su takođe nemoćne da u nastajanju spriječe jedan osmišljeni biološki naročiti program, nakon odgovarajućeg DHS-a. Pa i kad bi mogli da ga spriječe, tek bi to bilo loše, zbog njegovog smisla. Sa srednjovjekovno-inkvizitorskim poletom stalno se pokušava uništenje smrtnog neprijatelja - raka. Jer, u srednjem vijeku je sveta inkvizicija takođe pokušavala da đavola iz jeretika protjera nožem, vatrom ili otrovom. Na kraju je jeretik uvijek bio mrtav, nezavisno od tog da li je priznao ili nije. U prvoj varijanti, on je bio kriv zbog priznanja da je bio u savezu sa đavolom. Ali, ako je bio toliko tvrdoglav da ne prizna, tek je onda bio u savezu sa đavolom, pa su morale biti primjenjene najgore mjere mučenja. Slično ovom, danas su pacijenti školske 116

medicine zatrpani najgorim mučenjem u vidu hemo-pseudoterapije, jer zli karcinom divlja i ne dâ se iskorjeniti. Odlučujuće je to da su ćelije raka uvijek viđene kao protivnici koji se moraju potuci. Tako se npr. vjeruje da "imuni sistem", šta god da se pod tim podrazumijeva (svakako odbrambena armija organizma), biva oslabljen tako da "zloćudne" ćelije mogu da pronađu "rupu" i da prodru u tkivo i da se rašire. Takođe, dijelovi tzv. alternativne medicine uopšte nisu bili strani etabliranim medicinarima, jer polaze od istih premisa i imaju isti cilj, naime iskorjenjivanje raka na organu, koji oni smatraju najvećim zlom. Jedino smetalo je Hamer, koji to smatra budalaštinom. Jedan naročito viđeni predstavnik Udruženja ljekara htio je, prije izvjesnog vremena, da mu navedem "uspjehe". Pokazao sam mu niz rentgenskih snimaka, na kojima je izraslina raka bila očigledno dovedena u mirno stanje. Ja mu rekoh da postoje stotine pacijenata koji su zdravi, iako se inaktivirani karcinom na organu često još uvijek dobro vidi, ali on više uopšte ne pravi smetnje i nema više mitoze, te je više kozmetički problem. Ovo mu se uopšte nije dopalo. Za njega je rak izlječen tek kad je nestao. Npr. pri operaciji, kad je isječen duboko u zdravo tkivo. On smatra da treba prvo operisati, zatim zračiti, pa tretirati citostaticima, a ono što je ostalo od duše trebalo bi da Hamer sredi sa svojom psihoterapijom. Za ovakav rad, ja bih mu dobro došao. Rekoh mu da pacijentima koji su bili kod mene nije potreban ni hirurg, ni medicinari koji hoće da ih zrače i truju, izuzimajući mogućnost komplikacije tjelesno organske prirode, kao što je krvarenje, edem mozga i sl. i mogućnosti psihičkih komplikacija, kao što je obnovljena panika, izazvana šokantnim doživljajima ili glupim ljekarima, ili recidivi konflikta i sl. Na ove pacijente se može gledati kao da su potpuno zdravi. I oni bi mogli dalje dobro i rado živjeti narednih 30-40 godina da ih okolina kontinuirano ne teroriše i opominje da su oboljeli od raka: prisiljavaju ih da se prepuste školsko-medicinskom mlinu, gdje na kraju bivaju uspavani morfijumom. Tada su se naši putevi razišli. Bezdušnu, samo na simptome orjientisanu medicinu sam odbio. Za mene je ljekarska terapija bolesnog čovjeka ili životinje jedna vrsta svetog čina. Prije dvije hiljade godina su ljekari bili istovremeno i sveštenici, iskusni mudri ljudi, koji su zavredivali povjerenje svojih pacijenata. Po mom mišljenju, danas to ne isključuje visok stepen znanja i naučnosti, naprotiv, trebalo bi da ga uključuje. Ali od kada su iz ovog društva postali bezdušni, čisto intelektualni, medicinski inženjeri, orjentisani samo na simptome, sa niklovanim naočalama na nosu, koji postaju utoliko uspjesniji i bogatiji ukoliko su hladniji, od tada ja ne osjećam ovu bratiju kao asocijaciju stvarnih ljekara. Zbog toga neću dopustiti da svi ti brutalni medicinski inženjeri u budućnosti mogu da se prave da se tako i dalje može raditi. Ljekari budućnosti, ljekari Nove medicine treba da budu pametni, praktični ljudi sa zdravim ljudskim razumom, moraju da imaju srca i tople ruke, ljekari-sveštenici, kao u davna vremena, koji su bili dobročudni i nepotkupljivi, slični starim "dobrim" kućnim ili seoskim ljekarima što se neće bogatiti na tuđoj muci. Današnji uspjesni medicinski milioneri, koji su stigli do svojih položaja raznim manipulacijama, koji svako rukovanje i svaku prijateljsku riječ obračunaju u novcu , ali uz to na svakom kongresu još uvijek sipaju etiku, sa glupom arogancijom, ova rasa brutalnih profitmedicinika mora konačno da pripadne prošlosti. Gade mi se.

117

Molio bih čitaoca da mi oprosti ove žestoke riječi. Naravno da tu i tamo postoje ljekari koji iz nužde još uvijek rade po dosadašnjem lošem sistemu današnje medicine, ali će se radovati da imaju alternativu na naučnoj osnovi, kojom će svom pacijentu moći da pruže osnovanu nadu. Želim da vam kratko ispričam o pacijentu, koji je umro samo zato što su ga tretirali "kao oboljelog od raka" i što "i tako i tako nije više ništa moglo da se učini". Kod njega je primjenjena mjera koju ljekar urolog u sličnim okolnostima nikad ne bi primjenio ni kod sebe samog ni kod pacijenta koji nema rak. Pacijent je imao leukemiju, koja je već bila u prolazu i bolovi u kostima su bili popustili. Slučaj je naročito tragičan zbog posebnih pratećih okolnosti. Nekoliko dana prije njegove smrti, koja nije bila neophodna, porodica je pacijenta u dramatičnom bijegu odvela kuci, pošto je odjeljenski ljekar priznao da mu je po nalogu pretpostavljenih dao derivat morfijuma (protiv volje samog pacijenta i uprkos izričitoj molbi rodbine da to ne čini). Nakon toga se s pacijentom više nije moglo razgovarati. Za ovo praktično i nije bilo indikacija, jer pacijent u tom momentu više nije ni imao bolove. Poslije ovog ispada, kćerka je noću dežurala kod oca. Kad je napustila sobu na pet minuta, tu se ponovo stvorila sestra koja je ocu ponovo htjela da dâ morfijum - što je kćerka uspjela u posljednji čas da spriječi. Nekoliko sati nakon ovog, napustili su bolnicu. Pacijenta su bukvalno htjeli da uspavaju protiv njegove volje. Pacijent nikad nije imao teškoća sa mokrenjem, uprkos ovome je za boravak u bolnici rutinski stavljen kateter da sestra ne bi imala problema. Zbog katetera je uretra bila nešto otečena i pacijent je nakon odstranjivanja katetera kod kuće imao probleme sa mokrenjem, što bi imao svaki drugi pacijent u ovakvom slučaju. Na to je kućni ljekar, mada to nije bilo prijeko potrebno, stavio suprapubični kateter, punktirajući pri tom trbušnu duplju, da bi pacijent dva dana nakon tog umro od akutnog peritonitisa. Greske pravimo svi mi, ali ovdje nije u pitanju to. Radi se o tom da se kod oboljelih od raka čine stvari koje se u sličnim okolnostima nikad ne bi činile kod ostalih bolesnika. Ovo uopšte nije usamljen slučaj. Samo ja mogu da pobrojim na stotine pacijenata kojima su ljekari protiv njihove volje dali morfijum i time ih praktično uspavali. Ovaj pacijent, koji je umro od ak. peritonitisa je bio skoro potpuno zdrav. Njegovi karcinomi su bili inaktivirani, a poslednji rak kostiju u fazi ozdravljenja. On je mogao udobno da živi još trideset godina. Kratko prije nego što je umro, on je kovao planove kako će da provede ljeto. Brutalnost svakog pojedinog slučaja leži u sistemu. Stoga vas molim da razumijete da nema svrhe kritikovati pojedine naročito brutalne tzv. ljekare, nego jednostavno mora da se ukloni ovakav sistem. Da ste vi vidjeli na stotine ljudi kako umire na ovako brutalan način i vi bi ste pisali ovako beskompromisno i "nediplomatski", ako bi ste htjeli da budete iskreni.

Ljekar nove medicine

118

U Novoj medicini je pacijent apsolutni gospodar po pitanju zahvata na njegovom organizmu. Samo on može da zna šta je za njega stvarno dobro i pravo, samo on može da preuzme stvarnu odgovornost za samoga sebe. On ovdje nije pasivni primalac terapije, nego mora sam da bude aktivan. Odnos pacijenta i ljekara u Novoj medicini mora sasvim nanovo da bude definisan i kreiran. Za njega najbolju terapiju, pacijent mora da razradi uz pomoć ljudi koji su i dušom i tijelom ljekari i koji imaju toplo srce za svoje pacijente. Nije pretjerano reći da oni koji hoće da rade s Novom medicinom, pored obimnog stručnog znanja na sva tri nivoa, moraju prije svega da budu dobri i mudri ljudi, koje će pacijent moći da prizna kako kao ljudskog partnera, tako i kao vrhunskog stručnjaka. Rad na tri nivoa Nove medicine zahtijeva jedan psihokriminalistički postupak. Pitanje je da li se on može naučiti. Ljekar mora biti u stanju da u momentu sve intuitivno obuhvati, a da pri tom nije gluplji od svog intelektualno orijentisanog kolege. Posljednji imaju obično probleme s tim da ne posjeduju karizmu i da ne poznaju ljudski pristup pacijentu. Ne postoji ništa što pruža toliko radosti kao stvarno kvalifikovano ophodenje prema sva tri nivoa i pet prirodnih zakona Nove medicine. Ovo će karizmatične i čovjekoljubive među ljekarima nagnati na to da ovladaju neophodnim obimnim znanjem do kojega jedan specijalista, koji danas važi za krunu medicinskih nauka, nema šanse da dopre. Ljekari budućnosti će morati da budu u stanju da sa karizmom zdravog ljudskog razuma rade medicinsko-kriminalistički. Oni moraju stajati na strani pacijenta kao dobri prijatelji, koji će "šefu" pacijentu da stave na raspolaganje svoje naročito medicinsko znanje. Jer terapija budućnosti se najmanje sastoji u propisivanju medikamenata. Njen najveći dio čini da pacijent razumije uzrok svog biološkog konflikta i da nauči da razumije svoje tzv. oboljenje i da sa svojim ljekarom pronađe najbolji put da iz konflikta iziđe i da se više u njega ne vraća. Ovi "sveštenici Asklepiusa", prema mojoj predstavi, treba da budu obični i mudri ljudi, toplog srca, sa istovremeno sveobuhvatnim znanjem. Meni je jasno da ova slika nije u skladu sa današnjom slikom "uspjesnog" ljekara. Terapija tzv. oboljenja raka, odnosno SBS dijeli se na tri nivoa: 1. nivo psihe praktično-psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom 2. cerebralni nivo posmatranje toka i terapija cerebralnih komplikacija 3. organski nivo terapija organskih komplikacija

Nivo psihe: praktična psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom

119

Mogli bismo našu terapiju teoretski podijeliti na tri nivoa, kao što sam pokušao da učinim, ali pri tom moramo ostati svjesni činjenice da sve u našem organizmu stalno protiče istovremeno, dakle sinhrono. Mi ne smijemo pomisliti da u Novoj medicini dođe do specijalizacija u smislu da se jedni bave nivoom psihe, a drugi i treći sa ostala dva nivoa pojedinačno. Čak i danas toliko hvaljeni timski rad može da dođe u obzir samo sa kompletno obrazovanim ljekarima na području sva tri nivoa. Normalno je pacijent obolio od jednog konflikta "o kome ne može da priča" o kome on, bar do sada, nije mogao da priča. To da li nama izgleda primjereno ili neophodno da on o tome nije mogao da govori ili da mislimo da je on o tome odavno već mogao da priča je za Novu medicinu neinteresantno. Jedino što je neophodno da mi pokušamo razumijeti zašto pacijent, obzirom na njegov mentalitet, nije o tom mogao da govori. Sjećam se jedne stare žene koja je obolila od karcinoma sigme jer joj je uginuo kanarinac kojeg je jako voljela. Dvanaest godina je on bio njen najbolji prijatelj. DHS se desio kad ga je nasla mrtvog u kavezu. Bio je zamazan tečnim izmetom. Stara je žena mjesecima o tom sanjala. Često bi u snu sebi prebacivala da je svog "Hanzija" pogrešno hranila i uvijek bi ga vidjela u tečnom izmetu. Nakon četvrtog mjeseca, dogodilo se rješenje konflikta, jer joj je kćerka poklonila jednog "novog Hanzija". Uobičajenim krvarenjem crijeva u fazi izljećenja rak je primjećen. Stara dama je preživjela samo zato što ljekari smatraju da terapija u njenim godinama nema smisla. Kod jednog mladeg čovjeka bi sigurno došla u obzir opsežna operacija sa postavljanjem vjestačkog analnog otvora. Ovo bi izazvalo, što se skoro uvijek dešava, SWE konflikt, onda bi se ustanovile metastaze u kostima i uslijedilo bi uspavljivanje morfijumom. Nažalost, to je danas uobičajeni put, koji je inače potpuno nepotreban. Stara dama se danas, nakon 5 godina, osjeća potpuno dobro. Ja sam rodbini podvukao da, u slučaju da "novi Hanzi"ugine, ne čekaju više od 4 mjeseca sa poklanjanjem "daljeg Hanzija". Slican slučaj sam doživio u Šarskoj oblasti (Saarland). Žena jednog upravnika sanatorijuma obljela je od ovalnog karcinoma pluća. Stvar se otkrila samo zato što je pacijentkinja lagano kašljala, zbog čega je kućni ljekar tražio snimanje pluća. Pri tom je pronađeno jedno tzv. "solitarno ovalno žarište" pluća. Ovakva solitarna ovalna žarišta su uvijek alveoalarni solitarni adenokarcinomi, koji su znak jednog konflikta smrtnog straha doživljenog zbog nekog drugog čovjeka ili životinje. Muž ove, oko 57 godina stare pacijentkinje me je zamolio za savjet. Ja sam pregledao i ispitao pacijentkinju i pronašao da je DHS imala prije otprilike osam mjeseci, kad je njen voljeni mačak "Morle"uspavan zbog bolesti. "On je preko šesnaest godina bio naše dijete, čak je s nama za stolom jeo", rekla je. Od momenta kad joj je veterinar rekao da će mačka morati dati na uspavljivanje, ona je izgubila na tezini, nije mogla da spava i morala je da misli samo na mačka, koji je nakon 14 dana stvarno dobio špricu za uspavljivanje. Konflikt je potrajao 4 mjeseca. Muž više nije mogao da gleda kako mu žena pati i jednog dana on donese kući novo mače, koje je izgledalo slično uspavanom mačku. Od tada se pacijentkinja ponovo osjećala dobro. I kad je dva mjeseca kasnije otkriveno solitarno ovalno žarište u desnom plućnom krilu, veličine oko 5 cm, pacijentkinja je već ponovo imala svoju uobičajenu tezinu, dobro je spavala i svijet je bio u redu. Ona je dobro podnijela saopštenje dijagnoze, hemotrovanje i zračenje kobaltom. Ljekari su se čudili da tumor niti raste dalje niti se povlači. Dva mjeseca nakon svih tortura, pacijentkinja i njen muž su mi se obratili za savjet šta bi još trebalo da rade. Ja sam odgovorio: "da njegujete dobro mačka". Ovo i nisam imao potrebe da kažem, jer je novi mačak već bio "dijete u kući". Pacijentkinja se danas osjeća dobro.

120

Oba ova primjera mogli bi da pokažu kako bi izgledala terapija zdravim ljudskim razumom u idealnom slučaju (pod pretpostavkom da je stvar izvodiva). Meni uopšte ne smeta činjenica da me moje visokodekorisane bivše kolege susreću sa podsmijehom ako sa jednom starom damom provedem dva sata u razgovoru o njenom pokojnom kanarincu i pokušam da se prebacim u pomalo skurilne odnose koje ona gaji, a koja nema nikog bližeg na ovom svijetu nego što je njen kanarinac "Hanzi". Naravno da jedna takva dama ne može da plati honorar od 2.000 DM u slučaju da jedan profesor pristane da sasluša njen jad zbog kanarinca, koji nije vrijedio više od 10 DM dok je bio živ. Takođe mi ne smeta ako visoko uvažavani psiholozi misle da ovdje mora najprije da bude rasvijetljena psihološka pozadina u smislu kako i zašto i koji traumatski doživljaj bi mogao da bude u pozadini. Sve ovo uopšte ne stima, jer DHS ovim nije obuhvaćen. To je uvijek kao kod golmana. On može da uhvati sve lopte čije kretanje može unaprijed da predvidi, samo lopte koje su felširane i koje ga "uhvate na pogrešnoj nozi" mora bespomoćno da gleda kako izmiču. DHS je uvijek nepretpostavljena konstelacija i situacija. Nju nijedan psiholog ne može da proračuna, a o objašnjenju i da ne govorimo. Ovdje moram da ispričam o najmanje još dva slučaja, koji treba da pokažu da "psihoterapija" pojedinačnog pacijenta ne donosi ništa. Često se mora ići 1, 2 ili 3 stepena naviše i pokušati sa terapijom čitave okoline. To često uopšte nije izvodivo. Četrdesetpetogodišnja pacijentkinja oboli od karcinoma kostiju vratnih pršljenova i karlice pošto je prethodno imala karcinom dojke. Dijagnoza je glasila: "Recidiv Mamma-ca sa generalizovanim metastazama, stanje nakon amputacije." Pacijentkinji je saopšteno da se ništa dalje ne može učiniti i ona je prebačena u sobu za umiranje u jednoj maloj bolnici. Po zanimanju je bila hailpraktiker (heilpraktiker). Bio sam pozvan i pronašao sam, što sam i pretpostavljao, da su tzv. "generalizovane metastaze" - dva SWE-konflikta sa različitim DHSom. Dok je pacijentkinja pohađala školu za hailpraktikera i imala dvoje usvojene djece, kupila je sebi hailpraktiker-pečat, koji naravno nije smjela da koristi dok ne diplomira. Jednoga dana su ga njena djeca pronašla i igrala se s njim "dostavljača poste". Ona su ispečatirala na stotine cedulja i ubacila ih u poštanske sandučice čitavog naselja. Kad je majka stigla kuci i shvatila šta su uradili, bila je kao oduzeta od nelagodnosti jer je izblamirana i ispala prevarantkinja. Činilo se da stvar može donekle popraviti samo hitno polaganje diplomskog. Ona počinje da mršavi, uči danonoćno, što joj ne pada teško jer i onako ne može da spava. Bila je kao u zanosu. Muž se osjetio zapostavljenin, psovao je i žalio se. Žena se nije više ni na šta obazirala. Bila je kao opsjednuta namjerom da što prije diplomira i da prestane da važi za prevarantkinju. Ona je imala jedan SWE konflikt u intelektualnom pogledu, jer se odjednom osjećala pred svojm okolinom kao prevarantkinja zbog još nepolozenog diplomskog ispita. U toku aktivnosti ovog konflikta, ona doživljava i sljedeći SWE konflikt u seksualnom pogledu: kako u ovom periodu i nije bila zainteresovana ni za šta drugo sem za učenje, muž joj je prebacio da u krevetu ništa više ne vrijedi. Tri mjeseca nakon DHS-a je diplomirala. Kad sam je vidio prvi put, ležala je, kako rekoh, u "sobi za umiranje". Tijela vratnih pršljenova, od drugog do četvrtog, bila su do te mjere u osteolizama da se svaki čas moglo računati sa njihovim slomom, što bi imalo za posljedicu kvadriplegiju. Njoj je već bio dat morfijum da bi joj se uštedio ovaj doživljaj, ali je dosta brzo ukinut na insistiranje rodbine, jer sam ja to postavio kao uslov svog rada. Ona je bila napola u vagotoniji, a napola u simpatikotoniji. Nakon što sam je ispitao i pregledao, pogledao rentgenske snimke, ona je htjela znati da li još ima nade. Rekao sam joj: "Ako uspijete da ne pomaknete glavu četiri sedmice, onda se i ne može ništa polomiti. Onda će se skupiti toliko mnogo kalusa da se

121

vratni prsljenovi više neće moći slomiti, jer ovaj konflikt je očigledno definitivno riješen. Od osteoliza karlice u stvari ne možete da umrete ako ne budete koristili morfijum, ali ja ne znam kako će se dalje razvijati odnos između vas i vašeg muža, a od tog očigledno zavisi vaša svijest o sopstvenoj vrijednosti u pogledu seksa." I stvarno su vratni pršljenovi ozdravili po planu, na zaprepaštenje ljekara. Konačno je imala više kalusa nego što je ranije imala sadržaja kalcijuma. Ona je stvarno uspjela da leži četiri sedmice, a da ne pomjeri glavu. Za razliku od planske rekalcifikacije vratnih pršljenova, karlica je bila pogađana naizmjeničnim fazama rekalcifikacije i novih osteoliza sa recidivima konflikta. Dešavalo se da i po tri sedmice bude dobro, a da onda iskrsnu nove osteolize. Pacijentkinja mi je rekla:" Gospodine doktore, moj muž se pojavljuje u ovoj sobi uvijek smrtno ozbiljan, on me više ne voli, ja uopšte ne vjerujem da on želi da ja ponovo budem zdrava. Ja onda obično kažem: 'Idi i ostavi mi djecu, ne mogu da podnesem izraz tvog lica.'" Muž u maniru ekstremnog hrišćanina nije se mogao pokrenuti na to da pomogne svojoj ženi. Nakon naročito teških scena u bolnici, mogli su se vidjeti "uspjesi" u vidu novih osteoliza u karlici. Kad bi žena nanovo dobila nešto nade, istovremeno bi se s kalusom pojavili i bolovi sa rastezanjem periosta. Onda bi već pored kreveta stajali ljekari sa gotovim inijekcijama morfijuma. Više puta su joj davali morfijum bez njenog znanja i protiv njene izričite volje. Savjetovao sam jadnoj zeni da zahtijeva premjestaj u neki sanatorijum i da duboko u sebi prekine sa svojim mužem, jer samo tako postoji šansa da probije đavolji krug. Ali zdravstveno osiguranje nije više htjelo da plaća njenu hospitalizaciju, nijedan sanatorijum nije htio da je primi, muž nije htio u kuci "takav jedan teatar", on za nju više nije imao osjećaja. Konačno su ljekari krenuli da daju morfijum kontinuirano. Dvije sedmice se jadna žena mučila, a zatim umrla. "Stigla si radosnom cilju", napisao je muž u čitulji. Još želim da vam kratko ispričam drugi slučaj, koji je naročito tipičan, ali ni u kom slučaju usamljen. Jedna mlada žena oboli od dva konflikta straha u potiljku. Jedan DHS se desio kad je saznala da mora za svekrvu doživotno da uplaćuje penziju. Ovaj strah joj je lezao četiri mjeseca u potiljku. Drugi DHS se desio kad su od nje tražili da pristane na operaciju mozga. I tako je žena skoro slijepa lezala kod kuće dok Hamerova žarišta u očnom korteksu nisu izgubila edem i ona ponovo mogla da vidi. Ovaj proces napreduje samo laganim tempom. Najveća prepreka ovom je rođena majka, koja se nervira što mora da pomaže kćerki. Ona hoće da kćerka ode u bolnicu da bi "cijeli teatar po kući prestao". Tu i tamo me naziva sa kćerkinog bolesničkog kreveta i to onda ovako zvuci :"Dobar dan, gospodine doktore, ovdje gospoda Z., vi već znate, majka gospode X. Slusajte, gospodine doktore, vjerujete li stvarno da će od ovog još nešto da bude. Ja vidim što vidim da se ovo ne pomiče s mjesta. Ona je tako iscrpljena i umorna, ona ne može ni iz kreveta da ustane. Ah, kako je jadna. Čovjek mora svojim očima da gleda kako vlastito dijete lagano umire. Zar ne bi bilo bolje da je odmah umrla, nego da se ovako muči. Ja ipak mislim da je bolje da je u bolnici nego da ovdje bespomoćno leži naokolo i čeka vlastitu smrt. Gospodine doktore, (tiše, ali da kćerka to veoma dobro razumije) ja vidim da ona umire, pa ne vjerujete valjda da će od nje nešto biti"? Komentar je izlišan. Nažalost moram da vam pričam i o ovako drastičnim slučajevima da bih pokazao kako se situacija često puta otme čak i u fazi ozdravljenja. Takođe, u ovom slučaju zdravstveno osiguranje neće da sarađuje. Ono samo lakonski izdaje uputnice za bolnice koje za pacijenta znače sigurnu smrt. Kod kuće je nemilosrdna majka koja živi u sumanutim predstavama da kćerka, time što ne odlazi u bolnicu, samo hoće nju da nervira.. Onda bi

122

majka mogla konačno da dalje ide da čisti, jer je sad na totalnom gubitku propustajući to. Da muž nije sačuvao uvid i mir, pacijentkinja bi odavno umrla. Recite mi, molim vas, kako da nazovemo ovaj vid psihoterapije? Mogu da pretpostavim da su psihijatri i psiholozi prilično razočarani mojim sistemom. Jer nema vremena za frojdovski šou i analize, koje bi trajale mjesecima. Ne ostaje vremena za famozne intelektualne konstrukcije i igrarije, jer vrijeme prolazi neumoljivo. Ovdje i danas konflikt mora biti pronađen i po mogućnosti što brže biti riješen, jer svaki dan nadalje čini stvar složenijom u pogledu komplikacija u fazi ozdravljenja. Mi nemamo posla isključivo s pacijentom, nego i sredina u kojoj živi mora da saraduje, inače pacijentu praktično nema pomoći. Većina vas neće ni povjerovati u moju ovu ili onu pricu o bolesnicima. Ali one su stvarno istinite. Mnoge od njih su još gore nego što sam ja mogao da opisem. Ne radi se ovdje o tom da se neko jednostavno optuži, nego je cilj da se iz tipičnih primjera uči tipična problematika ovog sistema. Mi npr. iz statistika znamo da se prilikom promjene miljea mijenjaju vrste i učestalost različitih oboljenja raka. U vremenu velikih porodica bio je čest karcinom želuca. Jedni se drugima nisu mogli sklanjati sa puta, a familijarne razmirice vode najčešće do karcinoma želuca. Takvi problemi su danas, u prilično disociranom društvu, praktično iščezli i kao posljedicu toga rjede vidamo karcinom želuca. Konflikti majka/dijete su u vremenu velikih porodica postojali relativno rijetko. Majke, koje su imale više djece mogle su npr. smrt jednog od njih lakše da prebole nego današnje majke sa jedincima. Takođe, promijenjena shvatanja odgojnih metoda ispoljavaju se "konfliktno". Današnje "diskutovanje"majki i njihovih veoma neurotičnih jedinaca ranije je vazilo za "pružanje otpora" i kaznjavano je šamarima, što je štedilo nerve roditelja. Stalne diskusije i nerviranje bez kraja danas često dovode obe strane do ludila. Učestalost karcinoma dojke je prilično porasla iako imamo manje majki i manje djece nego ranije. Ovdje treba spomenuti i konflikte s partnerom i karcinom dojke u "dojci partnera". Ovim bi se mogla objasniti velika većina fenomena ako bi se izdiferencirale dešnjakinje i ljevakinje. Seksualnom emancipacijom je učestalost karcinoma grlića materice neznatno opala. Ko je doživio kakve su nekad ogromni griješi na ovom području bile tzv "prevare", može da ocjeni razliku u odnosu na današnje stanje. Promjenu učestalosti oboljenja možemo najbolje da posmatramo kad useljeničkih grupa u Americi, npr. iz Japana. Kad su ovi japanski doseljenici izašli iz svojih strogih japanskih porodica i firmi, gdje su npr. karcinom želuca i karcinom grlića materice bili veoma česti, promijenila se i učestalost oboljenja raka za svaku pojedinu vrstu. U Americi jedva da ko od ovih doseljenika oboljeva od karcinoma želuca i karcinoma grlića materice, ali zato mnogi oboljevaju od raka dojke, što je kod kuće u Japanu prava rijetkost. Pomisao da bi se samo društveni ili odnosi okoline trebalo da promijene pa da imamo manje oboljevanja od raka je varljiva. Ovim se mijenjaju samo vrste konflikata, a time i vrste naročitih programa. Jedan aspekt je stvarno veoma važan. On se najčešće prećutkuje. Ima mnogo situacija koje potkrijepljuju to da bogati ljudi oboljevaju samo od jednog dijela konflikata i oboljenja raka od kojih oboljevaju siromašni ljudi. Npr. jedan sudski izvršitelj je za širomahe prava katastrofa, za bogate uopšte nije problem začas ispuniti ček jer je zaboravio da plati neki račun. Konflikti su najčešće nesavladive prisile, kojima pacijent ne može da umakne. Novcem se ne mogu izbjeći sve, ali veći dio ovih prisila može.

123

Najkasnije na ovoj tački postavlja se veliko pitanje: koji je put, smisao i svrha naše terapije? Vjerovatno je dobro da mi danas živimo u jednom filozofsko-religioznom vakumu gdje su nazori hrišćanske crkve izgubili svoju normativno-društvenu važnost. Ovo nije nesreća, jer nesreća bi bila da mi žalimo za nečim što se pokazalo kao neodrživo i čekamo na nove antropoloske norme koje će da smisli neki naučnik, političar ili crkveni otac, a koje sa našim biološkim kodovima nemaju nikakve veze. Praktična upotreba Nove medicine mora da pravi suštinsku razliku između terapije date sistemom pet bioloških zakona prirode i one koja je produkt društvenih i medicinskih okolnosti.

Anamneza konflikta - iznalaženje DHS-a Test pljeskanja mora da prethodi svakom ispitivanju pacijenta da bi se saznalo da li je u pitanju dešnjak ili ljevak. Zato pacijentu kažemo da plješće kako to čini u pozoristu. Ruka koja je gornja i plješće po donjoj je vodeća. Ovo je važno za prepoznavanje hemisfere malog i velikog mozga sa kojom pacijent pretežno radi i na koju mora da udari njegov prvi konflikt (ukoliko se ne radi o strani za dijete ili partnera, odnosno već utvrđenim odnosima). Ova korelacija je mogla biti empirijski pronađena i u slučaju konflikta se može lako provjeriti na osnovu CCT-a. Nakon iscrpnog anamnestičkog ispitivanja pacijenta, uzimajući u obzir podatke o njegovoj ljudskoj okolini, njegovim tegobama i eventualno već donesenim nalazima, ljekar mora biti u stanju da sastavi anamnezu konflikta. Za jednog medicinara Nove medicine su sve informacije od interesa, kako ljudske tako i medicinske. Na CT snimku mozga uvijek postoji niz ožiljaka, koji se bez ovih informacija ne bi mogli objasniti. Najvažnija tačka je traženje DHS-a i tačno utvrđivanje vremena njegovog događanja, sa svim propratnim okolnostima. Po mogućnosti, već kod prvog detaljnog pregleda morao bi da bude prisutan CT-mozga (neinvazivna metoda pregleda), ako se ne radi o sasvim banalnim i laganim simptomima. CCT je za anamnezu konflikta od velikog značaja jer se na osnovu njega konflikti mogu ciljano ispitati. Na snimku se već može odrediti njihova osnovna biološka vrsta i tema. Za vrednovanje je dovoljan CCT u standardnim presjecima (paralelno sa bazom lobanje), bez kontrastnog sredstva, gdje je doza zračenja minimalna. Za Novu medicinu je neprimjereno praviti snimak magnetne rezonance (NMR) umjesto CT-a. Ovaj pregled traje duže, psihički opterećuje i o dejstvu na organe se još suviše malo zna. Osim ovog, snimak NMR ima i tu manu da na njemu ne možemo da vidimo konfiguracije mete oštrih prstenova u mozgu, jer se on ravna samo prema molekulama vode. U svakom slučaju NMR se može savjetovati za pclfazu i naročite specijalne preglede, jer su nakupine glije i edem na ovim snimcima veoma lijepo predstavljeni (što jedan stručnjak može da vidi i na CT-u). Osobina NMR je da veoma dramatično predstavlja organske i cerebralne promjene, tako da je pacijentu pružen utisak da, na primjer, ima veliki tumor na mozgu dok to na osnovu CT-a izgleda mnogo manje dramatično. Ovdje ćemo se još osvrnuti na niz praktičnih pitanja. Tako će se u budućnosti, u Novoj medicini, pacijentu koji ima karcinom debelog crijeva savjetovati da što prije, po mogućnosti prije konfliktolize, proguta TBC bacile, čime bi se danas moglo doći u koliziju sa nekim zakonima i propisima. Stoga ne vrijedi pričati šta bi se sve kod nekog optimalno moglo učiniti, ako je ovaj put praktično zabranjen. 124

Idi na vrh

IZRAČUNAVANJE TOKA KONFLIKTA OD MOMENTA DHS-a Ne dajite nikad ishitrene dijagnoze i prognoze, sve dok ne upoznate dužinu trajanja i intenzitet, odnosno masu konflikta i dok ne bude jasno da li je konflikt realno riješiv. Neki konflikti izgledaju teoretski lako rješivi, dok u stvarnosti to nisu, jer je pacijent zarobljen u različitim prinudama. On npr. ne može da ostavi svoje radno mjesto, ne može da proda svoju firmu, ne može da se razvede, ne može da raskrsti sa svojom svekrvom itd. Ako sve ove tačke, bitne za mogućnost rješenja konflikta, nisu izvodive, onda se mora pokušati sa prijateljima, rođacima, poslodavcem, bankom, itd. naći najbolju mogućnost rješenja konflikta. Kao treća varijanta, ostaje mogućnost rješenja konflikta na duhovnom nivou. Tek tad se ima tačka oslonca za prognozu. U najvećem broju slučajeva će se zajedno s pacijentom pokušati rješenje njegovog konflikta. S druge strane, postoje i konflikti koji ne smiju biti riješeni, a o kojima smo već govorili. Zapamti: Najvažnije je umiriti pacijenta, jer ogromna većina preživljava. Pacijenti moraju učiti da razumiju da je ono što je gledano kao "bolest" u stvari osmišljeni biološki naročiti program prirode. Dakle, nešto što ima smisla, nešto u principu dobro ne treba da bude suzbijeno nego ga treba razumijeti. Samo eventualne komplikacije moramo probati da izbjegnemo. U rjeđim slučajevima, konflikt ne treba ili ne smije da bude riješen.

Cerebralni nivo: posmatranje toka i terapija cerebralnih komplikacija Nova medicina nije takva da bi se mogla podijeliti na discipline koje bi se bavile pojedinim dijelovima ciklusa, npr. samo konfliktolizom ili samo konplikacijama, nego je u pitanju sveobuhvatna medicina koja mora istovremeno da obraća paznju jednako na sve dijelove jednog SBS-a. Precizno posmatranje cerebralnih procesa za vrijeme ca- i pcl-faze je poželjno ali nije conditio sine qua non. Kako je cerebralni proces sinhron sa procesima na ostala dva nivoa, o njemu se, ako se ima iskustva, može zaključiti iz CT-a mozga. CT mozga se može dobro prosuditi bar u pogledu hemisfera velikog mozga, jer svaki ekspanzivni proces se očituje potiskivanjem i deformacijom u predjelu rogova lateralnih komora i cisterni. Za razliku od područja psihičke terapije, gdje vam nisam mogao dati puno konkretnih pravila ponašanja, ovdje to mogu: 1. Ako je konflikt, odgovoran za bolest pacijenta, još aktivan, onda se u ovom stadijumu pred rješenje konflikta treba uraditi CT-mozga. 1. CT-mozga je važan za prosuđivanje starih ožiljaka mozga, jer pacijent nam može "samo" ispričati svoje konflikte, a kako su se oni projektovali na mozak i koji biološki konflikt je u pitanju možemo da vidim samo iz CT-a. 125

2. CT-mozga je važan zbog kasnijeg poređenja, jer često na prvom CT-snimku ne postoji, dok na kasnijim CT-snimcima može da se vidi perifokalni i intrafokalni edem Hamerovog žarišta. 3. CT-je naročito važan da bi se potvrdilo da li je kod terapije "ulovljen" pravi konfliktni sadržaj. Normalno se to zna i bez CT-a, ali nekad postoje kritični sumnjivi slučajevi, naročito kod recidiva DHS-a. 4. Za pacijenta je važno da sam može da vidi kako stvar protiče, što mu ovdje možemo demonstrirati da bi ga umirili. Kad pacijent vidi da je ljekar siguran u ono što tvrdi i on se umiri. Osnovna zapovjest je - izbjegavanje panike. 2. Ako je kod pacijenta odgovorni konflit već riješen, onda je CT- mozga od velike važnosti i treba ga uraditi što je moguće brže jer: 1. Epileptoidna kriza koja se iščekuje može da da komplikacije koje bi trebalo da se unaprijed procijene. Ovom metodom se npr. srčani infarkt može predvidjeti sa tačnošću od plus ili minus 14 dana, ako se zna kad je bila konfliktoliza i kako izgleda CT- mozga. 2. Kod pacijenata gdje nismo sigurni po pitanju momenta konfliktolize (ona ne mora biti u istom momentu kao i DHS), bez CT-snimka možemo biti iznenađeni pojavom moždanog edema. 3. Od CT-a mozga treba da zavisi eventualna medikamentozna terapija u pcl-fazi. 3. Uvid u tok SBS-a nam, pored psihičke kontrole, daje i kontrolni CT- mozga. Ovaj pregled je skoro jednostavniji od pregleda CT- snimaka organa, jer edemi ozdravljenja na organima nisu uvijek jednostavni za prosuđivanje. 1. Pacijent i ljekar su zadovoljni ako mogu da procjene tok SBS-a 2. Za pacijenta je narociito važno ako može da prepozna tačku preokreta nakon koje se ide u pravcu normalizacije kad više ne postoji opasnost. 3. Uvid u stanje otečenosti mozga daje nam dobru mogućnost za prosuđivanje kod doziranja kortizona itd., čijom upotrebom uspijevamo da zakočimo otičanje mozga i organa. Ova terapija, s jedne strane, smanjuje rizik, dok s druge strane ima tu manu da produzava pcl-faze SBS-a. Često pacijenti, naročito ambulantni, do sljedeće kontrole ulove jedan novi konflikt o kojem neće da pričaju jer im je vjerovatno nelagodno, a mi ga na CT-snimku mozga vidimo. Znati takve stvari je veoma važno. Ovi novi aktivni konflikti ne mogu da se vide na snimcima NMR.

Zvijezda vodilja terapije: kodovi našeg mozga Prvo da se osvrnem na moguće kritike religioznih poletnika koji će, vjerovatno, da kažu da se ja ravnam prema čovjeku, a ne prema božjem zakonu, šta god da pojedini vjerski pravci pod ovim zakonom podrazumijevaju. Ovo je samo upola tačno. Čovjek kao božje stvorenje ima svoje mjesto unutar čitavog božjeg kosmosa. Ovo mjesto mu je dodjeljeno na osnovu kodova njegovog mozga. Svaka životinjica razumije kodove svog mozga, koji su kod nje postavljeni slično kao i kod čovjeka. Nijedan lav ne ubija više plijena nego što mu je potrebno da se zasiti. Za razliku od njega, čovjek pronalazi atomsku bombu pored ostalih oruzja za masovno uništenje i već može kompletnu zemaljsku kuglu, teoretski više puta, da razori. Dakle, u kodu izvjesnih ljudi ili naroda mora da se nešto dogodilo, mora da je razoreno nešto zbog čega su uzeli ovaj

126

paranoidno-megalomanski potpuno protivprirodni način zvota, koji se naziva civilizacijom, a koji nije predviđen kodovima našeg mozga, nego predstavlja iskakanje iz kolosijeka. Takođe, ovdje više nije moguće sjediti na dvije stolice, s jedne strane živjeti u skladu sa civilizacijom, a s druge strane bio-logično u skladu sa kodovima našeg mozga. Kako treba terapirati jednog djeda koji je dobio DHS jer su ga u skladu sa civilizacijom strpali u starački dom, gdje on, prema kodovima svog mozga, uopšte ne pripada. Društvo očekuje da će on ovdje da se "prilagodi". Dakle, mi bi morali pokušati da mu riješimo konflikt protiv njegovih kodova, što je vrlo problematično, da ne kažem protivprirodno. Sigurno je da postoje prinude i konstelacije gdje se rješenje konflikta u skladu s kodovima ne može realizovati. Ali to sa samim principom nema nikakve veze. Put do jedne nove svijesti o ponašanju u skladu s ovim kodovima, biće dugačak. Veliki svjetski revolucionari i reformatori većinom polaze od toga da su svi ljudi isti i samo treba imati optimalan sistem da bi se njima moglo optimalno društveno dirigovati. Ovo je bilo pogrešno. U kodove našeg mozga spada takođe familija i okolina, koja je u skladu s ovim kodovima. Jednostavno, ne može imati smisla posmatranje čovjeka kao pojedinačne individue jer to unaprijed programira konflikte sa našim vlastitim kodom. Smisao i svrha ovog pretresa bi bili da vi više ne pitate kako izgleda sasvim konkretno terapija raka. Pametni harizmatični ljekar će bez daljnjeg razumjeti šta ja ovim hoću da kažem. Pitajte majku kako liječi brigu svog djeteta i ona će u momentu odgovoriti da ne zna. Ali do sada joj je uvijek polazilo za rukom da svoje dijete utješi i oraspoloži. Kad bi pokušao da vam gurnem u ruku šeme, što bi bilo besmisleno, onda bi površni ili slijepi medicinari dobili nove teškoće, jer pacijent ne ostaje da stoji u bezvazdušnom prostoru, on misli, osjeća i nadalje se sve u njemu kreće. Kako rekoh, nema vremena za kovanje dugačkih terapijskih planova. Već samo kriminalističko njušenje pacijentovog konflikta, o kome on do tad nije ni sa kim mogao da priča, pokreće kamen na kotrljanje. Dolazi ponovo vrijeme velikih pravih ljekara, obdarenih milošću poznavanja ljudskog bića, kojih je nekad bilo i koji su u tzv. modernoj medicini gurnuti u pozadinu, nasuprot "maherima", medicinskim inženjerima koji zahtijevaju da im se glupost još pozlati. Još jedan praktičan recept mogu da vam dam: ne gurajte pacijenta nikad u paniku, jer on od tog može da umre. Sa Novom medicinom i onako ne mora da ima paniku. On veoma dobro može da razumije šta se tu dešava ili mora da se desi. Skoro svi pacijenti (95% i više) prebole svoje oboljenje raka ako izbjegnu paniku. Mnogi pacijenti će ponovo, jednom, doživjeti novi konflikt i novi rak. Ovo je sasvim normalno i upravo ovo je život. Ali ovo uopšte nije tako loše ako čovjek ima pametnog ljekara, koji na to normalno gleda. Čvrste šeme su zabranjene. One nisu u skladu sa različitim psihičkim situacijama i konstelacijama. Što je za nekog kanarinac, za drugoga je vjerovatno njegov dvorac. Oba konflikta su od iste važnosti i vrijednosti i samo glupak to ne vidi. A savjetovati glupog kako da čini pametne stvari je ćorav posao. I kako ne mogu da postavim čvrsta pravila kako se kod jednog pacijenta treba psihoterapeutski postupati, još manje mogu da postavim čvrsta pravila kako se treba odnositi prema rođacima i prijateljima pacijenta ili njegovom šefu, radnim kolegama itd. da bi i oni sarađivali. Ovo ostaje prepušteno umijeću ljekara i njegovom istančanom osjećaju. Vi ćete u

127

ovom području doživjeti mnoge neuspjehe, kao što sam ih doživio i sam. I često rodbina i pacijentovi najblizi uopšte nisu zainteresovani da stric, djever ili otac ostanu u životu, jer se time pitanje nasljedstva još više razvlači. Pametnima ne pričam ništa novo. Jednostavno, postoje granice terapijskih mogućnosti.

Organski nivo: terapija organskih komplikacija Ko za mene tvrdi da sam protiv operativnih zahvata, onda me taj nije razumio. Ja sam sâm pronašao tzv. "Hamerov skalpel" koji siječe dvadeset puta oštrije nego uobičajeni skalpel. Ja sam za to da se primjeni sve što pacijentu može pomoći, ukoliko to ima smisla. Kod pet stvari su dosadašnji hirurzi polazili od pogrešnih pretpostavki: 1. Oni nisu znali da je rak na organu relativno nevažan i da se on automatski zaustavlja prebacivanjem koda u mozgu. Ostaci ovog procesa, kojeg smo nazivali oboljenje raka, za organizam su od manjeg značaja. Oni principijelno ni u kom slučaju ne smetaju organizmu da se dobro osjeća. Navodno, ovo do sada nisu znali medicinari školske medicine, u koje se u prvom redu ubrajaju hirurzi. 2. Dok su simptomatski medicinari operisali organe, nisu znali o njihovim vezama sa kompjuterom-mozgom. Nemajući pojma o ovim vezama, oni su, u prostodušnoj bezbrižnosti, jurili da sve narkotišu i operišu. Još su najnaivnije neurohirurzi operisali tumore mozga, od kojih su većina bili u stvari relativno bezazlena Hamerova žarišta, već zacjeljena ili duboko u fazi ozdravljenja. 3. O psihi hirurzi nisu i tako nikad ništa htjeli da čuju. "Ah, gospodine Hamer, kakve veze ima psiha sa kostima?" 4. Hirurzi, takođe, još nikad nisu čuli za dešavanja u vegetativnom nervnom sistemu, koja protiču na sasvim određen način kod oboljenja raka. Ako znanje o ovom uzmemo u obzir, možemo da dodamo da za pacijenta koji je "bio obolio" od raka pa, u međuvremenu, doživio konfliktolizu i nalazi se u fazi ozdravljenja, operacija predstavlja ogroman rizik zbog narkoze, jer se pacijent nalazi u dubokoj vagotoniji. Osim toga, on ima edem mozga, što je apsolutna kontraindikacija za operaciju koja nije od životne važnosti, pogotovo ako Hamerovo žarište leži u moždanom stablu. 5. S druge strane, ako je pacijent još u fazi aktivnog konflikta, tumor će nakon operacije da raste dalje. Tako da je operacija i u ovoj fazi nepotrebna i kontraindikovana, jer pogođeni tako sigurno dobija recidiv i novu paniku kad čuje da tumor opet napreduje.

Pacijent donosi sve odluke o zahvatima na svom tijelu Nova medicina i njeno razumijevanje od pacijenta neminovno prave partnera, kojem ljekar može da ponudi svoju pomoć. Siguran sam da će se velika većina pacijenata u budućnosti odreći hirurske pomoći kad je u pitanju odluka da li njihove bezazlene izrasline treba da se odstrane ili ne. Operacija u vagotonoj fazi je, bez daljnjeg, ogroman rizik, jer u ovoj fazi postoji naročita sklonost ka gnojenju i krvarenju. Opasnost od komplikacija je ogromna. Ako se rak uopšte hoće operisati, onda to treba učiniti tek nakon završene faze ozdravljenja.

128

Kako kod većine pacijenata ne postoji nikakva neophodnost operacije, ubjeđen sam da će se vrlo rijetki od njih pod ovim novim uslovima upustiti u to. Jer će svako prvo dobro da razmisli. Moja procjena je da će se broj operacija tumora u budućnosti svesti na 10% od današnjeg broja. Pa i ove operacije će da budu bezazlene, samo odstranjivaenje mehaničkih prepreka, a ne, kao do sada, bombastične operacije sakačenja sa ekscizijom "duboko u zdravo tkivo". Istina je da će proći još neko vrijeme dok strah od raka, duboko ukorjenjen u našoj svijesti, bude zamjenjen uravnoteženim načinom posmatranja, koji ne treba nikog da obeshrabri. Nasuprot ovom, nama treba "mala hirurgija" za odstranjivanje malih komplikacija, kao što su: drenaža ascitesa u venu femoralis, drenaža perikarda u pleuru i za slične važne male zahvate, koji bi pacijentu uštedili mnogo toga, a koji tek nakon novog postavljanja indikacija dobijaju svoj smisao. Ako jedan ascites više ne važi za "početak kraja" kao što je to bio slučaj do sada, nego za radosno pozdravljen znak ozdravljenja, čovjek se potpuno drukčije odnosi prema komplikacijama ovog dobrog simptoma.

Alternativa putem prirodnog odstranjivanja raka Veoma sam ponosan da mi je, kao starom medicinskom kriminalističkom inspektoru, pošlo za rukom da otkrijem da su bakterije naši visokospecijalizovani prijatelji i besplatni pomagači, naši "simbioti". Pa, zašto da ne iskoristimo njihovu pomoć? Odstranjivanje karcinoma debelog crijeva putem bezazlenih bakterija tuberkuloze tipa Bovinus je sigurno mnogo prirodnije i manje opasno od agresivne operacije stomaka. Osim toga, pacijent se pri tom osjeća dobro. Mora se prvo skupiti iskustvo sa ovom novom vrstom biološke terapije. Svakako da će indikacija za ovakvu biološku operaciju veoma zavisiti od lokalizacije tumora, a osim toga treba znati da li se ovakav tumor operiše biološki ili mehanički, na primjer zato što može da napravi opstruktivni ileus. Dvije teškoće moramo da uzmemo u obzir: 1. Zbog ignorantnog, skoro postignutog iskorjenjivanja TBC, mnogi ljudi danas nemaju mogućnost da tumor crijeva razgrade i odstrane tuberkulozno prirodnim putem. Takve pacijente često moramo da operišemo. 2. Kako se tuberkulozni bacili razmnožavaju u simpatikotonoj fazi, ne bi bilo dovoljno tek po postavljanju dijagnoze pacijentima propisati par njih. Naročito ne bi bilo primjereno ako su pacijenti u pcl-fazi, kad se mykobakterije više ne mogu razmnožavati. Moraćemo da pišemo nove udžbenike, sa novim indikacijama, jer mi polazimo od sasvim nove osnove.

129

NEKOLIKO RIJEČI O ZRAČENJU Takozvana terapija zračenjem ima navodni cilj da čvorove raka ili izraslinu dovede do nestajanja. Ova čisto simptomatska indikacija sada otpada. Uprkos tome postoji mogućnost egzistencije limfnog čvora, koji predstavlja čisto mehaničku smetnju, a do kojeg se operativno ne može lako doći. U tom slučaju se ovaj čvor može elegantno ozračiti, tako da mehanička prepreka (npr. kod tzv. "Hodžkina") bude odstranjena. Stoga, prije nego što sva kobaltna oružja završe u naftalinu mora se jedno ostaviti za ovakve naročite slučajeve. Dragi čitaoci, dok naučite da razumijete moje misli, vi ćete lično vidjeti da one imaju nepobitnu logiku, što su uostalom morali da priznaju i moji protivnici. Naravno da je u početku veoma teško skoro sve dosadašnje u jednom potezu odbaciti, zatvoriti dvije trećine skupih bolnica u kojima su se provodile operacije sakaćenja tumorskih pacijenata i u kojima su pravilo bile naknadne terapije - usqe ad finem. Svaki je pacijent presrećan ako još jednom živ izidje iz ovakvih horor-zdanja. Ovo se mora mijenjati. Vremena medicinskih lažnih bogova su prošla. Ja najavljujem novu eru, eru Nove medicine.

PROBNA PUNKCIJA I PROBNA EKSCIZIJA Probna punkcija i ekscizija postaju praktično potpuno suvišne nakon razumijevanja Nove medicine, koja zagovara da na istom mjestu na organu, i u slučaju raka, nailazimo uvijek na iste histološke formacije. Prema našim iskustvima, znamo da CCT može da dâ sigurniju informaciju o nekoj histološkoj formaciji, nego probna ekscizija. Kod sarkoma kostiju je probna ekscizija skoro uvijek početak katastrofe. Jer, kalusna tečnost, koja je pod pritiskom, probija sebi put kroz otvoreni periost (periostni sav puca) u okolno tkivo, gdje prouzrokuje ogroman sarkom. Ne uradi li se probna ekscizija, okolno tkivo bi bilo "samo" spolja otečeno, jer kroz periost prolazi tečnost, ali ne i kalusne ćelije. Onda imamo dešavanje kao kod akutnog zglobnog reumatizma, koji se nakon izvjesnog vremena spontano povlači. Fatalne posljedice može da ima punkcija tamo gdje biva otvoren tzv. hladni absces, npr. karcinom mliječne žlijezde u pcl-fazi, kad se dojka otvara spolja. Onda dolazi do smrdljivog tuberkuloznog iscjedka iz dojke, što sve skupa može da završi skorom amputacijom. Na isti način, amputacijom, u današnje vrijeme završava i otvorena osteoliza u fazi ozdravljenja, gdje hemoterapijom biva samo privremeno prekinuto curenje kalusne tečnosti. Probna punkcija i probna ekscizija će u budućnosti u Novoj medicini biti primjenjivane samo u nekim, rijetkim slučajevima.

NEKOLIKO RIJEČI O HIRURŠKIM INTERVENCIJAMA Većina današnjih operacija su operacije tumora. Pri tome se hirurg orijentise prema nalazu histologa, koji jedan proces deklariše kao dobroćudan ili kao zloćudan. Međutim, mi smo u međuvremenu saznali da sve nekroze pod upravom srži velikog mozga prave "tumore ozdravljenja", odnosno bezazlena ćelijska razmnožavanja, koja se smiju operisati tek onda kad predstavljaju mehaničke prepreke ili kad su za pacijenta psihički neprihvatljiva, a koja su u školskoj medicini do sada označavana kao zloćudni tumori (limfomi, osteosarkomi, ciste bubrega, ciste jajnika). Kod tumora pod upravom starog dijela CNS-a, hirurzi su nam potrebni koliko i lovci u sumama bez vukova. Pri tom se mora tačno diferencirati koliki će npr. biti 130

tumor crijeva kad dođe do konfliktolize. Ako je tumor još relativno mali, onda se može poći od toga da, čak i u slučaju ako bacili TBC nisu prisutni, ne može da dođe do komplikacija. Ali ako je tumor toliko velik da svakog trenutka može mehanički da zatvori crijevo, onda se mora sasvim tačno ocijeniti da li će se čekati faza ozdravljenja, s nadom da će u njoj da krene tuberkuloza i razgradi tumor. U svakom slučaju, pacijentu se mora podrobno objasniti da ovo predstavlja rizik kao i sama operacija. Za operaciju bi bio povoljniji slučaj ako je pacijent u ca-fazi, jer u pcl-fazi narkoza, zbog vagotonije, donosi veći rizik. Mora se naglasiti da je sam pacijent šef postupka i mi mu moramo objasniti sve "za" i "protiv". U Novoj medicini takođe postoje hirurske indikacije negativne vrste. Na primjer, kod ovarijalne ili bubrežne ciste, koje protiču otprilike u ritmu trudnoće: treba im devet mjeseci da bi indurirale i mogle da preuzmu od organizma im predviđenu funkciju. U ovih devet mjeseci ne smiju se operisati, jer su u ovih devet mjeseci ciste srasle sa ostalim trbušnim organima, gdje se prolazno opskrbljuju krvlju u nedostatku vlastitog arterijskog i venskog krvnog sistema. Ovo biološko dešavanje je do sada pogrešno shvatano kao "zloćudni infiltracioni tumorski rast". Dokaz za ovo je uvijek nanovo liferovan time što su ovi infiltrirani dijelovi rasli, poslije operacije, onoliko vremena koliko je preostalo do devet mjeseci i nakon toga morali biti ponovo operisani: Zbog toga su ovi tumori imponovali kao naročito maligni. Kod ovakvih prebrzih operacija, sa neznanjem dosadašnje medicine, operisali su se dodatno i svi infiltrirani organi, tako da je abdomen na kraju bio još samo jedan torzo, a o konfliktima koje je pacijent dobijao u toku ovoga neću ni da govorim. Međutim, ako se sačeka devet mjeseci, onda kod malih cista do 12 cm i ne mora da se operiše, jer ove ciste ispunjavaju funkcije lučenja hormona, odnosno lučenja urina, kako je to predviđeno od strane organizma. Samo u ekstremnim slučajevima, kad ove ciste prave velike mehaničke smetnje, indikovana je operacija ciste, ali tek nakon induracije, odnosno poslije devet mjeseci. Takva operacija onda predstavlja tehnički mali zahvat, jer su sve adhezije u međuvremenu odlijepljene i cista je okružena grubom kapsulom.

Opšta pravila ponašanja Ovdje takođe moramo praviti razliku između ca-faze i postkonfliktolitičke ili faze ozdravljenja. Ca-faza: Strogo su zabranjene sve kure mršavljenja (iako u ovo vrijeme pacijentu one vrlo lako padaju), jer mogu da završe smrtno. Vrlo su opasna uzbuđenja svake vrste, jer svako uzbuđenje, zbog najmanjeg razloga, može da eskalira (zbog već postojeće simpatikotonije) i da kod pacijenta dovede do iskakanja "sljedećeg osigurača", što znači da on vrlo lako može da doživi sljedeći DHS. Prag je u ovoj fazi veoma snižen, tako da pacijenti lako mogu da obole dodatno. Sredstva za smirenje svih vrsta samo zamagljuju sliku i skrivaju u sebi opasnost da od jednog akutnog konflikta naprave subakutni viseći konflikt. U osnovi, pacijentu su za rješenje njegovog konflikta potrebni uslovi koji odgovaraju njegovom kodu u mozgu. Kako naše današnje društvo ima sve manje veze sa ovim kodovima, poželjno je da ono bude u kraćem ili dužem vremenu u skladu s tim promjenjeno. U okvirima racionalnog načina razmišljanja, u principu važi to da je bitnije kako čovjek "izgleda", nego kako se "osjeća". Na kraju bolesnici 131

postaju kao djeca (regresivni način ponašanja). Pacijent izlazi iz svog konflikta panike pošto se osjeti smirenim i rasterečenim, isto kao što životinja riješi konflikt kad osjeti svoju zastitničku jazbinu, gnijezdo, svoju majku, svoje stado, čopor, sabraću. Pcl-faza: Ljudima bi trebalo savjetovati da uče od životinja. Svaka životinja koja je u fazi ozdravljenja ponaša se mirno, dovoljno spava i opušteno čeka da joj se vrate normotone snage. Nijedna životinjica u ovoj fazi neće izići na sunce bez velike potrebe, jer one imaju edem mozga i njihovo instinktivno ponašanje, u skladu sa biološkim kodom, kaže im da direktno sunčevo zračenje na ovaj edem mozga može samo da bude loše. Vidio sam pacijente koji su umrli od ovog. Vruće mjesto Hamerovog žarišta može se osjetiti na poglavini, tako da je čisto ludilo tako vrelu glavu stavljati još na direktno sunce. Stavljanje hladnih kompresi na mjesto vrelog Hamerovog žarišta je prava stvar, naročito noću, jer noć i tako predstavlja vagotonu fazu normalnog dnevnog ritma. Moji pacijenti većinom se muče noću i to uglavnom do tri, četiri sata, kad se organizam ponovo prebacuje na dnevni ritam. Mnogi od mojih pacijenata su sa velikim uspjehom uspjevali da prebrode ovo vrijeme do tri sata tako što su popili solju kafe i pokušali da čitaju. Nakon toga su mogli, pri "poludnevnom ritmu", da spavaju ne tako čvrsto, ali sasvim dobro. Ova mjera ima smisao tek kod veoma teškog edema mozga, jer u 90% slučajeva ona nije uopšte potrebna, pošto nosi sa sobom odugovlačenje prebacivanja na normalni dan-noć ritam, ali ako stavljanje na glavu hladnih kompresi za vrijeme noćnog perioda duboke vagotonije umiruje, onda se to mirno i dalje može činiti.. Prvo šta pacijenti moraju da nauče u pcl-fazi je : Biti mlitav i umoran je dobro, to je ozdravljenje, to je normalno i nakon faze ozdravljenja iščezava samo od sebe. Prema školskoj medicini, ovo zvuči drukčije: "Biti mlitav i umoran je znak teških poremećaja krvotoka, rak je doveo cirkulaciju do potpunog sloma i to je početak kraja." Drugo što pacijent mora da nauči je: Bolovi i otoci su dobar znak faze ozdravljenja. Oni su većinom neprijatni, smetaju, nekad su teško izdrživi, naročito ako postoje uz ascites, pleuralni izliv ili kod rastezanja periosta zbog otoka koštane srži, ali oni nisu razlog za paniku i nakon izvjesnog vremena nestaju kako su se i pojavili. Oni ni u kom slučaju nisu nešto loše, nego su znači faze ozdravljenja koje čežnjivo iščekujemo. Prema školskoj medicini, ovo zvuči ovako: Bolovi i otoci su sigurni znači bliske smrti oboljelog od raka. Najbolje je da se već kod prvih bolova počne sa morfijumom, da se pacijent ne bi mučio (a na odjelu "cirkus" neće dugo trajati). "Gospodine XY, nazalost mi sada ne možemo ništa više za vas da učinimo, ali mučiti se ne morate, jer mi imamo ovdje veoma dobra sredstva protiv bolova. Zar ne, sestro Matilda, nećemo štedjeti, najbolje da odmah danas počnemo s tim!"

132

Razumijete li sad, dragi čitaoce, zašto se ne može voziti istovremeno na dva kolosjeka? Jednostavno je objektivno netačno ono što tzv. školski medicinari ovdje kažu. Prividno to izgleda tačno jer pacijent na morfijumu stvarno umire i onda je veliki glupi šef odjela ponovo bio prividno u pravu. Ali, takođe, ja i ti, dragi čitaoce, umrli bismo za dvije ili tri sedmice na morfijumu, sa karcinomom ili bez njega. Kod morfijuma i njegovih tzv. derivata je loše to da su to simpatikotoni ćelijski otrovi, koji normalne vibracije našeg organizma tako snažno mijenjaju, da pacijent nakon prve injekcije gubi svaki moral i ostaje bez sopstvene volje, i kao dijete samo još vapi za morfijumom. A svi takozvani tumorski pacijenti, prije ili kasnije, dobiju morfijum, najkasnije kad postanu nemirni ili počnu da dobijaju bolove, ponekad staviše protiv svoje volje ili bez njihovog znanja. Ali ni sam pacijent zaista neće više ništa da zna, pošto ga je prognoza "nema više šansi" glupog velikog šefa odjela (došlovno gospodar života i smrti, kao jedan od velikih inkvizitora) poslednjim udarcem malja oborila na pod. Posljedice morfijuma su takve da cijeli organizam biva primiren. Pacijent uskoro gubi moć razgovora, ne jede ništa, crijevo je u mirovanju (paraliza crijeva), nakon nekoliko dana može da umre od gladi. Niko se ne trudi da sve ovo pacijentu predoči. I kad samo pomislimo da sve to nije moralo da bude i da su ovi jadni ljudi samo žrtve ignorancije šefova odjela i profesora koji polaze od pogrešnih pretpostavki, a pri tom se drže kao živi bogovi, onda nam se diže kosa na glavi, kao što se digla i samom sudiji kad mu je neuroradiolog Univerziteta u Tibingenu u lice rekao da on nema nikakvog interesa da sazna da li je Hamer u pravu. Samo Bog može smrću da okonca život svojih bića. Dokle god živimo, svi mi, svaki čovjek, životinja i biljka, imamo osnovno pravo svakog bića - nadu. Izigravati Boga i htjeti jednom čovjeku uzeti nadu - najgori je zločin činične naduvanosti i gluposti. Svi oni su svojim pacijentima, koji su im vjerovali, iz arogancije i bezumlja ukrali posljednju nadu.

Medikamenti u terapiji Medikamenti simbolišu prividni napredak moderne medicine. Mnogi pacijenti dobijaju dnevno po 10 do 20 različitih vrsta medikamenata, za i protiv svega mogućeg. Ljekar koji ne prepisuje ljekove i nije pravi ljekar. Što su medikamenti skuplji, čine se boljim. Bio je to veliki blef. Ankete su uvijek pokazivale da ljekari gotovo nikako ne uzimaju ljekove. Pri tom je bilo najgluplje to da se održalo vjerovanje da medikamenti djeluju lokalno. Mozak s tim prividno nije imao ništa. Kao da bi se jedan kompjuter, kao što je naš mozak, mogao naokolo "vući za nos". Kao, mozak neće primjetiti šta čarobnjački učenici, sa svojim inijekcijama, tabletama i infuzijama naokolo prčkaju.

133

Pri tom, praktično, nijedan medikament ne djeluje direktno na organ, ako se izuzme lokalno dejstvo na crijevo kod uzimanja nekog otrova ili medikamenta. Svi ostali medikamenti djeluju centralno, što znači da na organ djeluju preko mozga. U negativnom slučaju, njihov je efekt praktično efekt koji trovanje mozga, odnosno njegovih različitih dijelova pokaže na organskom nivou. Primjer: Na jednom kongresu kardiologa pitao sam jednog profesora, koji je opisao dejstvo nekog medikamenta na srce (uticao je na stabilizaciju srčanog ritma), da li je on siguran da medikament djeluje direktno na srce, a ne preko mozga. Odnosno, da li medikament takođe djeluje na transplantirano srce. Na ovo profesor nije znao da odgovori: rekao je da to još nije ispitivano i da transplantirano srce može, naravno, da radi samo pomoću pejsmejkera. Sam digitalis, penicilin i sredstva protiv gripa djeluju "samo" na mozak. Osim hormona, vitamina i enzima, praktično svi medikamenti djeluju preko mozga. Npr. do sada se zamišljalo da digitalis zasićuje srčani mišić. Danas znamo da on djeluje cerebralno na srčani relej. U toku faze ozdravljenja je u principu dobrodošla pomoć svakog medikamenta simptomatskog dejstva, koji bi pomogao i podržao ovu fazu. Dakle, ljekar Nove medicine nije u principu protiv medikamenata, iako polazi od pretpostavke da je većina procesa već od majke prirode optimirana. Mi znamo da kraće trajanje konflikta i time manja konfliktna masa u većini slučajeva ne iziskuju potrebu za podrškom medikamentozne terapije. Znači, ostaju samo slučajevi koji bi u prirodi završili letalno, a kojima mi, zbog ljekarske etike, moramo naročito pažljivo prići. Pri tom se uzimaju u obzir naročite kritične tačke u protoku faze ozdravljenja, koje kod izvjesnih konflikata i naročitih programa zahtjevaju specijalnu paznju. Ovo su npr. epileptične krize (vidi odgovarajuće specijalno poglavlje) kod lijevog i desnog srčanog infarkta, pneumonijske krize, hepatičke krize itd.. Ove krize u današnje vrijeme protiču sa velikim procentom smrtnosti. I u budućnosti ćemo ovdje gubiti najviše pacijenata. Sad imamo tu prednost da znamo šta nas očekuje, tako da možemo unaprijed da se suočimo sa ovim očekivanim dešavanjima i praktično da ih presretnemo. Nema koristi ako kažemo da smo smanjili učestalost pneumonije tako što je sad nazivamo karcinom bronha, jer pacijenti umiru od karcinoma bronha. Onda smo jednoj bolesti samo promjenili etiketu. Ali ako tačno znamo kad možemo da računamo sa pneumonijskom krizom i šta možemo da učinimo, u ovom iščekivanju, da bi povoljno uticali na ovaj u principu neophodan biološki proces, npr. antibioticima i kortizonom, onda je to potpuno novi, ali logičan momenat u Novoj medicini, pa čak i tada kad je u pitanju koristenje istih sredstava kao i u školskoj medicini, jer je shvatanje čitavog procesa unaprijed sasvim različito. Na primjer: Ako se kod pneumonije zna da je konflikt straha za revir trajao samo tri mjeseca, onda znamo da pneumonična kriza, odnosno epileptoidna kriza neće završiti smrtno i ako se medikamentozno ništa ne učini. Pacijent i ljekar su ovim smireni.

134

Ali ako je konflikt trajao devet mjeseci, ili duže, onda ljekar u Novoj medicini zna da je epileptoidna kriza pitanje života i smrti, ako se ništa dodatno ne preduzme. On mora sebe i pacijenta pripremiti na to, da bi pacijent mobilisao sve svoje snage, a on iscrpio sve medikamentozne mogućnosti. U slučaju pneumonije, dali bi se antibiotici, kao i ranije, ali takođe i velike doze kortizona, i to u stvari neposredno pred epi-krizu, što se do sada nije radilo, da bi se prebrodila kritična tačka, koja uvijek nastupa neposredno nakon vrhunca krize. Kritična tačka se sastoji iz toga da nakon vrhunca epi-krize ponovo nastupa vagotonija, koja ovog puta ne ulazi u vagotonu dolinu nego treba da iz nje izvede. Za ovo naglo mijenjanje pravca, organizam ima u programu, kao što već znamo, epi-krizu. U 95% slučajeva dovoljna su pomoćna sredstva našeg organizma. Ostalih 5% su oni koji u prirodi, zbog nedovoljne epi-krize, umiru u vagotonoj cerebralnoj komi (edem mozga) usljed zakazivanja centra za disanje. Sljedeći primjer: Kod nefrotskog sindroma, posredstvom Nove medicine, tačno znamo o kakvom je uzroku ovdje riječ. Naime, u pitanju je pcl-faza karcinoma sabirnih kanalića bubrega i gubitak bjelančevina putem sekreta rane u području tuberkuloznog, kazeoznog procesa. Nakon ovog, znamo tačno šta treba da činimo. Ako pacijent nije u stanju, iz nekakvog razloga, da nadoknadi ovaj gubitak oralnim uzimanjem bjelancevina, onda ga moramo nadoknaditi mi putem infuzija albuminima, koje substituisu hipoalbuminemiju dok ne protekne faza ozdravljenja. Kod ascitesa, koji predstavlja pcl-fazu peritenoealnog karcinoma, možemo pacijenta već pripremiti na to da će ascites da dođe čim on riješi svoj konflikt (atak na stomak). Tako pacijent može da pozdravi ascites kao dobar znak i da ga shvati kao zadatak koju on treba da riješi. Ukoliko ima TBC-bakterije isto ovako treba da shvati i pojavu noćnog znojenje sa subfebrilnim temperaturama.

DVIJE GRUPE MEDIKAMENATA Ako izuzmemo čiste opijate, narkotike i trankvilizere, ostaju nam dvije velike grupe medikamenata: 1. 2. simpatikotonici, koji pojačavaju stres 2. 3. parasimpatikotonici ili vagotonici, koji podstiču fazu odmora i smirenja. Ako je takozvano "oboljenje raka" (misli se na SBS) postiglo rješenje konflikta, onda ono u vegetativnom smislu predstavlja višefazan proces, tako da jedan isti medikament ne može nikad da djeluje "protiv raka" ili "za rak". Otuda jedan medikament može samo da podržava simpatikotoniju i koči vagotoniju, i obratno. On ne može istovremeno da djeluje u oba pravca, jer su simpatikotonija i vagotonija postavljene dijametralno. Prvoj grupi simpatikotonika pripadaju adrenalin, noradrenalin, kortizon, prednizolon, deksametazon i naizgled tako različiti medikamenti kao što su kofein, tein, penicilin, digitalis i mnogi drugi. U principu, sve ih možemo upotrebiti ako želimo oslabiti efekt vagotonije i reducirati edem mozga, što u principu predstavlja nešto dobro, ali prekomjerno izraženo predstavlja komplikaciju. Drugoj, grupi vagotonika pripadaju sva sredstva za smirenje i spazmolizu, koja pojačavaju vagotoniju ili ublažuju simpatikotoniju. Različitost simpatikotonika i vagotonika sastoji se u 135

tome da oni naročito djeluju na specijalna mjesta u mozgu, na koja drugi djeluju manje ili jedva. Ova činjenica je i zavela farmakologe da vjeruju da aktivni principi djeluju direktno na pojedine organe. Ovo se može dokazati time ako se neki organ prolazno priključi na drugi krvotok, a zatim se odgovarajući medikament ubrizga u krv i time u mozak, onda ovaj samo na drugi krvotok priključen organ, a inervisan istim dijelom mozga kao i ranije, reaguje isto onako kako bi reagovao kad bi bio priključen na originalni krvotok. Mi znamo da na transplantirano srce ne djeluje ništa, jer su prekinuti vodovi do mozga.

NEKOLIKO RIJEČI O PENICILINU Penicilin je simpatikotoni citostatik čije je antibakterijsko dejstvo sporedno u odnosu na ono koje ima na edem moždanog stabla. Zbog ovog ga možemo uvesti u pcl-fazi u cilju ublažavanja edema moždanog stabla. Nasuprot ovom, dejstvu kortizona podliježu ostali dijelovi mozga (sa izuzetkom srži velikog mozga, tzv. "luksuzna grupa"). Značaj otkrića antibiotika ne treba ovim da bude umanjen, samo što je do ovog otkrića došlo pod potpuno pogrešnim premisama i predstavama. Uvijek se polazilo od pretpostavke da raspadni produkti bakterija djeluju kao toksini i tako izazivaju temperaturu. A to implicira da bi samo trebalo uništiti male bakterije da bi se izbjeglo dejstvo toksina. Ovo je bila zabluda. Tacno je da je Fleming imao sreću da "iz nehata" otkrije supstancu izolovanu iz gljiva, koja smanjuje edem moždanog stabla. Kao i kod svakog drugog citostatika i antiedematika u njihovim dejstvima bivaju i uvučene u igru i bakterije.. Naši vrijedni prijatelji bivaju prolazno stopirani, jer njihov rad biva odgođen za kasnije vrijeme sa manjom dramatikom. Kao što djeluje penicilin i drugi antibiotici, tako i svaki citostatik djeluje depresivno na hematopoezu, što se katastrofalno odrazava na "frustrirajucu", naizgled neophodnu terapiju leukemije (faza ozdravljenja raka kostiju).

PREDLOŽENE DOZE PREDNIZOLONA Samo 5% do maksimalno 10% pacijenata ima potrebu u fazi ozdravljenja za medikamentima. Svakako da odluku o tome treba donijeti pošto se putem CCT-a uvjerimo da je ovako nešto stvarno potrebno. Ako čovjek nije siguran, onda obavezno treba osam sedmica nakon konfliktolize dati dva puta dnevno 2-4 mg prednizolona retard ili oko jedne petine te doze deksametazona. Ovo se daje kasno prije podne i naveče. Kod ovakvih doza, u ovom vremenu, ne treba očekivati neka sporedna dejstva. Nakon osam sedmica doza se može redukovati na 1 x 4 mg prednizolona retard dnevno. Kod pacijenata koji imaju edem moždanog stabla, ili više karcinoma koji su svi odjednom riješeni ili kod kojih je konflikt trajao duže, treba dati 4 puta 4 mg prednizolona retard ili 4 puta 1 mg deksametazona retard rasporedeno na čitav dan, a za nuždu i 5 puta 4 mg, dakle, ukupno 20 mg na dan. Daje se ujutro 4 mg, u podne 2 puta po 4 mg i naveče 2 puta po 4 mg. Pacijenti kojima je potrebno više od 20 mg hidrokortizona, trebalo bi da se liječe pod kliničkom kontrolom. Pored osnovnog liječenja kortizonom, mogu biti indikovani ostali simpatikotonici, uključujući penicilin i druge antibiotike i sredstva koja smanjuju edem, kao što su antihistaminici i antialergici, kao i sredstva protiv glavobolje i migrene i sl. Ipak, treba reći da se može mnogo medikamenata uštediti upotrebom hladnih kompresa, hladnim tuširanjem ili šetnjom po 136

hladnom vremenu bez zaštite na glavi. Takođe je dobro plivanje u hladnoj vodi, što ne važi za saunu. Posjeta sauni može lako odvesti u centralni kolaps, slično kao sunčanica. Najjednostavniji medikament je šolja kafe više puta na dan. Sva ova uputstva važe, kako se može primjetiti, samo za vagotonu fazu, nakon konfliktolize. Stvar se komplikuje ako je bolest od početka kombinovana sa aktivnim izbjegličkim konfliktom ili ako on naknadno nastupi (vidi poglavlje "Sindromi"), jer onda vlada "pomješana inervacija", sa nesrazmjerno velikim edemom na organu i u Hamerovom žarištu mozga.

NEKOLIKO RIJEČI O CITOSTATICKOJ HEMO-PSEUDOTERAPIJI Po mom shvatanju, ovdje je riječ o idiotskoj, opasnoj, čisto simptomatskoj pseudoterapiji, koja je omogućena samo zbog nepoznavanja zakonitosti Nove medicine. Hemopseudoterapija je, u svakom slučaju, samo naizgled uspjesna (na račun koštane srži), jer može da isključi simptome faze ozdravljenja kod organa koje kontroliše veliki mozak. Ovo biva otkupljeno sa mnogim katastrofalnim posljedicama, od kojih jedna - vjerovanje da se hemo mora uvijek nastaviti da bi se spriječilo ponovno vraćanje simptoma ozdravljenja - vodi u ftizu koštane srži i sigurnu smrt. Druga, još veća opasnost je ta da se sa svakom hemo-rundom moždani edem na silu potiskuje, čime se provocira opasni efekat "harmonike". Hemo-pseudoterapijom, kao i pseudoterapijom zračenja biva radikalno oslabljena elastičnost sinapsi nervnih ćelija, što opet, sa svoje strane, dovodi do pada tolerancije za moždani edem u fazi ozdravljenja, tako da se one cijepaju i mogu da odvedu u citostatički uslovljenu apoplektičnu smrt mozga pacijenta.

PREPORUKE KOD RECIDIVA KONFLIKTA ILI NOVOG DHS-a Logično i konsekventno proizlazi da u slučaju recidiva DHS-a, dakle, ako je pacijent ponovo u simpatikotoniji, kortizon momentalno postaje kontraindikovan. Dakle, vi ne možete jednom pacijentu reći: "Navratite opet za tri mjeseca", prije nego što ga izričito opomenete da postoji ova mogućnost. Ukoliko i dalje uzima kortizon, on pojačava konflikt u pogledu njegovog intenziteta. S druge strane, pacijent ne smije odjednom da prekine uzimanje kortizona, nego to mora da ide postepeno, tokom više dana. Najbolja je varijanta da novi konflikt odmah bude riješen i da medikacija može da ostane kao i do tada. U principu se mora svakom pacijentu podrobno objasniti da medikamenti koje on dobija ne predstavljaju u stvari terapiju raka, nego da treba da oslabe edem mozga ili tijela, što predstavlja mjeru opreza u spriječavanju komplikacija prilikom samoozdravljenja mozga i tjelesnih organa.

POSTEPENO UKIDANJE KORTIZONA; EVENTUALNO, UZ POMOĆ ACTH Da se davanje kortizona ne ukida odjednom nije neka novost, to zna svaki ljekar. Preporučljivo je na kraju terapije kortizonom dati injekciju Depo-ACTH (adrenokortikotropni hormon). Ova mjera je neophodna samo u slučaju ako je pacijent dobio veće doze kortizona. Kod novog DHS-a ili recidiva DHS-a, ako nismo u stanju da konflikt brzo riješimo, moramo pacijenta što brže skinuti sa kortizona.

137

EPILEPTIČNA KRIZA Svaki pacijent u pcl-fazi prolazi kroz manje ili više izraženu epileptičnu krizu. Ove epileptoidne ili epileptične krize su u principu osmišljena biološka dešavanja. Htjeti terapirati ovakvo osmišljeno dešavanje samo je po sebi besmisleno, jer ono ima upravo osmišljenu funkciju. Staviše može biti loše za pacijenta ako se na nebiološki način pokuša prodrijeti u ova prirodna dešavanja. Ovo važi za oko 95% slučajeva. Dakle, ostaje oko 5% slučajeva koji bi normalno u epileptoidnoj krizi umrli. Ali, takođe i u slučajevima ovih pacijenata, kod kojih je revir-konflikt trajao jednu ili više godina i koji praktično više ne smiju biološki riješiti svoj konflikt, ili ga većina slučajeva instiktivno i ne bi rješavala, mi ljekari se moramo potruditi. Ovi pacijenti žele isto tako rado da zive kao i mi sami. Korištenje medikamentozne terapije je u ovim slučajevima teško, jer mi praktično moramo da djelujemo protiv prirode. Dva momenta su vrlo bitna: 1. U slučajevima sa teškim tokom konflikta pacijenti ne umiru u epileptoidnoj krizi, nego neposredno poslije nje, padom u duboku vagotoniju. Da izbjegnemo ovo, nastojimo pomoću medikamenata kao što je kortizon (prednizolon ili deksametazon). 2. Dadnemo li pacijentu kortizon još za vrijeme epileptoidne krize, onda se krećemo po rubu ponora, jer davanje ne smije da bude prerano ni prekasno. Normalno ga dajemo u formi injekcije. Ako se želi ići na sigurno, očekujući svjesno pojačanje simptoma, daje se inijekcija kortizona pred kraj krize. Kao inicijalna doza se daje: 1. nakon epileptoidne krize, 100 mg prednizolona ili 20 mg deksametazona i.v. 2. pred kraj epileptične krize daje se samo 20-50 mg prednizolona i.v. a ostatak i.m., odnosno 4-8 ili 10 mg deksametazona i.v., a ostatak i.m. Mora se uvijek imati na umu da je u pitanju pokušaj koji ni u kom slučaju ne obećava siguran uspjeh, jer se u principu djeluje protiv prirode. Ja takođe neću da tvrdim da se ova šema ne može još poboljšati u kliničkim uslovima. Prema mom dosadašnjem iskustvu, ovom metodom se može spasiti život još polovini "biološki smrtnih kandidata". Vazno je da se nivo kortizona neko vrijeme održava, što znači da nakon svakih 3-6 sati treba dati dozu održavanja 20-25 mg prednizolona ili 4-5 mg deksametazona ili treba oralno dati preparat prednizolon retard, ako je sigurno da će biti resorbovan. Nadalje je važno znati da upravo pod kortizonskom medikacijom vrlo lako dolazi do epileptičkog "naknadnog zemljotresa", koji takođe može da postoji na fiziološkoj osnovi. Ovdje važi isto ono što je gore navedeno. Zatim je važno znati da epileptičnoj krizi miokarda bez učešća koronarki treba daleko manja doza kortizona, jer ovdje ne postoji opasnost od srčanog zastoja, iako smo ovo do sada sebi drukčije predstavljali. Stoga je uputno da se još u periodu koji predhodi ovom napravi EKG, CT mozga, odgovarajuće laboratorijske pretrage (K itd.).

138

Kod epileptoidne krize žučnih kanalića jetre, po mom iskustvu, kortizon se nije potvrdio. Nasuprot tome, mnogi pacijenti su nepotrebno umrli od hipoglikemijskog šoka. Dakle, ovdje se mora voditi računa o nivou šećera u krvi. U osnovi, smatram da ovakvi teški slučajevi podliježu stacionarnom liječenju intenzivnog odjela, koji bi pripadao Novoj medicini. Na dosadašnjim odjelima intenzivne njege umire mnogo pacijenata jer se ne poznaju uzročnoposljedične veze. Osim toga, na odjelima intenzivne njege, desni infarkt sa embolijom pluća (ca-faza: ulceracija koronarnih vena i ulceracija grlića materice) kod seksualnog konflikta dešnjakinja ili konflikta revira, kao takav je nepoznat. Svjestan sam da terapija o kojoj govorim može samo da označi pravac. Ona nije data definitivno, da ne bi mogla biti dalje optimirana. Takođe, o kortizonu i ACTH nije izrečena posljednja riječ. Vjerovatno postoje bolji simpatikotonici, bez sporednih dejstava kortizona. Izgleda da je jedno od propratnih dejstava kod davanja preko 20-25 mg prednizolona (4-5 mg deksametazona) da organizam prekida produkciju kortizola (prirodnog kortizona). Zbog toga, kako je poznato svakom medicinaru, pacijentu ne smije biti naglo ukinut kortizon ukoliko ga je primao više od 8-10 dana, nego to mora ići postepeno.

NEKOLIKO RIJEČI O BOLOVIMA I SREDSTVIMA PROTIV BOLOVA KOJA SADRŽE MORFIJUM Do sada je vazilo da pacijentu sa malignim oboljenjem (histološki potvrđenim) na najmanji znak bolova ljekar smije dati morfijum ili derivat morfijuma. Pri tom se lako mirilo sa propratnim dejstvima morfijuma, kao što je zavisnost, supresija disanja, paraliza crijeva i dr. Zato je davanje morfijuma uvijek jednosmjerna ulica i u principu ubijanje na rate. Naročita tragika je u tome da pacijenti većinom dobijaju bolove tek kad su u fazi ozdravljenja i trajanje ovih bolova je vremenski ograničeno. Ovo je slučaj kod osteoliza kostiju, gdje dolazi do bolova zbog snažnog rastezanja periosta, a to su najstrašniji bolovi u medicini uopšte. U Novoj medicini možemo tačno da izdiferenciramo kojoj fazi bolesti bol pripada, kojeg je kvaliteta, koliko će dugo da traje itd.. Kad ljekar može pacijentu da kaže: "ovi bolovi u kostima će trajati 6-8 sedmica, a onda je kost zacijelila", tada nijedan pacijent neće tražiti morfijum, niti će ga uzeti čak i ako mu bude ponuđen. Pacijent sebi napravi jedan mentalni program. On se u sebi priprema na fazu bolova kao na težak posao. Mi mu pomažemo da uspije što bolje skrenuti paznju od bolova, i to ne funkcioniše samo u ekstremno izuzetnim slučajevima (npr. ako je više mjesta na kostima zahvaćeno osteolizom, a pripadajući konflikti nisu riješeni u istom taktu, nego jedan za drugim; tada može da dođe do kritičnih situacija). Govoreći o pomoćnim sredstvima koja imaju za cilj da se skrene pažnja sa bolova, ja mislim i na kabare, smiješne filmove, pjevanje u horu, plivanje, kao i na različite spoljašnje praktike koje umiruju bolove, kao što su akupunktura ili masaža itd.. Vazno je znati da morfijum dovodi do najtezih mentalnih i cerebralnih promjena, koje odmah razaraju moral pacijenta, tako da on od tada ne može da podnese nikakve, ni najmanje bolove. Kako je bol nešto subjektivno, pacijenti nakon popuštanja dejstva morfijuma počinju da osjećaju višestruko intenzivnije bolove, kao da morfij nisu nikad ni dobili. Zbog toga, kako je poznato, doze morfijuma moraju nadalje da budu povećavane. Pacijent praktično umire od morfijuma.

139

REZIME Slijedi kratak pregled najvažnijih principa terapije u Novoj medicini: PRINCIP: Nikad ne savjetovati nešto što čovjek kod sebe samog ne bi primjenio. Kad bi se samo vi, ljekari i terapeuti, držali ovog kratkog uputstva! Vi sami decenijama ne uzimate tablete, niti ih dajete članovima svojih familija, dok ih pacijentima propisujete na vagone. Vi ljekari ne pristajete nikad na hemo i morfijum. PRINCIP: Nova medicina je jedna stroga, logično koherentna prirodna nauka. Istovremeno je ona najhumanija od svih nauka i sa najviše odgovornosti pacijenta i ljekara. Ona se zasniva samo na pet prirodnih bioloških zakona, za razliku od dosadašnje medicine. Kroz povjerenje koje "šef" pacijent pokloni svom ljekaru, ispovijedanjem svojih najdubljih strahova, briga i konflikata, proizilazi jedna duboko ljudska zajednička baza za dalji rad, koja donosi sreću i iskrenost. Ljekar ili terapeut će se svim sredstvima potruditi da opravda povjerenje koje mu je ukazano. Osim ovog, od ljekara se očekuje da bude pravi majstor svog zanata da bi mogao svom "šefu" da dâ najbolje informacije i uputstva. PRINCIP: 95% pacijenata preživljava ako nauči da razumije da se kod "malignih oboljenja" ne radi o "zloćudnom iskakanju" prirode iz kolosjeka, nego da su u pitanju osmišljeni biološki naročiti programi prirode, čiji se smisao može razumjeti, ocjeniti i unaprijed proračunati. Ovdje se gubi trag svakoj panici. Jer o stvarima koje imaju biološki smisao može se razgovarati mirno i bez panike. Kako su američki biostatičari nedavno pronašli, školska medicina nije samo zakazala u terapiji posljednjih 25 godina, nego je, uprkos potrošenim milijardama, proizvela porast oboljenja raka. Sa ovom katastrofom u pozadini, pravi je zločin i dalje lišavati pacijente saznanja Nove medicine, kao prave alternative. PRINCIP: Mi ljekari smo svoje pacijente posmatrali do sada kao "neznalice", koje o medicini nemaju pojma. Ovo se mora iz korijena mijenjati. Pacijenti nisu ništa gluplji od medicinara, nego su se bavili nečim drugim u životu. Logiku Nove medicine svaki pacijent može da shvati za jedno prijepodne. U eri kompjutera detalji nisu problem. Pacijent mora učiti da razmišlja i stvari shvata biološki, što je suprotno od svih teza, odnosno hipoteza, koje zastupaju dosadašnji pogledi na svijet.

Idealna bolnica Zaštitu mladom sisaru daje majka. Zaštitu jednom djetetu nudi osjećaj doma i njegova poznata okolina. Bolesnom čovjeku treba da bude obezbjeđena pažnja i brižnost u kojoj će se osjećati dobro. Naše današnje bolnice su mučilista i mjesta za umiranje, i nema govora da se pacijent tu može dobro osjećati. Ovo ne mora da bude tako.

140

Za novac kojim pacijent danas plati jedan dan stacionarnog liječenja u današnjoj bolnici, mogao bi da živi u nekom Grand hotelu, sa dva člana posluge, ili u luksuznom sanatorijumu prve klase sa vlastitom medicinskom sestrom. Mojim pacijentima ne treba ni jedno ni drugo. Njima je potrebna toplina doma i briznost, tako da se mogu u pravom smislu riječi osjećati "kao kod kuće". Ovo je osnova psihičke terapije, ako pacijent mora da bude stacionarno posmatran ili liječen. Daljnji umirujući faktor za pacijenta bi predstavljalo postojanje matenzivnog odjela, za predviđene i nepredviđene komplikacije, na mjestu u kome je stacioniran. Takvo intenzivno odjeljenje trebalo bi biti snabdjeveno sa vlastitim kompjuterizovanim tomografom, da nazadni medicinari ne bi mogli da prodru u tok procesa svojim prognozama koje šire paniku. Dnevno uzimanje krvi, zbog nekakvih besmislenih kontrola, otpada bez daljeg. Uprkos ovom, pacijenti ovdje moraju da dobiju optimalnu ljekarsku dijagnostiku u skladu sa internacionalnim standardima. To je moguće bez teškoća, jer onaj sumanuti lov na đavola, traganje za "zlim metastazama" izostaje. Najvažnije su medicinske sestre, "sestre bolesnih" i "prijatelji ljekara" pacijenta. Kad sam ponovo pokušao da na tri mjeseca ostvarim moj ideal "Kuće Dirkovih prijatelja" postalo mi je jasno da nije uvijek moguće obrazovati jednu veliku familiju, kakvu smo nekad imali. Zbog kršenja esnafskih pravila, pokušali su čak da me kazne. Međutim, mislim da uprkos svim nedaćama, ovakve "Kuce Dirkovih prijatelja " moraju biti otvarane, one su jednostavno neophodne. Toliko puta su mi pacijenti već rekli da je najljepše vrijeme čitavog njihovog života bilo ono provedeno u ovakvoj jednoj zdravstvenoj kuci. Zdravstveno osiguranje ih je uvijek bojkotovalo. Ko je bio u stanju da plati prenoćište u hotelu, mogao je da plati i ovo. Kad neko ne bi imao dovoljno novca, bogatiji bi pacijenti skupili priloge i platili za njegov boravak. Bili smo kao velika familija, bez panike. Svako bi pomagao kad bi mu bilo do toga i odmarao se kad je bio umoran. Na zajedničke obroke su dolazili po mogućnosti svi, a ko je mogao samo da leži odvožen je u krevetu do zajedničkih stolova za doručak. Ni u jednom hotelu nije bilo mnogo takvog srdačnog smijeha, kao u našoj "Kući Dirkovih prijatelja". Dalje je važno da pacijenti mogu da povedu članove svoje porodice, ako žele. Ako je to uslov da bi se oni dobro osjećali, onda to mora biti omogućeno. Ova rodbina uopšte ne pravi smetnje. Oni su obično najpozitivniji primjerci čitavog roda. Takozvani personal, uključujući i ljekare, odabire se pažljivo. Pri tom se uvijek treba zapitati da li bismo u slučaju vlastitog oboljevanja željeli da sami budemo njegovani od ovog ljekara, ove sestre ili čistačice. Međutim, ako je "duh kuće u redu", često se dolazi do zapanjujućih konstatacija da svako ima svoju jaču stranu i praktično samo čeka momenat da je maksimalno ispolji. Takvi ljudi nekad razviju nevjerovatne sposobnosti, koje od njih ne bi niko očekivao. Često se sjetim jednog našeg dežurnog šaljivdžije, koji je smijehom tjerao suze na oči i najmračnijim licima. Doručak bez njega nije bio doručak. Jedna pacijentkinja je strašno uživala kuvajući supe i bila najsrećnija ako bi one svima prijale. I one su stvarno izvrsno prijale. Uostalom, nije ni postojao više ručak bez Zenevjevine supe, a vremenom su svi oduševljeni pacijenti uzimali učešće u kulinarskim majstorijama. Na kraju je pritisak pacijenata-kuvara postao tako veliki da smo organizovali kuvanje supe za večeru, naravno uz Zenevjevin nadzor. Jednom sam posmatrao francuskog fabrikanta kako s ogromnom korpom, punom namirnica nestaje u kuhinju, nakon što ga je Zenevjev proglasila dostojnim da za svoje pare kupi potrepstine za svoju i nasu supu. Kad sam kasnije ponovo bacio pogled u kuhinju, mogao sam

141

da vidim da mu je dozvoljeno da uzme učešće i u miješanju supe. Stajao je kraj šporeta, miješajući u ogromnom loncu, praćen zavidnim pogledima žena. Jedan pacijent je po zanimanju bio vozač kamiona i strašno se radovao kad bi nekad mogao negdje da vozi. I svake večeri su njegovi putnici bili puni hvale za njega, dok je on sijao kao bozičnje drvce. I svi su bili zadovoljni. Ne radi se samo o zaposljavanju pacijenta, nego o njegovoj motivaciji, koja čini da bolest postaje nebitna. Postoje dva načina da se pacijent smiri. Jedan je da on smatra da je samo po sebi razumljivo da ljudi u "Kućama Dirkovih prijatelja" postaju zdravi. Ovi pacijenti vjeruju, i to je tako dobro. Onim inteligentnijim među pacijentima, samo to nije dovoljno. Oni hoće da razumiju sistem. I to je takođe dobro i razumljivo. Zato se preporučuje redovno održavanje seminara i predavanja za ovakve pacijente. Oni za najkraće vrijeme postaju najmudriji specijalisti, takođe i u pogledu rentgenskih snimaka i CT snimaka mozga. Uvijek sam osjećao tihu radost zbog toga. Dođe li novi pacijent u "kuću", ne može se dočekati da ga pregledam i ustanovim "pravac kretanja" i da se naprave snimci, a on već biva preplavljen bujicom interesovanja. Tako je on u situaciji da mora i više od 20 puta da ispriča svoj konflikt o kome je ćutao više od godinu dana, i to i pred vlastitom ženom i najbližima. Sad priča o njemu bez ikakvih smetnji, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, i samo to već donosi sve veće olakšanje u pogledu konflikta. Iako se pri tom radilo o jednom konkretno uhvatljivom problemu tehničke, finansijske ili sl. prirode, odmah bi se skupila cijela kompanija specijalista i ljudi sa iskustvom među samim pacijentima i problem bi nestajao kao rukom odnesen. Jedan pacijent, koji je svoj konflikt dobio u vezi sa finansijskim teškoćama i pola godine glavu razbijao njime, uopšte nije mogao da izbjegne povjeravanje drugom pacijentu koji je bio direktor jedne velike banke. Nakon razgovora, ovaj je telefonirao "uvaženom kolegi iz sela" i za samo 10 minuta problem je bio riješen. Jednom je pomognuto u rješavanju konflikta, a drugi je bio tri dana "veliki King" i obojica su bili zadovoljni. Ljudi, koji su već jednom bili tako blizu nebeskih vrata, osjećaju svoj novi život kao božji dar. Oni se ponovo ponašaju humano, a neki postaju mudriji.

Rak crijeva - debelo crijevo, rektum, sigma, tanko crijevo Rak crijeva pripada unutrašnjem klicinom listu (endodermu), odgovarajući relej je položen u moždanom stablu tako da u ca-fazi dolazi do stvaranja kompaktnih tumora adenoidnog tipa. Karcinomi pod upravom moždanog stabla nastaju uvijek kad jedan „zalogaj“ ili „parče“ ne možemo da usvojimo, progutamo, probavimo ili izlučimo. Ovi biološki konflikti moraju se shvatiti u vezi s evolucijom, kao arhaični konflikti, koji su u principu analogni kod životinje i čovjeka. Životinja uglavnom osjeća biološke konflikte realno, dok mi ljudi često transponirani u svojoj kultiviranosti osjećamo ove konflikte skoro paranoidno. Jer paket akcija, novčanica od 100 maraka ili propali posao mi doživljavamo kao „zalogaj“ („parče“) i dobijamo biološke konflikte ukoliko izgubimo u ovakvim stvarima. U prirodnom kontekstu bi komad papira bio potpuno besmislen. Međutim kod životinje koja jedan zalogaj ne može da proguta, radi se stvarno o komadu hrane.

142

Primjer: Životinja je parče sa komadom kosti progutala suviše pohlepno, kost se popriječila i crijevu ne može da se pomjeri ni naprijed ni nazad i ovdje je u pitanju stvarna nemogućnost probavljanja. Životinja u ovoj situaciji dobija kolike, koje predstavljaju konfliktni šok (DHS) i uključuje se jedan osmišljeni biološki naročiti program. Ovaj naročiti program je zadužen za to da proksimalno, (prema ustima) od mjesta gdje se kost zaglavila sad raste rak crijeva, jedan karfiolast kompaktni tumor. Idi na vrh Sve dok traje aktivnost konflikta ovaj tumor raste. Istovremeno se razmnožavaju mikobakterije (TBC) u krvi ukoliko individuum ima jednu jedinu bakteriju u rezervi (što se u prirodi samo po sebi podrazumijeva). Rast ovih bakterija je uslovljen potrebom razgradnje tumora u fazi ozdravljenja. Tumor, koji raste pred zaglavljenim parčetom stara se za to da se pred preprekom luči ogromna količina probavnih sokova. Ovi probavni sokovi dovode do tog da se ovaj zalogaj troši, kao kad bi kocku leda stavio u toplu vodu. I tako je ovaj komad u jednom momentu probavljen do te mjere da može da sklizne prema naprijed. U momentu kad je parče skliznulo dolazi do rješenja konflikta (konfliktoliza). Sam tumor, koji sad više nema funkcije, biva kazeozno razgrađen putem bakterija TBC, odnosno putem mikobakterija i gljiva i tako nestaje. Ovim su dešavanja u vezi s konfliktom završena. Moglo bi se postaviti pitanje šta je ovdje uopšte zloćudno. Odgovor: “Ništa nije zloćudno. Jer sve što majka priroda pravi je dobronamijerno. Samo smo mi bili „zloćudni ignoranti“. Mi smo mikrobe uvijek zamišljali kao jednu ogromnu neprijateljsku armadu, koja mora biti pobijeđena našim imunim sistemom. Ovo nije tačno, jer mikrobi nisu nikad bili naši protivnici, nego uvijek naši prijatelji, pomoćnici, koje smo mi u sopstvenoj gluposti skoro istrijebili. Idi na vrh Naravno da se kod nas ljudi ovo „neprobavljeno parče“ u današnje vrijeme i ne odnosi na hranu, nego je to npr. automobil, kuća, naslijedstvo, propali poslovi, izgubljeni procesi, radna mjesta i sl.. Međutim mi reagujemo biološki arhaično kao da je u pitanju parče hrane koje nam je napravilo „neprobavljivi biološki konflikt“, npr. kod raka crijeva • • •

ružna, neprobavljiva sekiracija (debelo crijevo) ružni, podmukli, „pokvareni“, „sranje“ konflikt (rektum) ružni, grubi, „sranje“ konflikt (sigma)

Sam pacijent mora da uči da prevede stvari na jezik biologije. Da bi smo se naštimali na frekvenciju arhaičnih konflikata i da bi ih razumijeli, moramo biti u stanju da ih zajedno sa organskim manifestacijama pratimo evoluciono u prošlost.

143

Primjer: Neko je povjerovao u dobitak na lotu i već pozvao sve goste na slavlje. Na kraju se ispostavlja da je sve bila greška. Pacijent je ovo „parče“ 30 000 DM već dohvatio, a na kraju ga je morao ponovo vratiti. Za psa bi ova suma bila neinteresantna, međutim za čovjeka koji zna šta sve može sebi da priušti ovim novcem, predstavlja „zalogaj“ i on dobiva karcinom mekog nepca. Pas će to dobiti samo ako je u pitanju komad prave hrane, koja mu se ponovo otima iz usta. Ali ne treba uopšte puno mašte da bi se ovaj dobitak na lotu zamislio kao „zalogaj“, što ljudi i rade. Idi na vrh Ili, jedan pacijent oboli od konflikta „nemogućnosti probavljanja“, jer je „parče“ već progutao ali ga sad ne može da svari, on je npr. već kupio kuću i odjednom se mora suočiti s činjenicom da je kupoprodajni ugovor nevažeći, on je namagarčen i gubi kuću. Pacijent mora da uči da pronađe DHS (momenat početka konflikta), kao i tipični sadržaj konflikta. Onda može s radosnim zaprepaštenjem da ustanovi da je u pitanju skriveni sistem, tako da ne mora da pada u paniku, jer ne samo da zna uzrok, nego može kod sebe direktno da posmatra i razumije tok čitavog procesa. Jer hipotetične bajke,da se ćelije raka kreću na njihovom nikad posmatranom putu kroz krv i završavaju u drugim organima kao metastaze, predstavljaju notornu glupost prožetu srednjovijekovnim dogmatizmom. Specijalno je besmislena tvrdnja da se ove ćelije na svom putu mijenjaju i da npr. od ćelije raka crijeva, koje u crijevu daje kompaktni karfiolasti karcinom, tako što odjednom dospijevaju u kosti i pri tom se pretvaraju u rupe u kostima. Idi na vrh Ono što su medicinari vidjeli kao metastaze bili su novi karcinomi uzrokovani novim konfliktnim šokovima izazvanim prije svega jatrogeno, prilikom saopštavanja diagnoze i prognoze. Nikad još ni jedan istraživač nije uspio da dokaže nijednu ćeliju raka u arterijskoj krvi kod pacijenta oboljelog od raka, a bilo bi za očekivati da tamo bude nađena ako su u pitanju metastaze putem krvi. Ali ako se pacijentu saopšti da ima karcinom crijeva i da treba da bude operisan, onda on obično oboljeva od novih konflikata: Konflikt „mentalnog ataka na stomak“, koji treba da bude rasporen (ovaj konflikt izaziva mezoteliom, odnosno karcinom peritoneuma, trbušne maramice) i solitarni karcinom jetre i to uvijek desno dorzalno. Ovaj karcinom jetre je izraz biološko-arhaičnog straha da hrana neće moći proći kroz crijeva zbog prisustva karcinoma i da će pacijent da umre od gladi ili da će da dobije ileus. Ako od vremena postavljanja diagnoze prođe još neko vrijeme, onda hirurg obično nađe mrvičaste „metastaze“ na peritoneumu (potrbušnici) i ako je još neposredno pred operaciju urađen CT-snimak jetre, naći će takođe ovalno žarište jetre. Da je ovakav pacijent onda već

144

važio za izgubljen slučaj, za to imamo nažalost već dovoljno dokaza. Tako se ranije vjerovalo u bajku o metastazama, dok mi možemo u potpunosti i sistematično, biološki logično da shvatimo da je pacijennt ove dodatne bolesti zadobio kao posljedicu diagnoze i najave operacije. Izlišno je pomenuti da hirurg zbog ne poznavanja suštine stvari ide na to da ovo ovalno žarište operiše i da skine što je moguće više od metastaza. Idi na vrh Suvišno je takođe reći da pacijent nakon operacije misli kako je sad „oslobođen svog zla“ i kao znak rješenja svog konflikta ataka na stomak, on dobiva ascites (slobodnu tečnost u trbušnoj duplji) kao znak ozdravljenja, što onda operater i onkolog tumače kao početak kraja jer ni jedan ne poznaje biološke zakone. Od sada vrzino kolo se zatvara i sve što u budućnosti bude u vezi sa crijevom, praviće recidive karcinoma jetre. Činjenica da postoje drugi i treći karcinom nije sporna, ali je sporno vrjednovanje ove činjenice. Tako smo došli do pitanja šta je smisao tumora bio i šta je još i danas? Ovi tumori i karcinomi ne predstavljaju ništa besmisleno, nego su naprotiv dešavanja sa smislom. Jer kad je „parče“ već u želucu ili crijevu, dakle već progutano, a ne može da bude provareno jer je preveliko, onda organizam stvori jedan ogroman tumor. Ovaj tumor se sastoji od ćelija koje luče ogromne količine probavnog soka da bi „parče“ bilo provareno, a u životinjskom svijetu i progurano dalje. Mi u GNM moramo dobro razmisliti šta ima smisla da se uradi , a šta ne. Npr. u slučajevima gdje od tumora prijeti mehanički ileus samo se po sebi podrazumijeva da ćemo profilaktički operisati. Međutim u momentu konfliktolize uključuje se naročiti program i faza ozdravljenja. E sad dolaze na red naši dobri mikrobi, u ovom slučaju mikobakterije (pod uslovom da ih je pacijent imao u organizmu prije nastanka DHS-a, uprotivnom nam ne koriste) i kazeozno razgrađuju tumor, što je ponekad praćeno sa mjestimičnim krvarenjem. I ako nakon tri četiri mjeseca pogledamo u crijevo, na mjestu gdje je bio tumor vidimo još samo oziljnu ploču. Majka priroda ga je sama odstranila putem mikroba. Ovo se zove hirurgija prirode. Ukoliko pacijent nema predviđene mikrobe, onda se zajedno s njim mora razmisliti i vidjeti da li on mali tumor crijeva uopšte želi da operiše, ako zna da je odgovarajući konflikt zauvijek riješio. Idi na vrh Ulcerozni kolitis je uvijek već faza izlječenja karcinoma kolona pločastog rasta i resorptivnog tipa. Ovo znači da hranjive materije bivaju pojačano odvođene u krv i limfu. Ulcerozni kolitis je ustvari pogrešan naziv za rezidivirajuću TBC-kolona, odnosno čest recidiv konflikta sa rješenjem i tuberkuloznim ozdravljenjem. Konflikt je uvijek bio „ružni, polugenitalni konflikt“ pri čemi se jedna stvar nije mogla resorbovati (prihvatiti). Faza osvježenog konflikta je tumačena kao „remisija“ i na to je eventualno slijedila pcl-faza, odnosno faza ozdravljenjaprividna „bolest“, ulcerozni kolitis.

145

Klinički simptomi su proljev, krv u stolici, dijelovi sluznice, noćno znojenje, malaksalost uz dobar apetit. Terapija se sastoji u prepoznavanju konflikta da bi se izbjegli dalji recidivi. Kod abscesa rektuma se radi o tome da ispod sluznice pločastog epitela u zidu rektuma raste kompaktan pločasti tumor. On se osjeća ali ne može da se vidi. Kad ovaj tumor ispod sluznice bude razgrađen kazeoznom nekrozom, onda imamo submukozni absces. Ovi abscesi su obično tumačeni kao hemeroidi. Karcinom rektuma, odnosno ulkus rektuma pripada vanjskom kličinom listu (ektoderm) i kontrolisan je od strane velikog mozga i u ca-fazi ne daje tumor, nego ulceraciju, koja u ovoj fazi nikad ne krvari i ne uzrokuje bolove i spazme. Nakon rješenja konflikta ove ulceracije posredstvom virusa i uz otok bivaju ponovo ispunjene. U ovoj fazi oni čine tzv. otekle hemeroide sa krvarenjem, pojačanom lokalnom osjetljivošću i bolovima. Ova slika je naročito izražena u slučaju postojanja dodatnog sindroma. Muskularni spazmi nastaju zbog bolova. Dok kod konflikata moždanog stabla nikakvu ulogu ne igra činjenica da li je pacijent ljevak ili dešnjak, u konfliktima malog i velikog mozga ovo je od odlučujuće važnosti, kao što je važan i hormonalni status (antibebi-pilule, menopauza itd.). Idi na vrh Jednostavnim testom pljeskanja može se ustanoviti da li je neko ljevak ili dešnjak tako što se gleda koja ruka je gore. Kod ljevaka konflikt udara na isto mjesto na suprotnoj hemisferi mozga u odnos na dešnjake, tako da umjesto karcinoma rektuma nastaje ulkus želuca ili zučnih vodova. Kod gornjeg dijela tankog crijeva (jejunum) kao i donjeg dijela tankog crijeva (ileum), koji pripadaju moždanom stablu je takođe u pitanju konflikt „ne moći probaviti jedan zalogaj“ (neprobavljiva sekiracija) često sa dodatnim aspektom straha od smrtnog izgladnjavanja. Takođe kod karcinoma ileuma (u fazi ozdravljenja nazvan Morbus Crohn) bivaju odbačeni sukrvičasti dijelovi sluznice i sluzi i poluprobavljeni bivaju izlučeni stolicom. Mnogi karcinomi bivaju otkriveni tek kad su već u fazi ozdravljenja, jer tad uzrokuju većinu tegoba. Ovdje spadaju takođe i karcinomi crijeva, koji se većinom otkrivaju tek kad počne krvarenje, tako da ljekari ove simptome ozdravljenja smatraju simptomima karcinoma. Sad vjerovatno postaje razumljivo zašto je do sad bilo neshvatljivo nastajanje raka. Trebalo je razumjeti tu naizgled paradoksalnu logiku jednog grandioznog sistema i otkriti vezu sa evolucionim mehanizmima nastanka naših bio-logičnih programa konflikata. Zbog nerazumijevanja i ignorancije tvrdilo se da je rak isključivo zloćudan, da je neplanski, nekontrolisani rast podivljalih ćelija, koji nije moguće razumjeti. Ništa od ovog nije bilo istina. Uvijek su u pitanju bili osmišljeni biološki naročiti programi prirode u skladu sa „petim elementom“, 5 biološkim prirodnim zakonom.

146

Rak dojke - najčešći rak kod žene Žene svoj osjećaj vezanosti za dijete i partnera locira prevashodno u grudima. Ovo je razlog da oboljenja dojke predstavljaju i najčešće bolesti žene. Prema GNM razlikujemo dvije vrste raka dojke: • •

Rak mliječne žlijezde, medicinski adenokarcinom dojke (solidan kompaktan čvor, koji se pipa) Rak izvodnih kanalića dojke, medicinski nazvan intraduktalni karcinom, u osnovi je u pitanju intraduktalni ulkus u ca-fazi koji se ne pipa, a pacijent eventualno osjeća lagano bockanje na pogođenom dijelu dojke

Naravno na vanjskoj koži dojke postoje karcinom kože, koji u ovom obliku postoje i na drugim djelovima tijela, kao i neurodermitis pločastog epitela kože. U osnovi su konflikti za karcinome dojke uvijek svađa ili briga, dok je za duktalni ulkus uvijek odgovoran konflikt, odvajanja, rastanka. Znamo da postoje ljevaci i dešnjaci i svako može kod sebe da isproba test pljeskanja (ako desna ruka leži kao gornja, ona je vodeća a individuum je dešnjak i obratno). Ovaj test je veoma važan da bi se ustanovilo na kojoj hemisferi mozga neko funkcioniše, jer ima mnogo ljevaka koji su istrenirani sa desnom rukom i sami sebe smatraju dešnjacima. Pojednostavljeno rečeno lijeva hemisfera malog i velikog mozga zadužene su prevashodno za desnu stranu tijela i obrnuto. Idi na vrh Kod dešnjakinje može se kratko reći : Lijeva dojka je zadužena za majku, dijete i gnijezdo (stan, kuća) žene, dok je desna dojka odgovorna za partnera (muž, prijatelj, ali i svi drugi ljudi kao otac,sestra, svekrva, šef, komšija itd. Osim male djece i ljudi ili životinja za koje se gaje osjećanja slična majčinskom). Ako dešnjakinja ima u lijevoj dojci rak mliječne žlijezde, onda ona ima konflikt brige za svoje dijete, majku ili „gnijezdo“ ili svađu sa djetetom, majkom ili zbog „gnijezda“. S druge strane ako je u pitanju ulkus mliječnih kanalića, onda žena ima konflikt rastanka od djeteta, od svoje majke ili od svog „gnijezda“. Kod ljevakinje je sve upravo obrnuto: Desna dojka je za dijete, majku i „gnijezdo“, lijeva dojka je za patnera. Dakle ako ljevakinja ima rak desne dojke, onda je u pitanju konflikt brige za dijete, njenu majku ili „gnijezdo“. Ako ima duktalni ulkus desne dojke radi se o konfliktu odvajanja od djeteta, njene majke ili „gnijezda“. Isto kako su konflikti kod obe ove vrste raka različiti, isto tako su različita mjesta u mozgu gdje su smješteni releji. 147

Relej za rak mliječnih žlijezda nalaze se u lateralnim vanjskim područjima malog mozga i pripadaju mezodermu (srednjem klicinom listu). Relej za duktalne karcinome dojki leže u senzoričnom centru kore velikog mozga, kako je na početku rečeno na suprotnim stranama mozga u odnosu na organ. Idi na vrh Rak mliječne žlijezde pripada karcinomima koji su pod upravom starog mozga. I koji prema 3. biološkom prirodnom zakonu i ontogenetskom sistemu u ca-fazi daju množenje i rast ćelija. Nasuprot ovom su duktalne ulceracije pod upravom velikog mozga i ove vrste tkiva u ca-fazi prave defekte supstance tkiva (ulceracije). U fazi ozdravljenja sve se ponaša obrnuto. Kompaktni tumori izrasli u ca-fazi množenjem ćelija bivaju kazeozirani i razgrađeni putem mikroba (ako su ovi prisutni) kao što su gljive i mikobakterije (npr. TBC). Ovo je hirurgija prirode. Za to vrijeme defekti tkiva pod kontrolom kore velikog mozga u fazi izlječenja bivaju nanovo izgrađeni razmnožavanjem. Kao pomoćni mikrobi su u ovoj fazi od koristi isključivo virusi. U školskoj medicini nisu bile poznate uzročno-posljedične veze, takođe nisu pravljene razlike između faze aktivnog konflikta i faze ozdravljenja tako da su sve što je dovodilo do razmnožavanja i rasta ćelija proglašavali zloćudnim, dok su ulcera koja u fazi ozdravljenja daju rast ćelija proglašavli za dobroćudne. Idi na vrh Primjer: Jednoj majci je ispalo dojenče iz ruku, udarilo glavom o pod i jedno vrijeme bilo bez svijesti. Majka dešnjakinja je zadobila biološki majka/dijete konflikt lijeve dojke sa DHS-om. Od momenta ovog DHS-a je u lijevoj dojči rastao adenokarcinom mliječne žlijezde, što znači da je došlo do fokalnog razmnožavanja i rasta tkiva mliječne žlijezde. Ovo šta organizam majke radi ni u kom slučaju nije nešto besmisleno. Smisao ove dodatne izgradnje tkiva mliječne žlijezde je jasan i sastoji se u pružanju pomoći povrijeđenom dojenčetu, koje ovim udesom doživljava smetnje razvoja i od sada dobiva veću količinu mlijeka. Tako organizam majke pokušava da rastom zlijezde i povećanom produkcijom mlijeka izbalansira nastalu štetu. Dakle sve dok konflikt traje raste tzv. tumor mliječne žlijezde, odnosno povećanje produkćije mlijeka se održava. Tek kad je dojenče već skoro oporavljeno nastupa rješenje konflikta, odnosno zaustavlja se rast mliječne žlijezde. Znači efekat svega je da majka u naizgled bolesnoj dojci ima mnogo više mlijeka nego ranije i to uprkos činjenici da je sipatikotoniji, odnosno ca-fazi.

148

Ovdje vidimo da ono što smo označavali bolešću predstavlja upravo suprotno od bolesti jer je u pitanju jedan sasvim osmišljen proces u igrama prirode npr. između majke i djeteta ili žene i partnera. Jedna druga žena je imala konflikt sa mužem i razvila rak dojke prije prva tri mjeseca trudnoće. Nakon trudnoće se ovaj konflikt ponovo razbuktao i ona je na desnoj dojci (za partnera) imala milijeka još dugo nakon što je ono usahlo na lijevoj dojci. Na kraju perioda dojenja je rak dojke razgrađen posredstvom bacila tuberkuloze uz obavezno noćno znojenje. Ovaj proces može, a ne mora biti praćen bolovima. To je tzv. malomoždani bol kojeg takođe nalazimo kod procesa na koži (kutis), naročito jak kod Herpes zostera. Žene onda navode jak bol poput uboda nožem na mjestu čvora, tzv. bol ožiljavanja. Na CT-snimku dojke na kraju na mjestu gdje je biop čvor vidimo jednu kavernu. Ovo je biološki način toka, koji je i dan danas pravilo kod urođeničkih plemena. Idi na vrh Kod žena u tzv. civilizovanim zemljama se ovi procesi odigravaju većinom van perioda dojenja. Dakle ako jedna žena iz civilizovane zemlje konflikt majka/dijete u periodu kad više ne doji, onda raste ovakav tumor mliječne žlijezde i imitira svrhu „htjeti pružiti više mlijeka dojenčetu“, koje u međuvremenu egzistira kao odraslo dijete. Ovo je našu modernu medicinu dovelo do toga da ovaj tumor vidi kao nešto besmisleno, kao izrođavanje prirode, jer su ljudi jednostavno izgubili razumijevanje za prvobitni smisao prirode. Međutim i u našoj civilizaciji iako žene manje doje ovi procesi se ipak odvijaju na isti način i u fazi ozdravljenja nakon što je konflikt riješen će TBC-bakterije da razgrade tumor (ako su prisutne). Ako bakterije nisu prisutne čvor ostaje da egzistira i biva inkapsuliran. „Ali kako neko može uopšte da umre od raka dojke?“ pitaćete vi. Ako izuzmemo vrlo rijetke slučajeve izuzetno dugog trajanja konflikta, koji vrlo rijetko mogu da dovedu do smrti, moramo reći da su uzroci smrti uglavnom jatrogeni (ljekarskom greškom). Radi se o dodatnim konfliktima panike koji nastaju kao posljedica saopštavanja diagnoze udružene sa ljekarskim nerazumijevanjem cijele stvari. Ovakvo nastali konflikti (panični strah od raka, paničan smrtni strah, povrjeda osjećaja za sopstvenu vrijednost...) su onda uzrok novim karcinomima koje školska medicina onda naziva „metastazama“. Ovo je danas nažalost pravilo i od ovog se veoma lako umire. Sve ovo više nema ustvari nikakve veze sa prvobitnom bolešću, rakom dojke. Za razliku od raka mliječne žlijezde, kod ulceracije mliječnih kanalića u ca-fazi postoji ulceracija, dok u fazi ozdravljenja dolazi do rasta ćelija i reparature defekta. Idi na vrh Uvijek je u pitanju konflikt odvajanja, rastanka između majke i djeteta, žene i partnera. Pri tom moramo sebi zamisliti da su te osobe prije rastanka bile kao zaljepljene i da prilikom rastanka jedan komadić kože biva istrgnut, kao što to na ostalom dijelu kože vidimo u slučaju bolesti Neurodermitis. Ove ulceracije čine jedan simptom. Drugi simptom je senzorična paraliza izvodnih kanalića mliječne žlijezde.

149

Ako se ova senzorična paraliza pruža prema vani do izlaza na vanjsku kožu, pacijentkinja na bradavici dojke nema više nikakvog osjećaja. Ovo je nešto što se rijetko uočava i kad je konflikt dugo trajao, dok se kod karcinoma dojke čvorovi mogu pipati već poslije nekoliko sedmica. Izuzetak kod karcinoma mliječnih vodova čini tzv. scirusni čvor, koji nastaje kad konflikt praktično beskonačno potraje. On bi se mogao takođe zvati karcinom retrahovanog ožiljka. Ovakav scirusni karcinom na mamografijama imponuje kao zgusnuće, a tipične su i mali kalcifikati. Ukoliko dođe do rješenja „konflikta odvajanja“ dolazi do komplikacije, koja biološki uopšte nije bila predviđena, jer bi u fazi ozdravljenja normalno dojenče trebalo da sisa. U današnje vrijeme se najčešće ne luči mlijeko, ali sekrecija ulceracije se još uvijek luči. Vrlo često ovaj seket ne može da otiče i pravi zastoj u dojci, koja postaje vruća i izrazito crvena i ekstremno otiče u najkraćem roku. Dakle dojka se uvećava tek s početkom faze ozdravljenja, dok je kod karcinoma dojke obratno. Pojava sekreta na bradavici je povoljan znak da pogođeni mliječni vodovi nisu kompletno zatvoreni otokom i da se dojka prazni. Nelagodno je to što se senzibilitet vraća nazad i to prekomjerno, tako da govorimo o preosjetljivosti (hiperestezia). Ako je konflikt predugo trajao pacijentkinja između ostalog primjećuje unutrašnju retrakciju dojke. Operacija dolazi u obzir ako spontano izlječenje treba dugo da potraje ili ako je došlo do posljedičnih konflikata. Npr. ako se pacijentkinja zbog čvorova osjeća unakaženo i ako je putem DHS-a došlo do nastanka melanoma, zatim u slučaju da iz nekog razloga dođe do otvaranja pločastog epitela kože koji leži preko tog, onda imamo otvorenu, fetidnu dojku neprijatnog mirisa, koja može praviti dalje probleme u smislu prihvatanja. Što se i dešava ako dojka bude otvorena ubodom (punkcija) ili rezom.

150